105. Pisci na mreži, 26. svibnja (srijeda) 2021. u 17 sati: Kruno Lokotar
Gost 105. programa Pisci na mreži bit će Kruno Lokotar, urednik, i ne samo urednik, koji tvrdi da „Dobar urednik zna naći individualan pristup za svakog autora, a ako ga ne može naći, zahvaliti se na ponudi suradnje. To je moć navlačenja različitih cipela, svih brojeva, a da vas ne žuljaju. Zna izlučiti ono jedinstveno, što će dati identitet piscu, razliku, naći njegovo pionirsko i objasniti novo i nepoznato kroz poznato i pamtljivo.“ Rekli bismo da se to dobrim dijelom odnosi na njegov rad i na njegovo uredničko znanje. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Krunom Lokotarom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Krunom Lokotarom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Kruni Lokotaru da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Kruno Lokotar: O knjigama i za knjigama
Linkovi
https://express.24sata.hr/autori/kruno-lokotar-1102/
https://kritika-hdp.hr/hr/tema/odabrao-kruno-lokotar
https://www.tportal.hr/tag/kruno-lokotar
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Kruno Lokotar
UREĐIVANJE KNJIGA JE STROGO KONTROLIRANA SHIZOFRENIJA!
Urednik je zaštitnik i autora i teksta, nevidljivi gromobran, sretnik koji je dobio pravo potpisa u impresumu, a to valja i zaslužiti
Dobar urednik zna naći individualan pristup za svakog autora, a ako ga ne može naći, zahvaliti se na ponudi suradnje. To je moć navlačenja različitih cipela, svih brojeva, a da vas ne žuljaju. Zna izlučiti ono jedinstveno, što će dati identitet piscu, razliku, naći njegovo pionirsko i objasniti novo i nepoznato kroz poznato i pamtljivo
Kruno Lokotar jedan je od najznačajnijih književnih urednika u Hrvatskoj. Nevidljiv, ali nipošto beznačajan, urednik je taj koji od „sirovog“ teksta, s autorom radi onu finalnu cjelinu. I sam Lokotar kaže kako bi se „na svakom tekstu moglo raditi beskonačno, ali tekst mora na kraju dobiti točku, i točka.“
Od zadnjih uredničkih uspjeha Lokotaru pripisujemo romane Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, koji je nedavno i po broju prodanih primjeraka oborio hrvatske rekorde. Lokotar je od 2002. do 2007. obnašao dužnost glavnog urednika nakladničke kuće AGM, od 2007. do 2015. radio kao urednik u Algoritmu, a 2004. dobio je prvi put dodijeljenu nagradu Kiklop za najboljeg urednika.
Trenutno radi kao freelancer, što mu je, kako i sam kaže, grozno. Osim uredničkog posla, aktivno radi na promoviranju književnosti i književne kritike – ustanovio je nagrade 'Na vrh jezika' (za poeziju) i 'Prozak' (za prozu) za autore do 35 godina, prvu svjetsku nagradu za književnost na društvenim mrežama „Post scriptum“, a jedan je od urednika stranice Kritika HDP-a, kojom se pokušava revitalizirati kvalitetnu književnu kritiku u Hrvatskoj. Na nedavno održanom Fažana Media Festu skupa s autorima predstavio je knjige Stranka Bojana Žižovića, Bljuzga u podne Predraga Ličine i Život s idijotima i Topnički dnevnici: PUNK Pula nakon korone Nenada Marjanovića. S Lokotarom smo razgovarali o trenutnom stanju na književnoj sceni, ulozi urednika danas, a uz ostalo smo ga pitali ima li u svom dugom uredničkom stažu neprežaljenih pisaca.
Koje su odlike dobrog urednika? Kako se snaći u kontradiktornoj situaciji po pitanju mnogih tekstova i slabe potražnje/kulture čitanja?
Dobar urednik zna naći individualan pristup za svakog autora, a ako ga ne može naći, treba se zahvaliti na ponudi suradnje. Neka vrsta strogo kontrolirane shizofrenije, moć navlačenja različitih cipela, svih brojeva, a da vas ne žuljaju. Valja znati i situirati tekst u dijakroniju i sinkroniju, nacionalnu i svjetsku. Također, izlučiti ono jedinstveno, što će dati identitet piscu, razliku, naći njegovo pionirsko i objasniti novo i nepoznato kroz poznato i pamtljivo. Kao i u životu, najvažnije je znati što ne znaš i ne možeš, a ono što preuzmeš ispoštovati po svaku cijenu, a ona zna biti i vrlo visoka i iscrpljujuća. Mudrost je i u tome da se sa što manje poteza, jer ste uvijek u nekakvom deadlineu, izvuku potencijali teksta, eventualni problemi saniraju, da se tekst zaštiti od mogućih recepcijskih zloupotreba. I sve to u okviru autorovih mogućnosti, jer lako je reći, ovdje nam treba unutarnji monolog ili struja svijesti ili san, ali ne znaju svi autori baratati svim tehnikama, pa se valja odlučiti za one koje su im "prirodne". Na svakom bi se tekstu moglo raditi beskonačno, ali tekst mora na kraju dobiti točku, i točka.
