84. Pisci na mreži, 24. travnja (srijeda) 2019. u 17 sati: Monika Herceg
ZA SUDJELOVANJE PRATITE POVEZNICU!
Gošća 84. programa Pisci na mreži bit će Monika Herceg, za čiju prvu knjigu pjesama kritika kaže da je „prva i posljednja knjiga novog hrvatskog pjesništva“ (Miljenko Jergović). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Monikom Herceg, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Monikom Herceg, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Monike Herceg da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Autorski tekstovi
Monika Herceg: Početne koordinate (izbor)
Dodaci
Miljenko Jergović: Velika, mračna i melankolična knjiga (kritika)
Linkovi
https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=1192
http://kultipraktik.org/nagrade/objave/na-vrh-jezika/136-monika-herceg
http://strane.ba/monika-herceg-otac/
https://hiperboreja.blogspot.com/2017/11/poezija-monika-herceg.html
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
*****
U poezije ne treba bježati od autobiografskog
Razgovarala: Lucija Butković
U pokušaju da opišem rukopis Monike Herceg reći ću da je on nalik revno i bogato ispunjenom fotoalbumu, slideshowu u kojem se bez srama izlažu mali i veliki trenuci života, nepoznata lica koja u trenutku autoričinog pjesničkog oživotvorenja odašilju dojam poznatog i proživljenog. Ovaj intervju mali je prozor u taj svijet i pokušaj da se zabilježe „koordinate“ još pokojeg njegova mjesta…
Lucija Butković: Tvoja prva pjesnička zbirka Početne koordinate, koju će objaviti SKUD IGK (u međuvremenu objavljena, op. prir.) konceptualizirana je dosljednim (pre)ispisivanjem epizoda odrastanja i obiteljskog života, ali i bujnim motivskim inventarom prirode. Kao neuralgične točke rukopisa iskrsavaju bolest, stid i smrt koji u tvom izrazu poprimaju oblik specifične obiteljske ostavštine. S obzirom na to da si već neko vrijeme prisutna na pjesničkoj sceni (zapise toga nalazimo na pjesnički frekventnim lokacijama interneta poput Kultipraktika, Afirmatora, portala Strane i magazina za književnost i umjetnost NEMA, u časopisima – Fantom slobode, pančevski Rukopisi), zanima me koliko su i u kakvoj vrsti raspoloženja nastajale Koordinate?
Monika Herceg: Teško mi je reći o kojoj količini vremena se radi. Prve pjesme došle su u dva manja ciklusa, u periodima kasnog proljeća i ljeta kada sam bila na Hvaru (što je značilo odmor od posla i faksa). U studenom sam mahnito nastavila pisati. Kad kažem mahnito, znači da sam sve slobodno vrijeme ulagala u pisanje i čitanje, spavala sam s tim pjesmama, budila se s njima, nekad i tijekom noći da zapišem neko sjećanje ili motiv. Neko divno stanje opsjednutosti. Nakon nagrade, kad sam već došla k sebi od poroda, neke pjesme sam dodala (njih sam pokušavala napisati već tada, ali nisam stigla), neke mijenjala jer nisam bila zadovoljna itd. Konačnu verziju poslala sam u šestom mjesecu. Ali najbitniji mi je svakako bio taj period do slanja rukopisa, kada sam u potpunosti bila u tim pjesmama.
Lucija Butković: Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa (u) kojima ocrtavaš genealogiju obitelji i ruralnog prostora: prvi, Zmijske smrti (podrijetlo), podrijetlo ocrtava kao kombinaciju uroka i sunčevih baklji; drugi, Ptičje smrti (bijeg), to podrijetlo ekstenzivno obrađuje i nastoji prevladati (intenziviraju pritom motivi lovaca, ptica i vlakova), dok treći i četvrti, Mačje smrti (izbjeglištvo) i Zečje smrti (povratak) pod reflektor stavljaju fenomen smrti i s njome pregovaraju – stihovi „Smrt kojom hranimo druge/ ponekad se nehotice vrati i u nas“ (Zečje smrti) funkcioniraju kao svojevrstan memento mori, a slika uvlačenja duhova u zidove u pjesmi „Kasna jesen“ kao konačan randevu sa smrću, njezino useljavanje u sigurne prostore kuće i tijela. Je li rukopis zbog te ugrađene intimnosti za tebe dokument privatne katarze i postoji li, u tako postavljenim uvjetima stvaranja, mogućnost odmaka od (auto)biografskog?
