Pisci na mreži - Vuković

snimka webinara

 

Gost 59. programa Pisci na mreži je Tvrtko Vuković, autor koji je na različite načine i različitim

strategijama uzdrmao mnoga naša čitanja…  O njegovu pisanju i o mno

go čemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u p

rogramu Pisci na mreži.

Namjeranam je danas u razgovoru s Tvrtkom Vukovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama

– prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tvrtkom Vukovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimovas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Tvrtka Vukovića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Autorski

T. Vuković, Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši, 2005.

T. Vuković, Tko je u razredu ugasio svijeću?, 2012.

T. Vuković, Nečitljivo djetinjstvo, 2016.

A. Milanko: Ono što liriku zasljepljuje, 2015.

 

Link

 

http://stilistika.org/pisci-i-stilovi/ivan-slamnig/57-kojem-citatelju

http://elektronickeknjige.com/autor/vukovic-tvrtko/

(Golmanu, lovcu i šumaru, Slijeganje ramenima)

http://www.matica.hr/vijenac/501/Cesari%C4%87eva%20lirika%20kao%20politi%C4%8Dko%20sredstvo/

http://www.kulturpunkt.hr/content/tko-je-u-razredu-ugasio-svjetlo

http://www.mvinfo.hr/knjiga/8723/tko-je-u-razredu-ugasio-svjetlo

 

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 


Tvrtko Vuković

Kako čitati nečitljivo?

Razgovarao: Miroslav Mićanović

 

Miroslav Mićanović: Studija Tko je u razredu ugasio svjetlo? (Meandarmedia, Zagreb, 2012) kritički analizira poučavanje lirike D. Cesarića u osnovnim i srednjim školama – što je “svjetlo” tvoga interesa, kakva je njegova narav?

Tvrtko Vuković: Tek kada je knjiga ugledala svjetlo dana, da se iznova poslužim tom biblijskom sentencijom, shvatio sam da je ona, u većoj mjeri nego sam i htio, zagrabila u tu fundamentalnu antropološku, religijsku i filozofsku matricu odnosa svjetla i tame. Svjetlo je sve ono što je dobro, tama je ono što tom dobru prijeti. Taj je binarizam zavodljiv, politički je posve nedvosmislen i valjda je zato zanimljiv, prihvatljiv i privlačan. Ako je hrvatski obrazovni sustav, sa svojom sumornom ideološkom prtljagom, učenicima u razredu ugasio svjetlo, onda je posve lako zaključiti tko su negativci, a tko su dobre cure i dobri dečki. Ovdje međutim – upravo zbog načina na koji sam u knjizi s tekstom pokušavao raditi i na koji sam mislio o instituciji književnosti, znanosti o književnosti i kulturnim politikama – tu perspektivu treba ne samo obrnuti nego posve iščašiti. Svjetlo mojeg interesa, dakle, nije bio ni mrkli mrak obrazovnog sustava, ni neko moguće svjetlo na kraju tunela pa čak ni njihov odnos. Kada bih htio, mogao bih reći da je svjetlo moga interesa bio naprosto mrak. Drugim riječima, mene je zanimao mrak bez kojega svjetlo ne može, mrak koji iz središta svjetlosnog snopa „svijetli“ svojom neotklonjivošću.

Pokušat ću to pojasniti uvidima autora koji u mojoj knjizi zauzimaju najvažnija mjesta. Jacques Derrida je jednom prilikom neizravno upozorio da teoretičar – a riječ teorija, treba to istaknuti, etimološki dolazi i od riječi gledati, promatrati – u obzir treba najprije uzeti treptaj koji zatvara oko njegove spoznaje. Na drugom mjestu pak napominje da je neka apokaliptična sljepoća ono što otkriva istinu oka, dakle, u konačnici istinu teorije. S druge strane, Jacques Lacan smatra da se polje gledanja, a to je i polje spoznaje, nužno organizira oko zamračenog i neproničnog objekta koji u subjekt zuri iz nekog posve iščašenog mjesta. Njega se ne može vidjeti ili pokazati, ali to još uvijek ne znači da se o njemu ne može reći nešto „istinito“. Da napokon odgovorim na tvoje pitanje: lakanovski zamračeni objekt oko kojeg optječe žudnja interpretacije, deridaovsko apokaliptično sljepilo što dvosmjernom gestom omogućuje analitičko gledanje i prijeti mu potpunom i vječnom tamom -to su bila „svjetla“ moga analitičkog interesa. Još je Paul De Man početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća problematizirao proturječan odnos sljepila i uvida. Mene u tom smislu u knjizi nije zanimala tek konstatacija kojom se tvrdi da je analitički uvid nužno ograničen. Prije svega me je zanimala aktivacija sljepila u analitičkom uvidu, pokretanje ograničenja zbog njegova mogućeg prevladavanja. Zanimalo me je dakle na koji je način sljepilo analitički iskoristivo, a potom i politički produktivno.

