ZA SUDJELOVANJE PRATITE POVEZNICU!
Gost 85. programa Pisci na mreži bit će Rajko Grlić, čiji su filmovi više nego dovoljan razlog za razgovor, ali njegova nedavno objavljena knjiga Neispričane priče su neposredan povod, vrtoglav i lijep, ništa manje uzbudljiv i strašan tekst o prostoru, vremenu, sudbini i sudbinama. Knjiga se čita kao osobni, intimni dnevnik koji se odnosi na mnoge od onih koji žele raditi i misliti, o njihovu, nažalost, vječnom nesporazumu s politikom i ne samo s njom. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Rajkom Grlićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Rajkom Grlićem, odnosno njegovi filmovi, tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu filmove, knjige i tekstove Rajka Grlića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Autorski tekstovi
Rajko Grlić: Neispričane priče (izbor)
Dodaci
Rajko Grlić: Neispričane priče (izbor iz kritika)
Linkovi
https://www.wish.hr/rajko-grlic/
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
***************
Rajko Grlić: nasmijan redatelj bio i ostao čovjek svjetske filmske umjetnosti
Sjajni redatelj Rajko Grlić svoje je glumce, za film Ustav Republike Hrvatske, tražio oko godinu dana kako bi svako lice njegovog filma imalo punu snagu koju će prenijeti na svakog gledatelja.
U svom filmu dočarao je vrlo vjerno samoodržanje svakog čovjeka, društvo koje etiketira ljude i samim time od njih stvara bića koja u javnosti prestaju imati ime i prezime već postaju osobe koje žive kao obilježene, etiketirane.
Rajko Grlić, redatelj i scenarist, diplomirao je 1971. godine filmsku režiju na FAMU u Pragu i radi kao profesor na sveučilištu u Americi u, državi Ohio. Ovaj odličan talentirani redatelj tvorac je mnogih kultnih filmova, a fantastičan film Ustav Republike Hrvatske odrađen je u suradnji s piscem Antom Tomićem te je ovaj film već njihov četvrti zajednički scenarij koji su i ponovno genijalno odradili. Svoj prvi amaterski film Rajko Grlić realizirao je sa svega 14 godina i od tada njegova ljubav i strast prema sceni i filmu nije prestala te je stoga ovaj sjajan i nasmijan redatelj bio i ostao čovjek svjetske filmske umjetnosti.
W: Već sam naslov filma, Ustav Republike Hrvatske, daje naslutiti kako se radi o ironijskom odmaku stvarnosti u odnosu na temeljni državni zakon. Mislite li da je ironija razumljivija, preciznija i učinkovitija od zdrave logike i argument u predočavanju problema?
Mislim da se u slučaju našeg filma ne radi o klasičnom ironijskom odmaku stvarnosti od zakonskog papira. To da mi, kao zajednica, na papiru imamo vrlo tolerantnu državu a da u našoj stvarnosti to i nije bas tako, znaju manje vise svi. Za to im i ne treba film. Ne radi se dakle o ironiji, već o krajnje konkretnoj i vrlo ozbiljnoj priči o nečemu što svakodnevno živimo i u kojoj ima puno nesretnih ljudi. Tragamo za razlozima te nesreće i mogućnosti da se ona okrene, pretvori u nešto pametnije, ljepše i za međuživot ugodnije.
W: Glavni muški protagonisti su predstavnici spolne odnosno nacionalne manjine (homoseksualac koji radi u prosvjeti i Srbin koji radi u hrvatskoj policiji). Jeste li izabrali ta dva profila zato što su to omiljene uvrede u hrvatskom društvu, zato što su zanimljivi kao karakteri odnosno predstavnici ili zbog subverzivnog poigravanja onim nesvjesno nekorektnim kod mnogih ljudi?
Izabrali smo ih jer smo znali ljude poput naših likova i učinilo nam se zanimljivim upoznati ih međusobno. Tako je priča i nastala. Ti ljudi jesu na prvi pogled ono što se zove «kliše» ali kako je ovo priča o međusobnom otkrivanju, ti klišei polagano prestaju biti jednodimenzionalne etikete i postaju ljudi sa svim svojim dobrim i lošim karakteristikama. Pojedinci s imenom i prezimenom.
