Za razliku od zvukovnih, leksička ponavljanja ravnomjerno se javljaju u svim Mićanovićevim zbirkama. On se podjednako koristi potpunim ponavljanjem riječi (u figurama poput epizeukse ili antanaklase), djelomičnim ponavljanjem (u figurama poput paronomazije, derivacije ili poliptotona), te ponavljanjem riječi ili sintagmi u određenim sintaktičkim pozicijama (tada imamo posla s anaforom, epiforom, simplokom ili anadiplozom). Zaustavit ću se na trenutak kod epizeukse, najelementarnijeg tipa leksičkog ponavljanja, koje bismo mogli odrediti kao doslovno ponavljanje iste riječi bez koordinacijskog veznika. Mićanović je taj jednostavni postupak upotrijebio na nekoliko prilično različitih načina. U pjesmi "Poslije ljubavi" nalazimo školski primjer podvostručene epizeukse u stihu: "Osmijeh! Osmijeh! Ptica! Ptica!". U pjesmi "Kako ja to živim bez tebe" nalazimo stih sazdan od četiri imenice "Bolest Početak San Smrt" koji se odmah ponavlja, ali jednostavnim dokidanjem granica među riječima nastaje nesvakidašnja složenica - "bolestpočetaksansmrt". Time se, u kontekstu pjesme potencira egzaltiranost lirskoga subjekta i potiče čitatelja na što aktivniju komunikaciju s tekstom. U poduljem tekstu "Konteksti", u kojemu Mićanović ikoničnim jezikom poezije pokušava predočiti poetičke mijene u hrvatskome pjesništvu od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća, epizeuksa se pojavljuje kao figura poentiranja. Mićanović doslovno piše:

zid zid zid zid zid
zid  zid  zid  zid  zid
se  diže   tako  da  se
opeka  slaže  na  opeku
i  svaka  čuva   lukavo
svoj  prošli  tvrdi  tr
ag  trag  trag  trag tr
zid  zid  zid  zid  zid
gdje  su  duša  i  ruža
isti  dvosložni  češalj
jezika  kojim  se  ruka
pruža prema
 

Leksem 'zid' je ovdje potencijalni simbol granice između komunikacije i antikomunikacije, gramatike i antigramatike, simbol koji je zbog gomilanja i grafički počeo nalikovati granici. Dakle, u osnovi isti postupak upotrijebljen je u tri različite svrhe. U prvom primjeru epizeuksa je figura isticanja, u drugom figura oblikovanja samostalnog lirskog znaka (koji zaboravlja ishodišne sastavnice), dok je u trećem primjeru riječ o figuri simbolskog opredmećenja ponavljanog leksema.

Kompozicijska su ponavljanja u Mićanovićevu pjesništvu možda najrazrađeniji oblik ponavljanja. Njegova poetska misao je kružna, ona se neprestano vraća istim idejama i riječima kao da je doista točno da njegov subjekt čitav život opisuje nekoliko prizora koje nije razumio. U funkciji kompozicijskog oblikovanja javljaju se periodično ponavljanje istog stiha ili segmenta pjesme te uokviravanje teksta istom riječju, sintagmom ili izričajem. Mićanović nerijetko jednom stihu podari ulogu matrice pjesme, tj. iskaza na koji bi se dao  svesti smisao čitavog teksta. Ta matrica se periodično ponavlja, a čitatelju se implicitno sugerira da su ostali stihovi zapravo transformi koji je pojašnjavaju, utočnjuju ili razvijaju. Ovakvu praksu lijepo ilustrira pjesma "hopla". Uloga matrice podarena je stihu "zemlja je dolje, nebo gore, hopla!"; njime počinje svaka od pet tekstnih mikrocjelina. U svakoj mikrocjelini iza tog stiha slijedi pitanje što bi o tom rekli otac, majka, sestra…, a umjesto odgovora nude vam se nabrajalački nizovi kojima je pretpostavljiva zadaća predočiti stanje svijesti upitanoga. Npr:

2. zemlja je dolje nebo gore, hopla!
što bi o tom rekla tvoja majka?
susjed je mesar, ženine noge su u
zraku, ona ima riđe dlake, zlatan
zub i nož u ruci, ona ima snijeg
za raku.
 

Kada se pomnije promotri tekst pjesme, očitim postaje da je sva njegova događajnost koncentrirana u stihu zemlja je dolje, nebo gore, hopla. Ulogu matrice, sličnu opisanoj, imaju stihovi grožđe je u našim rukama, dovoljno je na trenutak da ostanem sam, počinjem pisati pjesmu o ocu itd. Citirani stihovi segmentiraju tekst, funkcioniraju kao njegov središnji semantem i sudjeluju u osmišljavanju okolnih stihova. Posebnu pozornost zavređuje pjesma "Institute for humanistic studies" u kojoj se neprestano opetuje rečenica vlak ide:

vlak ide. vlak ide. vlak ide. vlak ide. na
rubu poljane gdje jedan muškarac tri
žene ljubi. vlak ide. vlak ide, vlak

ide. u noć u čijem dnu rastu mali skakavci
i svjetlo dopire do tvoga oka. vlak ide.
vlak ide. vlak ide. vlak

ide. tamo gdje sobe učim misliti o svome
lijevom i svome desnom palcu. vlak ide.
o grču i podnevu. o radosti. vlak ide. vlak (…)