Monika Herceg: Mislim da je svaka poezija intimna, ali da uvijek postoji i neki odmak kada se piše. Miroslav Kirin dobro je to sročio na jednom nedavnom čitanju “naizgled moje, ali zapravo bilo čije djetinjstvo”. Naravno, kad imam na raspolaganju priče i motive kojima sam svjedočila, lakše je graditi pjesme. Bilo mi je puno lakše pisati o šumi, seoskim običajima, kolinju, lisicama, promjeni godišnjih doba, i o nekim obiteljskim temama i traumama uz vlastito iskustvo. Mislim da ne treba bježati od autobiografskog. Akteri moje zbirke ponajviše su članovi uže obitelji (baka, otac, majka, djed, brat) koji zapravo i nose kičmu zbirke.
Lucija Butković: Tvoja poezija je, da se slikovito izrazim, stabilan tronožac; podupiru je situacija, emocija i onirička, na trenutke, jezovita atmosfera. Izdvojimo neke primjere toga: „vidjeli smo/ dimnjake koji probijaju oblacima trbuhe/ grad koji se širi kao tuberkuloza“ (Rast); „počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši/ djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših/ kreveta/ rekao je da čuje korake oko kuće/ i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu“ (Odumiranje); „na sprovodima je majka znala reći/ sve je to jer smo ukleti/ ispod naše kuće podzemne životinje krivo gmižu“ (Vještica). Je li odrastanje na selu, izmještenost iz generičkoga gradskog pejzaža, to jest blizina praiskonskog (šume, polja, divlje životinje) nametnulo ili barem pomoglo izgradnji takve atmosfere?
Monika Herceg: Definitivno je pomoglo odrastanje na selu, pogotovo izolacija tijekom tih godina. Naime živjela sam u selu (zaseoce je bolji naziv) u kojem je bilo nekoliko kuća, a nakon rata smo se gore (u selo na brdu koje je okruženo šumom) vratili moja obitelj i nekoliko staraca. Tako da je moje odrastanje bilo vezano uz osluškivanje šume, minimum ljudske interakcije, ali i propadanje koje je dolazilo u sela, u moju i druge obitelji. Takva atmosfera, s jedne strane priroda i život od zemlje (oranje, kopanje, njive, polja, berba kestena, itd.) uz slojevito propadanje samog sela i ljudi koji žive tamo (uključujući i moju obitelj), nužno je ušla u poeziju. Naravno, tu su i seoske priče, svojevrsni mitovi ili osobna iskustva koji podupiru bajkovitost, ako ne i jezivost, kako si to nazvala.
Lucija Butković: U intervjuu za Najbolje knjige navodiš da „poezija treba biti kao i fizika, elegantna i sklona jednostavnim rješenjima“, čemu potvrdu nalazim u konkretnim pjesničkim rješenjima: konzistentna strofičnost, kratak stih, koncizan, ali semantički nabijen izraz i fini balans između narativnog i refleksivnog ključa; narativnost je, rekla bih, prag preko kojeg ulaziš u promišljanje traume i njezinih često nadrealnih ekstenzija. Nove pjesme koje imamo prilike čitati na facebooku bujnije su, razvedenog stiha, a i tematski drugačije (primjerice pjesme o znanstvenicama Veri Rubin i Emmy Noether). Koliko si sklona stilskim eksperimentima i možemo li u budućnosti očekivati neke radikalnije rezove u vlastito pjesničko tkivo?