W: Pomirbeni faktor među „suprotstavljenim“ karakterima jest žena koja je medicinska sestra i koja pomaže nevoljnima. Je li odabir takvog lika (žene) zbog ravnoteže prema muškim likovima ili je njezina profesija presudna za razvoj događaja?
Vi čitate film na nivou «simboličnih» značenja i mogućoj «simboličnoj» ulozi svakog lica. Mi ih nismo takvima pisali niti sam ih ja tako režirao. Oni su za nas, svatko po ponaosob, ono što sam maloprije rekao; pojedinci s imenom i prezimenom, ne zbirna imenica.
W: Ma koliko bili žestoki sukobi među muškarcima, završne scene pokazuju mogućnost suradnje, čak prijateljstva. Smatrate li, kako je to govorio Ivo Andrić , da ljude približavaju zajednički prevladane nesreće?
Da, mislim da je Andrić to vrlo precizno formulirao, Nesreća je najjače ljepilo. Ono spaja i najrazličitije moguće karaktere. A kada se jednom spoje oni po sili prirode, bez obzira koliko se prije toga međusobno prezirali, počinju pokazivati interes jedno za dugo. A taj interes, ta pažnja je začetak mnogih dobrih stvari; prijateljstva, ljubavi….
W: Zanimljiv je odabir glumaca – Nebojša Glogovac kao hrvatski šovinist, Dejan Aćimović kao bojažljiva gromada od čovjeka i Božidar Smiljanić koji pokazuje svoj invaliditet: kako ste birali glumce?
Za Dejana Aćimovića i Kseniju Marinković pisane su uloge. I to od prve ruke scenarija. Najduže sam tražio glumca za ono što igra Nebojša Glogovac. Trebalo mi je preko godinu dana da se napokon odlučim. Mučio sam mnoge sjajne glumce i ovim im se putem ispričavam. Nebojša, koji je došao na kraju te duge potjere, imao je sve ono što je taj lik za mene predstavljao. Teško sam ga našao, ali sam s njim vrlo lagano i nadasve ugodno radio.
W: Odrasli ste u obitelji intelektualaca koji su imali ozbiljnih problema zbog svojih uvjerenja. Koliko je obiteljsko ozračje u Vama oblikovalo potrebu da , iako i na humoristički ili čak zajedljiv način, ukazujete na probleme ljudi koji pokušavaju živjeti na vlastiti način, bez obzira na negodovanje okoline?
To zrno «građanske neposlušnosti» vjerojatno mi je utkano u genima. Tu ja ništa više, pogotovo u ovim svojim poznim godinama, ne mogu napraviti. Ali ja sam od onih koji misle da je neposluh, odstup od velikih zanosa i kritička riječ, a pogotovo slika, izuzetno patriotski čin, znak ljubavi prema mojoj zemlji i ljudima koji u njoj žive.
Autor intervjua: Olga Vujević
***********
Bilješka o autoru
Rajko Grlić(Zagreb, 1947), režiju igranog filma magistrirao 1971. na FAMU u Pragu. Filmovi Rajka Grlića prikazivani na redovnom kinorepertoaru svih pet kontinenata, u natjecateljskim programima najvećih svjetskih festivala i dobili mnoštvo međunarodnih nagrada. Kao scenarista radio je na pet dugometražnih igranih filmova drugih režisera i na televizijskoj seriji Grlom u jagode. Bio je i producent pet dugometražnih filmova. Uz to je napisao i režirao šesnaest kratkometražnih filmova i četrnaest dokumentarnih za televiziju. Napisao je, režirao i producirao interaktivnu filmsku školu How to Make Your Movie; An Interactive Film School, koja je 1998. u New York proglašena za najbolju svjetsku multimediju. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba, Godišnje nagrade „Vladimir Nazor“, Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo, Nagrade grada Denvera za doprinos svjetskom filmu, Nagrade beogradske kinoteke za doprinos europskom filmu, počasni je građanin Montpelliera i počasni doktor Sveučilišta u Novoj Gorici.
2016: Ustav Republike Hrvatske
2010: Neka ostane među nama
2006: Karaula
2002: Josephine
2001: Novo novo vrijeme (dokumentarni – korežiser)
1991: Čaruga
1989: That Summer of White Roses
1986: Za sreću je potrebno troje
1984: U raljama života
1981: Samo jednom se ljubi
1978: Bravo, Maestro
1974: Kud puklo da puklo