Evo i nešto izravnijeg odgovora: Tko je u razredu ugasio svjetlo? doista jest knjiga koja kritički polemizira s okoštalim, tradicionalnim, ideološki i politički zadrtim obrazovnim metodama i praksama. Ta knjiga također ne štedi ni dio akademske kritike koji taj sustav podmazuje sofisticiranim, ali jednako zadrtim jezičnim igrama koje u konačnici služe okoštavanju nastave o lirici, a posljedično okoštavanju odnosa moći unutar razredne i društvene zajednice. Knjiga na kraju krajeva ne štedi ni svojevrsni poetički reduktivizam lirike prema sebi samoj, čemu se nije othvrala ni lirika Dobriše Cesarića. Ali, unatoč tome, mene je u knjizi prije svega zanimala afirmacija jednog drukčijeg pogleda na liriku, instituciju književnosti, znanost o književnosti, studij lirike, interpretaciju, a na koncu konca zanimala me je i afirmacija drukčije politike književnosti koja je neodvojiva od politike kulture, društva i ekonomije.

 

M. Mi. Tvoja polemika s tradicionalnim pedagoškim metodama i pristupima lirici upućuje na to tko je ugasio „svjetlo“?, o čemu se i u odgovoru izravno „očituješ“. Kako se može dogoditi drukčija preraspodjela ovlasti i moći, ili može li se postojeća obrazovna struktura i matrica drukčije „čitati“, misliti i interpretirati?

T. V. Moram prvo reći da ovo pitanje, u onoj mjeri u kojoj se odnosi na obrazovne politike, uvelike nadilazi moje najuže kompetencije. Moja se istraživanja u tom polju svode na analizu osnovnoškolskih i srednjoškolskih čitanki i udžbenika hrvatske književnosti te priručnika za učitelje i profesore. Šire teorijsko znanje o tom problemu stekao sam čitajući sociologe i kulturologe koji su potanko proučavali edukacijske sustave, kurikulume te obrazovne i odgojne strategije, institucije i mehanizme. Posve konkretno, u knjizi sam mahom u tom smislu referirao na radove Pierrea Bourdieua čija čitanja francuskog obrazovnog sustava na nižim razinama te sveučilišta pružaju odličan uvid u to kako se politike dominacije zasnivaju i reproduciraju na mjestima na kojima obično očekujemo, ili je bolje kazati koja se samopredstavljaju kao mjesta izbijanja slobodnog mišljenja, jednakosti i otpora hegemoniji. Stoga o potrebi za preraspodjelom ovlasti i moći unutar obrazovnog i sveučilišnog sustava i o mogućnostima da se to i dogodi ne mogu reći ništa što se već ne može naći u recentnijoj literaturi. Doduše, na kraju knjige, uz pomoć etičkih i političkih koncepcija teoretičara i filozofa poput Jacquesa Lacana i Simona Critchleya, dajem neku vlastitu viziju društvenog i kulturnog aktivizma, ali to je spekulacija vrlo udaljena od same prakse.

Ono što iz iskustva vlastita rada mogu posvjedočiti – dakle kada je riječ o poučavanju i proučavanju lirike u školama – jest to da je obrazovni sustav tvrdokoran, staromodan, okoštao i restriktivan u mnogim smislovima. No, moje se čitanje nije zadržalo samo na otkrivanju te očite nazadnosti. Analizom kanonskih lirskih tekstova, čija se vrijednost u nastavi književnosti potvrđuje desetljećima, pokušao sam pokazati ono što sam čitajući Bourdieuove analize edukacijskih sustava naslućivao. Obrazovni aparat – napominjem opet da govorim o onom dijelu koji se bavi poučavanjem i proučavanjem lirike u osnovnim i srednjim školama – reproducira oblike dominacije prisutne u društvenoj zajednici te ih koristi za osnaživanje već postojeće hijerarhije unutar razredne zajednice. U tom smislu, ono što si u pitanju nagovijestio može dobiti, što se mene tiče, potvrdan odgovor: potrebna su nam drukčija čitanja najprije lirike, a onda, čini mi se i kulture i društva u cjelini. Ta čitanja bi trebala biti utemeljena u, da se poslužim jednim neogramšizmom, protuhegemonijskom radu u najširem smislu. U ovoj knjizi pokušavam pokazati kako proučavanje lirike, ali i lirika sama, imaju potencijal da kresnu iskru otpora ponad dominirajućih sustava čitanja, pisanja i mišljenja što ostavljaju tragove bilo na tijelu papira, bilo na tijelu čovjeka.

 

M. Mi.Znam da je na rubu tvoga interesa, ali naznačimo što bi stanoviti društveni aktivizam podrazumijevao, jer mi se čini da u nas na sceni, osim nemuštosti da se teorijski naznači okvir djelovanja, a praksa je sporohodna i unutar sebe proturječna, nema osmišljenije vizije, nacrta društvenog i kulturnog aktivizma. (Nisi li u povodu zadnjih studentskih pobuna pisao tekst o njihovoj akciji i zabranama zainteresiranim studentima dolazak na predavanja.)