Monika Herceg: Kad sam pisala Koordinate, izraz se nametnuo sam. Tu je do izraza došla naracija, a kako sam radila na pjesmama, tako sam ih sve više rezala kako bi bile bez nekih viškova. Kad sam izašla iz poetike Koordinata, počela sam potragu za drugim izrazom jer sam željela razvijati jezik i ne ograničavati ga. Naravno, moguće je da će i novije pjesme doživjeti neke značajne rezove, zasad dosta eksperimentiram i tražim izraz za iduće pjesme. Mislim da je bitno u poeziji razvijati se, kao i u svemu drugom, i da je svaka vježba dobrodošla.
Lucija Butković: Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo pjesničkih zbirki koje su tematski fokusirane na prirodu. U tom smislu generacijski najbliži autori su Goran Čolakhodžić (Na kraju taj vrt) i Alen Brlek (Pratišina). Dok je kod prvog priroda pod lupom znanstvene analize, a kod drugog povod šamanskoj ekstazi, tvoj rukopis ona ispunjava na denotacijskoj i figurativnoj razini – tu se „beru šljive“, breskve komuniciraju suncem među dlačicama, ali i “ruke bubre kao mokre grane bukve“. Je li zbirka poslužila kao mjesto sukoba (ili pak pomirenja) dviju vizura – znanstvene i pjesničke?
Monika Herceg: Mislim da tu nema nekog pomirenja, niti sukoba općenito. Ja čuvam svoju šumu, čuvam slike koje imam i u isto vrijeme suosjećam sa svakom šumom koju uništavamo. Meni je šuma (priroda općenito) uvijek bila sklonište i velik dio mog identiteta. Odrastanje na selu, taj ekosustav čiji smo bili dio, u mene je usadio dubok osjećaj zahvalnosti prema Zemlji i zemlji, ali isto tako i frustracije zbog ljudskog idiotizma. Još uvijek mi je puno ugodnije biti okružena stablima nego ljudima.
Lucija Butković: Povjerila si mi kako u posljednje vrijeme pišeš i aktivističku poeziju. Hassan Blasim, irački pisac koji je gostovao na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, u intervjuu za Booksu izjavio je otprilike kako književnost treba propitivati politiku ali ne i postati njezino sredstvo… U recentnoj književnoj produkciji, zbirka Željke Horvat Čeč Moramo postati konkretni primjer je takvog korištenja pjesničke riječi. Može li, prema tvom mišljenju, književnost donijeti promjenu i je li to danas, u uvjetima fašizacije društva i nemara institucija za kulturu, važnije nego prije?
Monika Herceg: Mislim da je nerealno očekivati da može doći do promjena. Ali ni šutnja nije rješenje. Naš problem je što smo šutnjom fašistima dopustili da postanu glasni jer se još uvijek vodimo onom da nije to požar u našoj kući. Još nismo došli ni do ravnopravnosti spolova (osim kad kažemo „oh ravnopravne smo s muškarcima“, ali dovoljno je pogledati razlike u plaćama, korištenje porodiljnog, neka recentna istraživanja o kućanskim poslovima itd.), a i neki ozbiljno žele povratak u srednji vijek. Ja želim da moja kći može nesmetano odlučivati za sebe, o rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, želim da ne zarađuje jednog dana manje od svojih kolega ili da je netko percipira kao maternicu. Pokušavam u nekim pjesmama pustiti taj glas. Razlike u društvu produbljuju se sve više, ljudi svaku večer obilaze kontejnere, a bilda se nacionalizam. Što se tiče Blasima, meni je super njegova zbirka priča Irački Krist i zapravo se slažem s njim. Kod takve poezije bitno je naći pravu mjeru i mislim da je jako teško pisati aktivističku i društveno angažiranu poeziju i prozu. Kako će meni ići, vidjet ćemo.
Lucija Butković: Osim prestižne nagrade „Goran“ za mlade pjesnike, osvojila si drugu nagradu na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (2017) i prvu nagradu na natječaju „Bal u Elemiru – Sremčevi dani“ (2017) za ciklus „Andromeda iz susjedstva“. U njemu nalazimo stare motive seoskog kraja, ali i satiričan, humoran naboj koji u je u tom smislu odmak od melankoličnih Koordinata. Je li ciklus u tom smislu bio odmor od prve zbirke i vidiš li se u budućnosti u nekim novim književnim formama?
