Gost 81. programa Pisci na mreži bit će Ludwig Bauer, „vrstan hrvatski pisac, kakav Bauer jest, s romanesknom prtljagom Podunavskih Nijemaca – koja neposredno predstavlja most prema Europi, ima najbolje izglede biti respektabilnim europskim piscem“ (L. Dujić). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Ludwigom Bauerom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Ludwigom Bauerom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Ludwiga Bauera da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Kratka kronika porodice weber, roman, Sarajevo, 1990, Zagreb, 2001, Zaprešić, 2007.
Biserje za Karolinu, roman, Sarajevo, 1997, Zagreb, 2001, slovački Perly pre Karolinu, Bratislava, 2003.
Partitura za čarobnu frulu, Sarajevo, 1999, Zagreb, 2000, Zagreb, 2001, njemačko izdanje Graz, 2007, njemačko izdanje, Klagenfurt, 2007, nizozemsko izdanje, Amsterdam, 2017.
Muškarac u žutom kaputu, roman, Zaprešić, 2018.
Dodaci
Jagna Pogačnik, O iluziji, krivnji, glazbi, ljubavi i drugim nečistim silama, 2002.
Linkovi
http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/dunja-detoni-dujmic-nadnica-za-strah-ludwig-bauer/
https://www.dailymotion.com/video/xtqg97
https://klinhr.wordpress.com/knji-evnici/ludwig-bauer/
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
*****
Lidija Dujić
Kratka kronika dugog poricanja
O romanima Ludwiga Bauera danas se, navodno, sve zna. Hrvatska književna kritika upregla je i izložila cjelokupan kritički instrumentarij kako bi pokazala i dokazala, ne samo da je u Baueru spremna vidjeti potencijalnog Nobelovca, nego da je Bauer uopće najbolje što se dogodilo hrvatskoj književnosti posljednjeg fin de sièclea. S jedne je strane, takav Bauer uspoređivan s Krležom, Andrićem ili Kunderom, a s druge strane – među suvremenicima – usporediv je, čini se, tek sam sa sobom; odnosno, u nedostatku kakve recentne paradigme, kritičari ne uspoređuju Bauera s drugim hrvatskim autorima, nego Bauerove romane uspoređuju međusobno. Tako je Biserje za Karolinu postalo proslavljeno, Kratka kronika porodice Weber Bauerovo je najrazvikanije djelo, a Prevođenje lirske poezije, koje se još nije ohladilo, već je proglašeno bestselerom – doduše, vieweghovske provenijencije, ali i koječim drugim. No, ista kritika primijetit će da je ipak samo riječ o hrvatskim izdanjima kojima su prethodila izdanja i nagrade u Sarajevu devedesetih godina sad već prošlog stoljeća (izuzevši posljednji roman Prevođenje lirske poezije) pa je stoga jasno zašto se Bauerovim odličnim romanima, u kontekstu budućih nagrada, ne treba previše veseliti (?!). Jasno je da ovakva kritika, možda i nehotično, diskvalificira samu sebe, i ponovno potvrđuje da je, kako to Jergović primjećuje, češće disciplina proizašla iz bontona nego autonoman i slobodan žanr kojemu je cilj procjenjivati književnost i razvrstavati je po kvaliteti i smislu.
Na sreću, Bauerova je literatura bila i ostala imuna kako na glas kritike, tako i na sve one izvanliterarne činjenice koje su je u stopu pratile, ali ni Bauera ni njegove knjige nisu uspjele učiniti gnjevnim disidentima, niti protjerati iz vlastite jezičnosti – koja je, uostalom, oduvijek i bila barem dvojezičnost. Bauerova se literatura učvrstila u onome u čemu je i bila najbolja: u literaturi samoj, tj. estetskom. U dvadesetak godina kontinuiranog književnog rada, Bauer je objavio 11 naslova, isključivo proznih – u rasponu od bajke do romana, koje obilježava imanentno opredjeljenje za priču, odnosno pripovijedanje; i to takvo pripovijedanje koje podjednako priželjkuje slušatelja, koliko i čitatelja. Ravnopravan su dio toga opusa proze za djecu čapekovske estetike i kriminalistički romani, napisani za okladu, ali su u njegovom središtu, svakako, (novo)povijesni romani.