T. V. Prvo moram priznati da moja shvaćanja društvenog aktivizma ili ideje otpora izviru iz različitih teorijskih uporišta. U praktičnom smislu mislim da moj rad vrlo solidno podmazuje sustav koji kritizira. Nisam od onih koji vjeruju u to da sama činjenica postojanja istraživanja i razumijevanja hegemonijskih sila aktivira otpor. Kao što je svojedobno to vrlo detaljno opisao Michel Foucault, moć nije samo hegemonijska, ona je i produktivna te pokreće procese koje nisu posve pod nadzorom dominirajućih strategija. U tom smislu ni otpor počesto nije otpor, nego je samo jedan od načina da se kakav dominirajući sustav osnaži, osvježi te da ostane netaknut. Foucault dosta oprezno u jednom intervjuu tvrdi da u etičkom i političkom smislu trebamo težiti tome da igre moći teku s najmanjom mogućom mjerom dominacije. Drugim riječima, apsolutnog otpora moći nema jer je moć sveprožimna. Problem u tom smislu nije sama moć, nego njezino hegemonijsko prisvajanje. Ono što sam u knjizi predložio kao moguću alternativu znanju koje je hegemoniziralo polje lirike, sustav obrazovanja i načine poučavanja lirike u školama te na koncu književnoznanstveni diskurs jesu lakanovska i burdijeovska epistemologija. One su, svaka na svoj način, komične pa sam ih imao potrebe povezati s idejama komedije i humora koje razvijaju slovenska teoretičarka Alenka Zupančič, odnosno Simon Critchley.

Govoreći ukratko i pojednostavljeno, Lacan i Bourdieu, svaki u svom području djelovanja koja uopće nisu strogo disciplinarno ograničena, nastoje afirmirati znanstvene strategije koje će same sebe dovesti u pitanje. Tu nije riječ o promjeni mišljenja i djelovanja u okviru kakva sustava, nego o redefiniranju koordinata koje upravo omogućuju uspostavu i optjecanje sustava. U trenutku zasnivanja kakva znanja to znanje nužno mora aktivirati užitak vlastita dokidanja kao znanja. Takav epistemološki paradoks pokreće neznanje, ono što se ne može znati. Aktiviranje neznanja ne treba shvatiti kao kakav idiotski pokušaj ruganja silama dominacije, nego kao u političkom i etičkom smislu aktivan odnos prema vlastitu djelovanju. Samo dovođenje vlastitih interpretativnih kompetencija do točke u kojoj se iscrpljuju tako da više ništa produktivno iz njih ne može proizaći vjerujem može pokrenuti nove procese – procese koji nisu osigurani postojećim, poznatim i snažno osiguranim metodama, znanjima, položajima, titulama i počastima. Na taj se način dolazi do točke u kojoj se u interpretativnoj zajednici ustaljene analitičke kompetencije izvrgavaju samoruganju, a to je srodno onome što su Zupančič iz lakanovske, a Critchley iz deridaovske perspektive opisali kao politički potencijal komičnog i humornog djelovanja.

Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje i to u kontekstu studentske blokade Filozofskog fakulteta. Moje je mišljenje da bi se u tom konkretnom slučaju mirne duše mogao prizvati glasoviti Lacanov odgovor pariškim studentima 1968. U jeku studentskih nemira te godine Lacan je pružao nedvosmislenu potporu pobuni studenata protiv ondašnjeg kapitalističkog poretka: dogmatizma, zatucanosti, represije, forsiranja materijalističkih vrijednosti te svih oblika konformizma i banalnosti. Tim je istim studentima, ipak, jednom prigodom uputio izazov: „Vi revolucionari ste zapravo histerici koji zahtijevaju novog Gospodara. I dobit ćete ga“. Lacanova enigmatična poruka imala je, dakako, hegelovski prizvuk: „Vi robovi društva tržišne ekonomije niste u stanju u okovima stjecati samopoštovanje te tako ustrajnim radom nadići svog Gospodara, nego jednu vrstu ovisnosti želite brzopleto zamijeniti drugom“. Lacan je tako, unatoč očitoj naklonjenosti pokretu pobunjenika, čin njihova bunta imao potrebu poistovjetiti s konceptom koji je razvio pod nazivom acting out. Histerični acting out je svojevrsno teatralno uprizorenje alternativnog rješenja za problem s kojim se subjekt ne može suočiti, nekakvo kompromisno kazalište čija fantazmatska naracija odgađa suočavanje sa simptomom (u samom subjektu). Drugim riječima, hrvatski studenti prije nekoliko godina ostali su u okviru sustava koji su kritizirali: iako su osporavali tržišnu logiku sveučilišta tražili su pravo na znanje, a posljedično i na povlastice koje sa znanjem dolaze, ne bi li ih kasnije mogli tržiti. Oni nisu prigrlili vlastitu slijepu pjegu, nego su je zaobilazili u teatru otpora. Meni se čini da je zato blokada Filozofskog fakulteta bila jedan lakanovski acting out.