Monika Herceg: Taj ciklus izašao je skoro odjednom jedne večeri kad sam bila još svježa mama, jako neispavana i nisam još mogla ni sjediti kako treba, pa sam se povlačila s laptopom po krevetu. Mislim da je on zapravo bio početak mog ulaska u teme koje su neka vrsta društvene kritike, seciranja malograđanštine. Što se tiče književnih formi, radujem se pisanju proze. Ja sam vjerni čitatelj i pratitelj poezije. Prozu sam, iskreno, tek nedavno počela čitati, ali osjećam snažnu potrebu pisati je. Mislim da je preduvjet svakoga dobrog pisanja čitanje, zasad punim taj prozni rezervoar, pa ćemo vidjeti.
Lucija Butković: Kad si se već tako lijepo izrazila, čime puniš prozni, a čime pjesnički rezervoar? Što te oduševljava na svjetskoj i domaćoj književnoj sceni?
Monika Herceg: Mama Monika zapravo malo vremena daje Moniki čitateljici. Iako, trudim se uvijek imati kraj sebe zbirku pjesama za čitanje, bilo u materijalnom bilo u elektroničkom obliku na mobitelu. Čolakhodžićev Na kraju taj vrt često sam spominjala. Divna mi je Brlekova Pratišina, on kao da je neko prekrasno drvo koje je upilo svijet. Anita Pajević, Snežana Nikolić. Tu je neizostavna zbirka Projekt Poljska Ivana Šamije koju zapravo ne mogu ni objasniti ni opisati. Mogu samo nekome reći – molim te, pročitaj to, bit ćeš malo veći. Anu Brnardić i Dortu Jagić obožavam. Tomas Tranströmer je klasik, i njega jako volim. Paul Celan. Luljeta Lleshanaku, Tom Schulz, Martina Vidaić. Tvoju zbirku jedva čekam, također. Vesele me i mnogi pjesnici koji još nemaju zbirke, ali svakako će biti divno kad ih jednom objave jer se radi o autorima koji imaju jako snažne glasove i bit će divno čitati te knjige (Lana Bojanić, Marija Dejanović, Tomislav Augustinčić).
Lucija Butković: Natječaji „Goran“ za mlade pjesnike i „Na vrh jezika“ iznjedrili su autore od kojih su neki već postali suvremeni klasici (Anka Žagar, Ana Brnardić, Dorta Jagić, Marko Pogačar), a i najmlađa pjesnička generacija pokazuje ozbiljne tendencije ka tome (Goran Čolakhodžić, Alen Brlek, Darko Šeparović). Koliko ti nagrade u ovoj pjesničkoj fazi znače i je li društvo tih značajnih imena svojevrstan uteg?
Monika Herceg: Nagrade su jako bitne neafirmiranim autorima i one su svojevrstan ulaz u taj svijet, barem meni. Nagrada mi je dala samopouzdanje i sad puno hrabrije ulazim u poeziju. Možda je stvar u tome što sam ja fizičar, pa nemam nikakvu književnu pozadinu. Mislim da ni u kojem slučaju nisu uteg, ali kao i svaki autor, nakon prve nagrađene zbirke ne želim napisati lošu. Mislim da je to više odgovornost prema poeziji budući da danas previše toga nazivamo poezijom.
4. studenog 2017.
http://www.ziher.hr/intervju-monika-herceg/
*****
Bilješka o autorici
Monika Herceg studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci, u Hrvatskoj. Rođena je 1990. u Sisku. Nagradu „Goran za mlade pjesnike“za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena „Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike“te nagradom „Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta“. Iste godine dobila je nagradu „Na vrh jezika“za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga izlazi tijekom 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju „Castello di Duino“(2016)i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra „Stevan Sremac“(2017). Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima.