Posebno mjesto u Bauerovom proznom opusu zauzima roman Kratka kronika porodice Weber, prvi u nizu od tri romana (uz još jedan dječji) koji su od Bauera – dotad objavljivanog i nagrađivanog u hrvatskoj književnosti napravili slučaj Bauer: pisca za koga znaju samo najupućeniji – više vani nego u vlastitoj zemlji, čiji su se rukopisi širili i čitali u već famoznim narančastim fasciklima kao nekakav podzemni tok matične književnosti; iako nevidljive široj čitateljskoj publici, Bauerove su knjige dospijevale do kritičara, koji su o njima napisali vjerojatno više argumentiranih pohvala nego o svim proznim knjigama objavljenim u Hrvatskoj devedesetih godina zajedno. Konkretno, riječ je o romanu koji je 1990. godine objavljen u Sarajevu – slučajno, ako se slučajem može nazvati to što je prethodne godine, bez literarnih razloga, odbijen kod hrvatskih izdavača. Iste je godine roman dobio nagradu Svjetlosti za roman godine te je po njemu napravljen scenarij za cjelovečernji igrani film i TV- seriju u režiji Rajka Grlića, a zatim je postao dijelom ratnog plijena ili spaljen u napadima na Sarajevo. Teško je reći je li u ovakvom slučaju zanimljivija literarna ili izvanliterarna sastavnica djela: da je nastao u velikoj književnosti, uspješan roman ovakve sudbine naprosto bi bio predodređen postati svjetskim bestselerom.
Sudbinu Kratke kronike porodice Weber donekle su slijedila još dva Bauerova romana: Biserje za Karolinu, objavljeno u Sarajevu 1997. godine, te Partitura za čarobnu frulu, također u sarajevskom izdanju iz 1999. godine. Riječ je o (novo)povijesnim romanima koji u povijesti vide građu, ponudu ili izazov, ali za razliku od klasičnih (šenoinskih) povijesnih romana, sami ne žele biti službena povijest, nego njezina književna interpretacija – povijest skrojena po književnim krojnim arcima. A kod Bauera oni su uvijek različiti, bez obzira na to pokušava li u ruho (novo)povijesnog romana odjenuti rekonstruiranu povijest jedne obitelji, participiranje pjesnika u vlasti, potragu za srušenom moralnom vertikalom globalnog društva ili suvremene obiteljske odnose – dakle, povijest koju upravo živimo, prikazati nalik televizijskoj sapunici. Poticaj je, pritom, uvijek aktualan, a oblikovano iskustvo univerzalno, čime se Bauer nameće kao klasičan autor neodoljivo sugestivne autobiografske prakse, što je manje rezultat stvarne autobiografske projekcije, a više aristotelovskog umjetničkog ideala da djelu bezrezervno i neposredno vjerujemo. O uvjerljivosti Bauerove književne prakse sjajno svjedoči slučaj krajnje dobronamjernog kritičara koji je, pišući o Kratkoj kronici porodice Weber, između ostalog primijetio da je drugi dio romana nešto slabiji od prvoga, što je po njemu posljedica građe kojom je pisac raspolagao, previđajući da je cjelokupna građa – ustvari, fikcija. Takvu fikciju autor podgrijava prologom u kome se, na način starih majstora, obraća čitatelju i izvještava o izvorima, ili krajem romana, kada se pojavljuje kao lik – dječak koji je učio svirati glasovir kod Gizele Weber, autorice ove obiteljske kronike, ali su ti izvori samo dio romaneskne inscenacije: čista fikcija. Takvom svojom nazočnošću autor legitimira vlastitu priču, no ona je objektivno vjerodostojna upravo onoliko koliko je vjerodostojan i Šenoa kada na kraju povjestice Postolar i vrag, svjedočanstvo svojoj obradi narodne pripovijetke, daje riječima: Istina vam sve to bila: od majstora sam je slušo, kad sam kod njeg vina kušo. Ukratko, jedina istina na koju Bauerova literatura pretendira jest ona literarna. Njegovo pisanje gotovo da i nema drugog izazova.