Ono što je sve vrijeme, u raspravama oko događaja, nekako ostalo po strani ozbiljnija je analiza udjela užitka u studentskom zahtjevu za znanjem. Lacanov pojam jouissance upućuje tu na neki užitak-u-smislu (jouis-sens). Razvidno je da sve što studentska gerila poduzimala itekako imalo smisla, njihovo je djelovanje bilo osmišljeno, strukturirano i koordinirano. No, neporeciva je činjenica da je tu aktivnost pratila određena količina neusustavljivog užitka. Pritom uopće ne mislim na slušanje glazbe i kuhanje graha u javnoj kuhinji ispred zgrade fakulteta, ili na praćenje tzv. alternativne nastave, nego na užitak koji je mahom izbijao na internetskim forumima, ali i na plenumima pojavljujući se kao mržnja neistomišljenika, obezvređivanje drukčijeg mišljenja, njegovo grubo ušutkavanje i elitističko podsmjehivanje. To je neki višak-u-smislu koji se ne da tako lako poništiti. Treba razmisliti o tome je li zahtjev za znanjem bio ujedno i zahtjev za užitkom te je li legitimna, ali i poprilično umivena politička borba doista bila potpuno očišćena od naslaga perverznog užitka i narcističke agresivnosti.

Dakle, posve je neizvjesno što je otpor, kako on djeluje, na koji se način može aktivirati i koje su njegove posljedice. Ponavljam, Lacanova ili Bourdieuova epistemologija nude koncept autoironičnog, samokrahirajućeg znanja koji ima mogućnost pokrenuti disenzus, a ne konzenzus kao političku silu. Volio bih raditi i živjeti u znanstvenoj i društvenoj zajednici koja ne bi imala problem sa stalnim propitivanjem vlastitih uvjeta mogućnosti. Opet, svjestan sam u kojoj je mjeri ta želja utopija.

 

M. Mi. Nadam se da ćemo na ovaj tvoj odgovor dobiti i drukčija pitanja i odgovore, koji će nas vjerojatno upućivati na to da je teorija jedno, a stvarnost drugo. Uputimo se onda u labirint tvoje knjige. Naime, krenuti u istraživanje, analizu od osnovne i srednje škole nadaje se kao logična kronološka provedba raščlambe prostora razreda (učitelja/ učenika) i teksta. Je li akademska razina hrvatskoga obrazovnog sustava u pravoj mjeri, spram odgovornosti za načine poučavanja i interpretiranja u osnovnim i srednjim školama, izložena tvojoj provjeri i istraživanju?

T. V. Analize koje donosim u knjizi doista jesu i analize dijela akademske kritike o Cesarićevoj lirici. U njima nisam jednostavno išao za tim da obezvrijedim jedan način čitanja, a afirmiram drugi, navodno točniji i bolji. Budući da sam pošao od pretpostavke da je posao koji radim, koji radi bilo koji književni povjesničar ili književni i kulturni teoretičar neizbježno političan, smatrao sam da proučavanje književnosti na sveučilištu, kao i njezino poučavanje u školama, nikada nije u društvenom, kulturološkom, ideološkom ili ekonomskom smislu neutralno. Stoga ono ne bi smjelo biti nezabrinuto za vlastite učinke i učinke svoga predmeta. Ako bih dakle morao locirati moje temeljne analitičke ciljeve, onda bih rekao da se oni nalaze u području obrade učinaka interpretativnih i edukacijskih strategija. Mene je više zanimalo što se nekom interpretacijom čini, nego što ona znači. U nekoliko sam navrata u knjizi pokazao da dio akademske kritike, unatoč složenosti svoga pojmovnog aparata, slijedi jedan specifičan odnos prema lirskom tekstu koji sam priručno nazvao neoromantičarskim. To bi pojednostavljeno govoreći značilo da se lirika zamišlja najprije kao jezična stvar odvojena od kulturnih i društvenih poredaka poput tržišta ili ideologije. Kao takva ona je sveta stvar koja utjelovljuje primjerice samu suštinu života. Posljedično, interpretativna metoda koja s tom stvari radi dotiče temelj istine i smisla. Međutim, takva su čitanja uvijek manje povezana s istinom, a više s moći. Točnije kazano, ona proizvode istinu kao istinu uzurpirajući moć i koncentrirajući je u jednom analitičko-poetičkom rukavcu. U tom je pogledu najveća odgovornost nekih akademskih čitanja Cesarićeve lirike u tome što nisu kritički pristupala ni Cesarićevoj poetici, ni vlastitim uvidima, nego su osnaživala i prenosila brojne predrasude o znanosti o književnosti i samoj književnosti, a potom i o identitetima, egzistenciji, moralu i drugim društvenim vrijednostima. U konačnici svrha takvih čitanja nije tek dosezanje istine o lijepom, nego i samoočuvanje dominirajuće analitičke zajednice i održavanje postojećih ideoloških poredaka netaknutima. Nije zato neobično da obrazovni sustav, kao neizravni proizvod akademskog sustava, ponavlja iste analitičke, edukativne i ideološke obrasce.

Da skratim, način čitanja počesto više govori o žudnji analitičara i analitičke zajednice, nego o istini interpretacije. Zato treba čitati učinke, ili jasnije, politička djelovanja čitanja književnosti jer ona ukazuju na modele organizacije kolektivne i pojedinčane žudnje. Ako imamo u vidu Lacanovu tezu da je žudnja zapravo obrambena strategija od užasa vlastite propasti, proturječja ili besmisla, u strukturi čitanja kao žuđenog odgovora na književni tekst može se raspoznati kako neka interpretativna zajednica svladava i vlastita i tekstualna proturječja koja se ne mogu nužno podvesti pod kakvu neupitnost. Cesarićeva pjesma Voćka poslije kiše dobar je primjer da se pokaže kako to o čemu sam upravo govorio funkcionira.