Budući da nema kanonizirano mjesto pojavljivanja, rečenica vlak ide. poput ćudljivog refrena obrasta čitavu pjesmu i postaje njezino ritmičko, sintaktičko i semantičko uporište. Lirskog subjekta možemo zamisliti kao putujućeg lucidnog promatrača, asocijativnog tipa koji se koleba između slučajnih prizora koje vidi kroz prozor vlaka i slika koje mu se roje u glavi. Ponavljanje rečenice vlak ide. pritom povezuje i osmišljava proturječne senzacije, stihovi se lome na mjestima na kojima ne okončava ni gramatička ni logička cjelina (i sam iskaz vlak ide. biva lomljen), što samo potvrđuje pjesnikovu strast da potkopa svaki temelj pjevanja. Mićanovićeve stihove-matrice možemo okarakterizirati kao amplifikacije. Amplifikaciju pritom shvaćamo kao makrostrukturalnu figuru u kojoj se jedna informacija razvija augmentacijom leksičkog i rečeničnog materijala.

U dijelu Mićanovićevih pjesama, ulogu kompozicijskog ponavljanja preuzimaju veći segmenti teksta, obično sastavljeni od po tri do pet stihova. Nerijetko se dogodi da se paralelno ponavljaju i međusobno osvjetljavaju dva ili čak tri samostalna segmenta što višestruko uvećava tekstualne simetrije, značenjske kombinacije i ritmičke koordinate. Napokon, valja upozoriti i na primjere zrcalne kompozicije u Mićanovićevu pjesništvu, tj. na situaciju kada se kraj pjesme ogleda u svom početku. Pjesma "Sedam jabuka" počinje i završava distihom:

Jutros su sedmorica streljana, obješena,
jutros su sedmorica nas spavali ko zaklani.
 

Pjesma "Jedan dobar ručak negdje na otoku" uokvirena je stihom-riječju fotografija , a pjesma "Meditacija" stihovima:

zelene čarape na krovu nisu
lijepe za vidjeti, ali su suhe,
ali su suhe, ali su,
 

Slučajevi zrcalne kompozicije izravnije od drugih oblika repeticije sugeriraju da ponavljanje nikad nije puko ponavljanje, dapače da se između dva pojavljivanja iste riječi ili izričaja rađa čitav svijet koji je na početku najavljen a u poenti verificiran. Takvim se ponavljanjem, kako je u jednom drugom kontekstu primijetio Branko Vuletić, "stvara simultani pjesnički znak: govorni se sadržaj ponavljanja prenosi i na najavu; ukida se linearno vrijeme jezičnog znaka; gubi se distinkcija označitelj i označeno; stvara se pjesnička riječ-predmet(…) Tako zapravo ponavljanjem nekih dijelova čitav kontekst, pa i čitava pjesma, postaju zatvorenom strukturom u kojoj svaki dio odražava, sadrži i sve ostale…" .

Četvrti tip ponavljanja imenovao sam ponavljanjem ili udvajanjem teksta. U drugoj Mićanovićevoj zbirci pojavljuju se, naime, pjesme u kojima je doista dvaput opetovan isti tekst. Nepotpunu figuru udvajanja teksta nalazimo u lirskoj minijaturi "Brat":

brat je donio u zagreb zimsku naranču brat je
donio u za.
 

Potpuno udvajanje je, međutim, uredno provedeno u pjesmi "Dokazi, tvrdnje, smrt", gdje je nakon 22 stiha pjesma počela ispočetka i došla još jednom do kraja bez ikakvih leksičkih, ritmičkih ili grafičkih preinaka. Na koncu je autor prepisao još i naslov te tako dvostruko markirao njegovu savršenu zrcalnu strukturu.  Figura udvajanja teksta krajnji je izraz poetike koja smjera diskretno prodrijeti u pukotine zbilje i smjestiti se u nenapučene diskurzivne međuprostore.  Predmetno-tematski sloj Mićanovićeve poezije nastanjuju svakodnevni prizori (traženje posla, druženja, ljubavi),  gradske scene, putovanja u zavičaj ili na otok, literatura itsl. Lirska onirizacija tih prizora provodi se njihovim sučeljavanjem u tijelu teksta, dokidanjem važnosti vremenske sukcesije te izjednačavanjem sjećanjem obnovljena iskustva, istinske događajnosti i činjenica uobrazilje doživljajnog subjekta. "U toj perspektivi - primjećuje Vladimir Biti - novu funkciju dobiva tradicionalni postupak ponavljanja što ga Mićanović rado i često proigrava na svim razinama (…) Ono se sad pojavljuje kao neko čekićanje subjektova iskazivanja po opijenoj, otežaloj evokativnoj svijesti ne bi li se polučilo toliko potrebno pribiranje. Ali to u pravilu ne uspijeva i vrtnja se nastavlja…"  Rekao bih da figure ponavljanja u Mićanovićevoj pjesničkoj praksi ponajprije imaju ulogu harmonizacije teksta i osvještavanja afektivnosti njegova lirskog subjekta. Zvukovne i leksičke figure ponavljanja su možda češće, ali kompozicijske i raritetna figura udvajanja kompletnog teksta su svakako teorijski zanimljiviji slučajevi. U njima je, naime, postupak ponavljanja iz mikrostrukturalne prerastao u makrostrukturalnu figuru. U njima je, napokon, pjesnik do krajnosti doveo na početku citirane konstatacije - da se sve ponavlja odnosno da čitav život opisuje nekoliko prizora koje nije razumio. Dodao bih na koncu: u Mićanovićevu opusu se doista sve ponavlja, osim načina ponavljanja.

Krešimir Bagić