Bauerova izuzetna čitljivost i slojevitost predstavlja i dvostruku zamku; ta se proza uvijek bolje razumije nakon nekoliko godina. I najnoviji Bauerov roman Prevođenje lirske poezije ulovio se u vlastitu zamku: svi u njemu vide i slojevitost i besprimjernu lakoću pripovijedanja, ali razigranost diskursa i nesumnjiva zabavnost prividno neambicioznih epizoda sprečava poneke da vide i povijesnu dimenziju romana koji govori o neposrednoj sadašnjosti. Za otkrivanje te kvalitete, a riječ je o brutalnoj dijagnozi akutnog stanja naše civilizacije, potrebno je i ovaj roman čitati ponovno; potpunije će se možda iščitavati i opet nakon deset godina.
Specifična dimenzija Bauerove literature, osobito romana Kratka kronika porodice Weber i Partitura za čarobnu frulu, nalazi se u činjenici da njima Bauer otvara sasvim novu temu u hrvatskoj književnosti – Podunavlje, temu koja se svojom kompleksnošću može uspoređivati eventualno s Krležinom Galicijom. Za razliku od već spomenutih literarnih istina, Beč – središte i metafora Podunavlja, u ovim je romanima realija – stvarno mjesto prikazano u dvije vremenske dimenzije, u rasponu od polovice 19. do kraja 20. stoljeća. Fiktivnom hrvatskom weberovskom Gradecu suprotstavlja se Beč kao konkretan i realan kontrapunkt, mjesto susreta i konfrontacija, s dominantnim klasnim sukobom. U tom i takvom Beču Weberi se rađaju, školuju, liječe i boluju; iz Beča u Gradec stižu prve nogometne lopte, nove note za violinu, ali i pisma stare tetke Agneze. Beč je izazov, novost, razočaranje, Beč je mjera europejstva, civilizacije koja gubi bitku nad neciviliziranošću. I u Prevođenju lirske poezije ta je mjera konzekventno sačuvana: kreativni talent Emerika Hallera dobit će svoju potvrdu tek tamo u toj bečkoj Mitteleuropi. U istom tom prostoru i Bauerovi romani pobuđuju potpuniju rezonanciju nego u uže shvaćenoj domaćoj kulturnoj sredini.
Otvaranje ovakve teme predstavlja, dakako, afirmaciju tradicije i kulturnog identiteta Podunavskih Nijemaca, kojima je Kratka kronika porodice Weber već postala kultnim romanom, ali je i puno dalekosežnije: prividno Bauerovo zatvaranje u okvire suženije teme, recimo – manjinske, istovremeno je otvaranje prema većem, prema njemačkoj kulturi i tradiciji uopće, odnosno prema Europi. Vrstan hrvatski pisac, kakav Bauer jest, s romanesknom prtljagom Podunavskih Nijemaca – koja neposredno predstavlja most prema Europi, ima najbolje izglede biti respektabilnim europskim piscem.
Svjetlo, časopis za književnost, Karlovac, 2002.
*****
Bilješka o autoru
LUDWIG (Ljudevit, Lujo) BAUER, književnik, urednik, prevoditelj. Rodio se 1941. u Sisku, diplomirao slavistiku u Zagrebu, školovao se, živio, djelovao i u Pragu, Bratislavi, Parizu, Londonu, Washingtonu, Beču. Većinu radnoga vijeka djeluje kao slobodni umjetnik. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom – J. Bober: Čovjek, stroj, društvo, Zagreb, 1967) i beletristike; bio profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće (Globus, Zagreb) i književnog časopisa (Naša knjiga, Zagreb), analitičar javnog mnijenja i propagandist, profesionalni šofer, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnist. Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije, izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Kao savjetnik nagrađivane edicije NOVI PROFIL LEKTIRE bio je posvećen prvenstveno stručnoj redakturi klasičnih djela. Objavljuje prijevode s češkoga, danskog, engleskog, njemačkog, ruskog i slovačkog jezika. Dobitnik najveće slovačke državne nagrade – Hviezdoslavova cena, 2010 – za prevođenje sa slovačkog jezika. Od 1990. vodio radionice kreativnog pisanja, a kao gost-predavač desetak godina vodio kolegij Kreativnog pisanja na Visokoj školi Agora. Od kraja osamdesetih godina intenzivnije stvara i kroz više od četvrt stoljeća objavljuje jedan naslov ili više naslova godišnje; to uključuje i visoko ocijenjene novopovijesne romane, niz tekstova za djecu i naslove na drugim jezicima.