Na satu se najčešće poučava da je Voćka poslije kiše utemeljena na kontrastu. Prema mome mišljenju tu kontrast kao neproturječna, jasna protivština uopće ne postoji. Pravo pitanje nije što je kontrast i s čime ga u pjesmi povezujemo, nego zašto se uopće u okviru nastave ustrajava na kontrastu. U analizi pokazujem da je u drvetu-voćki riječ o paradoksalnoj napetosti identiteta koja se ničime ne da razriješiti, tu je riječ o proturječnoj objedinjenosti razlike i identiteta pri čemu se prvenstvo jednom polu može pridodati samo arbitrarno, dakle nasilno. Tu dakle ideja kontrasta služi kao alat osiguranja kakve postojeće hijerarhije – izvorno-izvedeno, lijepo-ružno, učitelj-učenik, književnost-stvarnost – u kojoj jedna strana zadobiva veću važnost na osnovi ideoloških, a ne prirodnih uvjetovanosti. U kontrastu identiteti ostaju čisti i stabilni. Time se naravno osnažuje mišljenje koje postojeće položaje, s njima povezanu moć i ulogu autoriteta održava netaknutima. Poučavanjem Voćka poslije kiše obnavljaju se predrasude ne samo o književnosti nego i o svijetu i životu. Akademska kritika u tome ima svoju ulogu i u nekoliko navrata sam na to pokušao ukazati.

 

M. Mi. Što čini, od čega je sazdan, teorijski glas u knjizi, koja je govoreći o „predrasudama, stranputicama i mogućim promjenama u poučavanju i proučavanju lirike“ iznimno polemična, žestoka, prema onima koji poučavaju, na retoričkoj razini?

T. V. Pitanje takozvanog teorijskog glasa iznimno je zanimljivo jer ideju glasa, koja se u književnim i kulturnim teorijama najčešće povezuje s fikcionalnim narativnim ili lirskim tekstovima, dovodi u središte objektivnog znanstvenog znanja. U zadnjem, trećem, poglavlju knjige nastojao sam znanstveno znanje usmjeriti baš prema problemu glasa. Glas se, dakle, i u obrazovnom sustavu povezuje s autoritetom profesora, ali ako se uzme u obzir njegovo lakanovsko shvaćanje kao paradoksalnog objekta, onda onaj koji proučava i poučava mora računati s onim nepoznatim i iščašenim u temelju svojega znanja. Lacan ne misli da je neznanje nešto loše. Upravo suprotno, samo oni koji znaju da ne znaju, koji ne niječu da su zavedeni službenim simboličkim poretkom, mogu ga osporiti. Oni koji niječu da su zavedeni simboličkim poretkom, oni koji negiraju neznanje, ništa ne mogu učiniti. To je velika tema Lacanova XXI. seminara Nezavedeni griješe.

Lirski glas je dakle onaj objekt koji ocrtava jezgru neznanja u studiju lirike. Dopusti mi da to pokušam pojasniti. Lirski glas nije glas u konvencionalnom smislu jer se ne čuje, odnosno, on se samo vidi u materijalnosti teksta. Taj glas nema referenciju, nema jednoznačno ishodište, nema podrijetlo i nigdje ga se ne može smjestiti. Njegov izvor nije ni pjesma, ni pjesnik, ni čitatelj ni jezik nego sve to i ništa od toga zajedno. To se može zamisliti ovako: glas je stalno tu, on dominira pjesmom, ali kad god ga interpretacijom stisnete on vam izmakne, ima ga još, ali se ne zna što to još jest. To nepoznato, iščašeno još je glas kao objekt, nesnosni višak koji se premeće u manjak. Lirski glas se u studiju lirike i u poučavanju lirike u školama nastoji pacifizirati idejom pjesnika ili idejom da se glasa sam tekst. Ali, on zapravo nema referenciju, on je doslovno ništa oko kojeg studij lirike organizira svoju fantazmu o konkretnom izvoru istine, smisla, pjesnika, identiteta i tradicije. U iskonu lirike doista jest glas, ali glas kao skrojena odsutnost njegove iskonskosti.

