Poveznica za sudjelovanje:

https://www149.livemeeting.com/cc/mspp/join?id=Pisci+-+Rosko&role=attend&pw=Participant

Snimka susreta:

https://youtu.be/HjzN8t8OciM

 

Gost 66. programa Pisci na mreži Zoran Roško, autor mnogostrukih interesa i znanja, koje se možda ponajbolje kriju u naslovu jednoga njegova teksta i tvrdnji da je jezik afektivna životinja. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

 

Namjera nam jeu razgovoru sa Zoranom Roškom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Zoranom Roškom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Zorana Roška da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

http://magazin.hrt.hr/397160/koju-knjigu-odabrati-za-godisnji-odmor

http://www.glas-slavonije.hr/339694/11/Roman-na-ponos-autoru

http://radiostudent.si/kultura/kosilo-nekega-molja/zoran-roško-–-minus-sapiens

http://www.booksa.hr/kolumne/pisma-pukovniku/pakleno-dobar-roman-prvi-dio

http://www.booksa.hr/kolumne/pisma-pukovniku/pakleno-dobar-roman-drugi-dio

http://www.portalnovosti.com/knjizevna-kritika-kadriranje-sna

http://www.booksa.hr/kolumne/kritike/minus-sapiens

 

Autorski

Z. Roško, Jezik je afektivna životinja, 2017.

Z. Roško, Minus sapiens, ulomci, 2017.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

Bilješka o autoru

 

Zoran Roško, rođen 1960. u Šibeniku. Zaposlen u Knjižnicama grada Zagreba. Urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Objavio knjigu teorijskih tekstovaParanoidnije od ljubavi, zabavnije od zla : reklame postojanja i halucinogene istine : rekreacijska teorija za unutarnja tijela (2002) te romane Ljepota jede ljude (2011) i Minus sapiens (2017). Priredio zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet (2010). Održava blogove Roškofrenija i Zoran Rosko Vacuum Player.


Minus sapiens

OceanMore, 2017.

 

Bar u čitateljskoj vizuri autora ovoga teksta, novi roman Zorana Roška Minus sapiens, da puno ne odugovlačimo s vrijednosnim sudom, najbolje je prozno štivo napisano u hrvatskoj književnosti i ne samo unatrag nekoliko godina! Još jednostavnije, Zoran Roško najzanimljiviji je suvremeni hrvatski prozaik.

Od prve pa do posljednje u Minus sapiensu otiskane rečenice ne ispuštate ga iz ruku, premda je riječ o štivu koje od čitatelja doista traži maksimalnu dozu koncentracije. Ako vam ona pa i na trenutak izmakne ili povremeno jednostavno zataji, sami ste si krivi – gubite na velemajstorskoj izvedbi štiva koje u sebe sabire nebrojivo drugih tekstova, ali i donosi nešto unikatnoga! Na prvu ruku čini se da je o knjizi Minus sapiens posve jednostavno (na)pisati posve suvisao, rutinski tekst. To bi, uglavnom, značilo ispaliti u sporome ritmu dvadesetak fraza ili šupljih stereotipa o postmodernoj hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj prozi, pa tako bez kraja i konca škrabati o intertekstualnosti, persiflaži, polidiskurzivnosti, intermedijalnosti, citatnosti kao elementarnoj čestici (svakoga) pisanja pa i ne bilo ono baš postmoderno/kritičarski ili esejistički „tumačeno djeci“. Potom sve to lagano „ilustrirati“ već na analizi osnovne naratološke (poglavito aktantske) razine – našalimo se malo, ponekad nam se čini da je glavni junak ove proze slavni i zagonetni njemački filmski redatelj Werner Herzog, još više jedan od njegovih najpoznatijih filmskih likova, suludi Fitzcarraldo koji je poveći brod prtio prašumom ne bi li ondje donio operu, a ponajviše sablast W. G Sebalda ili sam Sebald i konačno onaj najvažniji – otac suvremenoga europskoga duha (čitaj: eseja) Michel de Montaigne. Točnije napisano, „istinski“ glavni junak ove knjige pokušava na putu kroz razne prostore i u razna vremena vratiti se u doba kada je Montaigne pisao svoj znameniti putopis Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581. Kada se tome pridoda još pedesetak autora iz svih područja umjetnosti ili pak ukupnoga ljudskoga znanja, eto ti dobitne šifre – prepoznali smo izravno citirane ili pak citirane, ali neizbježne autore u Melting Potu Roškove naracije i spisateljskoga svjetonazora. Ali ponekad ono što je najočitije može i ponajviše zavarati! Mene kao čitatelja ove knjige za cijelu oktavu pozornosti podiglo je krajnje diskretno spominjanje Roberta Calassa i njegove veličanstvene knjige o posljednjem velikome mletačkome slikaru – Tiepolova ružičasta, dok sam sasvim oduševljen i dotučen čitao „intermedijske“ pasaže s jednim od doista ponajboljih filmova svih vremena – Prošle godine u Marienbadu Alaina Resnaisa iz 1961. godine. Inače, remek-djela filmske umjetnosti koje je više sličilo na melankolično snoviđenje nego za ono vrijeme uobičajeni klasično autorski moderni film. Kada sam u čitanju Roškove knjige pošao tragom njegova spominjanja osnovnoga otkrića Calassa u pogledu na Tiepolov opus (za razliku od ružičastih sakralnih i inih slika po kojima je uglavnom poznat), u žarištu njegova interesa je tajnoviti bakropisni mistični i zagonetni „herbarij“ s temama primarnoga ljudskoga, arhetipskoga straha od nečega neiskazivo užasnoga što pristiže izvan okvira slike, morao sam pomisliti kako nam Roško nikako ne prodaje još jedan postmoderni pripovjedni cušpajz ili Da Vincijev ili nečiji drugi kod, nego knjigu koja, između svih svojih osnovnih tematsko-motivskih slojeva, izravno, zapravo, tematizira i koliko kozmološko-demijurški toliko i antropološki ustroj čovjeka kao davnoga homo sapiensa, danas degeneriranoga u Minus sapiensa! Pronašao sam tako naime svoja vrata, bar pretpostavljam, svoj „ključ“ čitanja ove knjige.

„Čovjek je oduvijek bio nešto neljudsko, pa ga i nadživjeti može samo njegova neljudskost.“ Nije li ovaj citat sličan kozmogonijskim „aforizmima“ jednoga Ciorana? Zoran Roško nije jeftini fantast ni razočarani mistik i gnostik, dapače, temeljna obilježja njegova pisma su crni humor, groteska, ironija, mudra persiflaža, izrugivanje stereotipima svih vrsta i na mnogo mjesta ove knjige, doslovno „Hard Boiled2 prepričavanje „pikarskih2 zgoda glavnoga junaka svoje knjige koje se zbiva u, što je, čini mi se posebno važno, beskonačnome simultanitetu vremena i prostora o kojemu je profetski pisao Einstein. Općenito, izvrtanje onoga poznatoga, majstorska demontaža svih naših uvriježenih pa i „znanstveno-svetih“ znanja i istina ono je književno umijeće koje Roška tako lako šalje u neke druge pripovjedne galaksije – izvan uobičajeno nostalgično-anegdotske ili (pseudo)angažirane, uglavnom autobiografske dremeži suvremene hrvatske proze.