Studij lirike tek od tog neznanja utjelovljenog u lirskom glasu može krenuti dalje. Sve dok se studij lirike oslanja o postojeće znanje neće ga moći prekoračiti. Zadatak je analitičara izvlačiti to vlastito neznanje na površinu sve dok se ono ne premetne u jedini objekt njegova znanja ili analize. Kada se zabijete u dno vlastita znanja, kada više niste u posjedu manjka oko kojega organizirate analitičku žudnju, kada se manjak premetne u manjak manjka, tek onda možete krenuti dalje. U knjizi sam dakle povezao Lacanov koncept tjeskobe i analitičko čitanje lirike. Tek iz tjeskobe čitanja može frcnuti iskra koja će zapaliti stari svijet i lansirati novi. Tu nije riječ o dobro poznatoj mudrosti da je svako znanje manjkavo, nego o tome da onaj koji zna, analitičar, profesor, učitelj, mora nagomilavati znanja koja će u konačnici osporiti njegove spoznaje. Vlastite analitičke mogućnosti morate dotjerati do klonuća ili do Lacan bi rekao gluposti. Jednostavnije, morate samoga sebe dovesti do gluposti da bi ste mogli početi računati s nekom pameću. Iz perspektive ozakonjenih čitanja vaše čitanje mora izgledati kao besmislica, lakanovska la bêtise, glupost, sramota koja skončava gubitkom digniteta u interpretativnoj zajednici. Suočavanje s lirskim glasom u studiju lirike prema mome mišljenju dovodi do tjeskobe čitanja. S tim manjkom manjka se ništa ne može, tu analiza zastajkuje. To nije manjak oko kojega analiza može beskonačno kružiti već je u njemu previše analitičke manjkavosti. Što ga više opisujemo više je njegove neopisivosti. Oslonac koji manjak pruža tu je izgubljen. Analiza lirskog glasa tako susreće svoj besmisao, ali to ne znači da je analiza besmislena. Upravo u tom susretu analiza može probiti postojeće metodološke okvire iznutra. Tjeskoba čitanja je produktivna jer se pri pronalaženju izlaza tu ne možemo osloniti ni na što poznato. To je pouka i Lacanove i Bourdieuove epistemologije i njihov politički potencijal. Važno je nadodati da se taj politički potencijal temelji na radikalnoj varijanti komičnog iskustva. U knjizi sam pokušao pokazati da ideja glasa, pa onda i ideja lirskog glasa, ima komički potencijal i da je stoga poveziva s epistemologijom Lacana i Bourdieua. Pritom sam, da ne duljim, a to sam i prije spomenuo, prizvao u pomoć studije Alenke Zupančič i Simona Critchleya. Naime, oni smatraju da humor odnosno komično ima subverzivnu snagu tako da sam u knjizi pokušao zamisliti uz Lacana i Bourdieua neku humornu epistemologiju koja bi mogla otvoriti prostor produktivnom neslaganju u analitičkoj zajednici.

 

M. Mi. Nije li tvoja knjiga u potpunosti određena teorijskim paradigmama kojima ponekad izmiče prostor dviju opsegom nevelikih Cesarićevih pjesama?

T. V. Tvoje je pitanje usmjereno prema načelnom problemu odnosa teorije i književnog teksta. Točnije, ti me pitaš je li tu uopće više riječ o proučavanju književnosti ili je tekst književnosti samo povod za raspravu o nekim posve općim pitanjima poput: autoriteta, istine, znanja ili identiteta. U tu raspravu, o čemu su do sada ispisani tomovi knjiga, ovdje neću ulaziti. No, ono što mogu natuknuti jest da mi koji se bavimo ovim poslom danas nužno moramo iznova promisliti ulogu književnosti u društvu spektakla te ulogu znanosti o književnosti ili šire filologije u svjetskoj humanistici. U tom pogledu meni su bliske ideje koje o književnosti posljednjih desetljeća razvija talijanski filozof Giorgio Agamben. Književnost, naime, Agamben vidi kao etički i politički eksperimentalni poligon. Ti eksperimenti, prema njegovim riječima, nisu ni istina ni neistina; istina je ono što se u njima događa, što je pritom u pitanju. Samo pitanje, ili problem književnosti, jest njezina istina. Čitajući sekvencu o čuvaru vrata zakona iz Kafkina Procesa, Agamben revidira Derridaovu interpretaciju. Derrida je svoju pažnju usmjerio na ispraznost zakona, točnije na događaj koji se ne događa, seljak ne pristiže u zakon. To nam kazuje da vratar zakona čuva doslovno ništa, ništavilo zakona. Vrata su tu otvorena prema ničemu. Agamben smatra da je reduktivno promatrati seljaka kao žrtvu ništavnosti ili iluzije zakona. Otvorenost vrata i nemogućnost prelaska njihova praga uspostavljaju silu zakona, a zadatak je zapravo zatvoriti ta vrata. Djelovanje seljaka, tu čudnu ustrajnost koja graniči s ne-djelotvornošću, Agamben zamišlja kao kompliciranu strategiju koja ide za tim da se vrata zalupe i da se tako prekine rad stroja zakona. Seljak utjelovljuje politički subjekt koji je usklađen s Agambenovim shvaćanjem neoperativnosti. Književnost je upravo u tom smislu poprište na kojem možemo vježbati političko i etičko djelovanje te odnos prema zakonu. Književnost tu iznosi na svjetlo dana način funkcioniranja zakona kao strukture i sustava, a ne kao esencije. Ona izravno pokazuje kako se njegova moć temelji na našem vjerovanju i kako se može i treba učiniti neoperativnom. Granice zakona nisu prirodne, nego su nametnute kao konstrukcija. Zakon je tek sustav regulacije dominacije i modela odvajanja, a neoperativnost taj sustav čini neučinkovitim.

Kakosama književnost djeluje neoperativno prema zakonu vlastite institucije, Agamben pokazuje u eseju Kraj pjesme. Suština lirike procijep je ili napetost između zvuka i značenja. Opkoračenje to iznosi na vidjelo. Rezonirajući tako, Agamben se pita što se događa u zadnjem stihu gdje razlika između semiotike i semantike pjesme biva odgođena. Zadnji stih, Agamben smatra, u strogom smislu riječi nije stih jer (se) ne opkoračuje. Na kraju pjesme lirika prelazi u ono što nije, u prozu. Točnije, kraj pjesme je točka u kojoj se javlja neodlučnost između lirskog i epskog iskaznog modusa. Lirika tako u samoj sebi zastaje, dotiče ono što je trenutno čini neoperativnom. Lirika zapravo pokazuje suštinu jezika jer prema Agambenu: „jeziku dopušta da sebe samog komunicira, a da u onom što je rečeno ne ostane neizrečeno“. Drugim riječima, kraj pjesme iznosi na vidjelo trenutak kada dolazi do deaktivacije zakona interpretacije i mehanizma znanosti o književnosti. Budući da taj mehanizam radi prema načelu razvrstavanja književnih rodova, na kraju pjesme on zapinje, postaje neučinkovit, jer ne uspijeva pokrenuti rad suprotnosti i razlike.

S druge strane, privlači me ono što u samoj književnosti Shoshana Felman, uz pomoć Lacana, imenuje književnom stvari, la chose littéraire. Ta književna stvar svakako nije književnost kao institucija, nego, prema Felman „izvorni, stvaralački nagon koji nas navodi na čitanje. To je ono što tekst čini književnim, što ga pretvara u događaj, što uspostavlja njegov književni život, njegovu trajnu emocionalnu i retoričku vitalnost.“ U jednom drugom tekstu Felman to nešto čudno u tekstu naziva nečitljivim i pita se kako čitati nečitljivo. Riječ je o tome da se ona ne zalaže za čitanje sadržaja nečitljivog jer je to po logici stvari nemoguće. Nečitljivo zauvijek ostaje nečitljivo ma koliko ga interpretacijom nasilno privodili nekom smislu. Felman predlaže čitanje učinaka te književne stvari, nečitljivog književnosti. Čitanje dakle njezinih učinaka pokazuje kako neki tekst u određenoj kulturi zaposjeda određena značenja i kako se sama znanost o književnosti postavlja prema onome što načelno ne može obuhvatiti. Treba, dakle, širiti znanje o nečitljivom jer se samo na taj način ono neće nasilno pacificirati općepoznatim, osiguranim, iskoristivim, utrživim znanjem. Srodno tome je ono što je Jean-Michel Rabaté, uz pomoć Lacanove konceptualizacije diskursa histerika, predložio kao mogući izlaz iz slijepe ulice teorijskog akademizma. Trebalo bi ustrajno histerizirati učvršćeno polje znanja tako da na vidjelo stalno izlaze njegova nerješiva unutrašnja proturječja; postavljati najčešće neodgovoriva pitanja koja bi pokrenula ponovna čitanja kulture, društva, zajednice i njihovih utemeljujućih tekstova.

U tom smislu, Cesarićevi neveliki lirski tekstovi služe kao poligon na kojemu možemo vježbati odupiranje ustaljenim kulturnim kodovima i zdravorazumskom mišljenju, s jedne strane, a s druge služe kao rezervoar znanja o nečitljivom i neizvornom što na koncu može dovesti do boljeg razumijevanja i naših čitanja i strategija na kojima se ona temelje.

 

Časopis Quorum, 1-2-3/2015.

 

Bilješka o autoru

 

Tvrtko Vuković, rođen je u Slavonskom Brodu 1969. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na Katedri za noviju hrvatsku književnost kao asistent 2000. Doktorski rad pod naslovom Modeli prikazivanja kvorumaškoga pjesništva: Subjekt, svijet, tekst kao interpretativno iskustvo obranio je 2004. te je stekao akademski stupanj doktora znanosti. 2005. izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta. Od 2005. do 2007. radio je kao viši lektor za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Sorbona u Parizu. 2008. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Radove je izlagao na više međunarodnih znanstvenih skupova i na više skupova s međunarodnim sudjelovanjem. Surađivao je pri oblikovanju Leksikona hrvatskih pisaca, Zagreb 2000, Leksikona hrvatske književnosti – djela, Zagreb 2008, Enciklopedije hrvatske književnosti Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, 2010-2012, Leksikon Antuna Gustava Matoša Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Zagreb 2015. Radio je na znanstvenim projektima Modeli hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća voditelja prof. dr. sc. Cvjetka Milanje, Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma prof. dr. sc. Cvjetka Milanje i Odnos kultura-društvo u hrvatskoj modernizaciji prof. dr. sc. Ivana Rogića. Bio je voditelj znanstvenog projekta Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma te je voditelj od Sveučilišta u Zagrebu sufinanciranoga istraživačkog projekta “Nenormalni” u kulturi i književnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća.Bio je predsjednik Goranova proljeća, središnje nacionalne pjesničke manifestacije, od 2008. do 2010. Bio je voditelj književnog smjera Poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskog studija kroatistike na kojem je trenutno predavač i mentor. Kao gost predavao je na više stranih sveučilišta i na više domaćih znanstvenih i kulturnih institucija. Bio je predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku, a trenutno je voditelj  Zagrebačke slavističke škole, hrvatskog seminara za strane slaviste. Objavio je nekoliko znanstvenih knjiga, priredio je više znanstvenih zbornika i pjesničkih panorama, u suautorstvu je objavio četiri udžbenika za osnovnu školu te je urednik teorijske edicije Drugi smjer u izdavačkoj kući Meandar. Znanstvene i stručne članke te recenzije redovito objavljuje u periodici. Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra.

Znanstvene i stručne knjige:

  • Off line, hrvatsko pjesništvo devedesetih, [Panorama s pogovorom: U pjesništvu više od njega samog, simptomatologija hrvtaskog pjesništva 90-ih], Quorum, godina XVII, br. 5-6, Zagreb 2001.
  • Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu, Disput, Zagreb 2005.
  • Ljubi Žižeka svoga! Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija i druge neodumice o etičko-političkom čudovištu Žižekove misli, Meandar, Zagreb 2009.
  • Muzama iza leđa. Čitanja hrvatske lirike, [Priređivač], Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2010.
  • Bajke i basne. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Kritičko izdanje, [Supriređivač: Ivana Žužul], Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2011.
  • Tko je u razredu ugasio svjetlo? Predrasude, stranputice i moguće promjene u poučavanju i proučavanju lirike na primjerima Cesarićevih pjesama Voćka poslije kiše i Pjesma mrtvog pjesnika,  Meandar, Zagreb 2012.

 

Odabrani radovi u časopisima:

  • Zamukli majstorov glas: politika hrvatskih pjesničkih poetika sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-953-175-360-9], u: Zbornik radova 38. Seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2010, str. 161-172.
  • Uciszony głos mistrza. Polityka poetyk chrowackiej poezji lat siedemdziesiątychXX wieku, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-83-87819-09-5], u: Chprwacja lat siedemdziesiątych XX wieku. Kultura, język, literatura, Uniwersytet Śląski–Wydawnictwo Gnome, Katowice 2010, str. 94-108.
  • Kojem čitatelju? Politika čitanja užitka u Bukoličnom, trijeznom čitaocu, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-97787-7-8], u: Zbornik radova 10. Kijevskih književnih susreta, Općina Kijevo–Pučko otvoreno učilište Invictus–AGM, Kijevo–Zagreb 2011, str. 11-27.
  • Teološki nomadizam. Po/etika i politika zazorne sublimnosti u pjesništvu Delimira Rešickog, [Izvorni znanstveni rad, ISSN 2084-3011], u: Poznańskie Studia Slawistyczne, broj 1, Poznan 2011, str. 271-285.
  • Melancholia, uliczna heterotopia i jezyk bez granic. Polityka chrowackiej poezji lat osiemdziesiatych dwudziestego wieku, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-83-63268-01-5], u: Chorwacja lat osiemdziesiatych XX wieku. Kultura, język, literatura, Uniwersytet Śląski–Wydawnictwo Gnome, Katowice 2011, str. 133-151.
  • Nečitljivo djetinjstvo: čitanje i nečitljivo u Povratku Filipa Latinovicza, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-432-3], u: Vila–kiklop–kauboj, čitanja hrvatske proze, prir. Anera Ryznar, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2012, str. 233-248.
  • Unlesbare Kindheit: Lesen und Unlesbarkeit in Povratak Filipa Latinovicza, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-83-63795-79-5], u: Kind und Jugendlicher in der Literatur und im Film Bosniens, Kroatiens und Serbiens, prir. Renate Hansen-Kokoruš, Hamburg 2013, str. 75-92.
  • Hermafroditska žena. retorika spolnosti i femininosti u novelistici A. G. Matoša (na primjeru Cvijeta sa raskršća), [Izvorni znanstveni rad, ISSN 2084-3011], u: Poznańskie Studia Slawistyczne, broj 7, Poznan 2014, str. 247-258.
  • Naša zazorna drugost: Čudaci u književnosti hrvatske moderne i rađanje hrvatske građanske kulture, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-6931-69-9], u: Kultura, identitet, društvo -europski realiteti, Osijek/Zagreb 2014, str. 319-328.
  • Izmješteni. Dislocirani subjekt i otpor imobilizaciji značenja u književnosti hrvatskog modernizma, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-954-07-4046-1], u: Dvižienie i prostranstvo v slavjanskite ezici, literaturi i kulturi, Sofija 2015, str. 350-355.
  • Studij nacionalne književnosti u doba čudovišta, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-581-8], u: Transmisije kroatistike, ur. Krystyna Pieniažek-Marković i Tvrtko Vuković, Zagreb 2015, str. 237-255.

Nenormalni: Normalizacijska kultura 19. stoljeća i hrvatska književnost fin de sièclea, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-589-4], u: Drugi. Alteritet, identitet, kontakt u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi, Zagreb 2016, str. 197