Udica na prvih pet kartica
Od naslova koje sam uredio, ali ih vi još niste vidjeli, siguran sam da prvi roman Jerka Mihaljevića, hoće li se zvati Parizer boys ili Putar i parizer ne može proći nezamijećeno, da će roman Devet života gospođe Adele Nade Gašić, koje predugo nije bilo, biti i hit, kao što sam siguran da je Želimir Periš napisao remek-djelo, Mladenku kostonogu, što prve reakcije potvrđuju. Ova godina mi je bila iznimno uspješna, ne dogodi se često da objavite tako sjajne knjige, Odlazak Andreja Nikolaidisa, Vošicki Marka Gregura, Nemoj me buditi Marka Tomaša, Bljuzgu u podne Predraga Ličine, ili nadzirete prijevod Nikamo ne idem Rumene Bužarovske.
Kristian Novak napomenuo je kako ste prvi put odbili njegov rukopis. Ispričao je kako ste se kasnije opet sreli pa je na koncu ipak došlo do suradnje. Postoje li neki autori s kojima se taj drugi susret nije desio? Neprežaljeni pisci čiji ste tekst odbili? Ako da, se radilo samo o lošem prvijencu, žanru koji vam nije pasao ili možda nešto treće?
Da, Kristianu Novaku sam za prvu verziju teksta rekao otprilike ono što je, po slabo utemeljenoj legendi, Tito rekao nogometnoj reprezentaciji u Münchenu 1974: „Više pucat, manje driblat“. Pročitao sam puno stranica, sve je štimalo, osim što se nije nikamo razvijalo. Onda mi je Kristian rekao o čemu će se zapravo raditi, kratko i jasno, s idejom kako prije baciti udicu. Inače se smatra da prosječan čitatelj mora primiti udicu na prvih pet kartica teksta. Došlo je do drugog susreta, i trećeg i velikog prijateljstva. Ne pamtim da sam odbio nekoga od autora, a da bi mi zbog toga bilo jako, jako žao. Bilo je rubnih slučajeva, ali nekada nemaš vremena da urediš tekst, pa je onda red da to i kažeš. Ili nemaš termina: oni bi da knjiga iziđe u nekom roku koji ti ne možeš ispoštovati. Ima žanrova u koje nisam dovoljno upućen ili rukopisa koje ne osjećam. Tada je stvar poštenja reći autoru da je bolje za knjigu da se obrati nekom drugom, jer iza knjige moraju svi stati kao jedan, vjerovati u to što je objavljeno, inače će sve ispasti 'prtljavo' i nikakvo. Nije mala odgovornost, a bogami je i čast, kada ti netko pokloni svoje povjerenje, svoj tekst. To se ne smije izigrati, a ako postoji mogućnost da omanem, onda ipak kažem, ne, hvala. Imam i ja svoje kapacitete, ljudske, uredničke, profesionalne, ionako su već godinama prenapregnuti, i stalno gledam kako da smanjim broj knjiga u koje sam upleten. Ta mi misao daje dublji udah, nadam se da ću u tome i uspjeti. Vremenom se skupilo puno autora, ne mogu ih baš sve slijediti. Vrlo rijetko preuzimam nove autore. Obvezao sam se na one koji pobjede na natječajima 'Prozak' i 'Na vrh jezika' i za nagradu 'Post scriptum', no tu mi često pomažu Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar, a u zadnjem slučaju Adrijana Vidić.
Urednička diskrecija – prvo pravilo
Ponajbolji hrvatski književni urednik u Hrvatskoj je freelancer. Je li to izbor ili posljedica lošeg stanja izdavačkih kuća?
Hvala na komplimentu, no sam se nikada tako ne bih nazvao, ne zbog skromnosti, nego zato što je urednički posao uglavnom nevidljiv. Nitko ne zna kakav je rukopis urednik dobio, što je i koliko u suradnji s autorom na njemu radio, pa ga ne možemo ni procijeniti. Urednička diskrecija je prvo pravilo: sa zahvatima na tekstu se ne ide van, ako to autor ne inicira. Urednik je zaštitnik i autora i teksta, nevidljivi gromobran, sretnik koji je dobio pravo potpisa u impresumu, a to valja i zaslužiti. Sreća koja dolazi od uspjeha autora je moj mali egoizam koji realiziram, eto, kroz pomoć drugima, transfer znanja, sinergija glava, egoizam kroz altruizam. Daleko najljepše od svega je raspravljati s autorom o tekstu, uzajamno učiti, opremati knjigu i nazdraviti joj kada se materijalizira, no to je tek jedan od mnogih poslova urednika. Ostali, od birokratskih, planirajućih, koordinirajućih do promotivnih, u pravilu su naporniji. Freelancer nisam postao svojom voljom, nego kada je Algoritam otišao u stečaj, ja sam se morao maloprije od tamo 'izblendati', jer nisam mogao realizirati ono što sam autorima obećao. Tada je bilo pravo vrijeme da mi se eventualno obrati neka izdavačka kuća i upit za paket, ja + svi autori, pa bismo se nekako dogovorili. No, svi su htjeli samo neke autore, etablirane, uglavnom prozu, samo je naklada Jesenski i Turk pokazala potpuno povjerenje. Grozno je biti freelancer. Ove godine nisam imao ni dana slobodnog, ne pretjerujem, uključujući i vikende i koronu. Teško je i surađivati s raznim firmama koje imaju svoje protokole i jake i slabe točke. Poslao sam molbe za posao u AGM-u u kojem sam ostavio ozbiljan trag, ali nisam primljen na posao urednika. Mozaik knjiga mi nije ni odgovorila na molbu, vidim da opet traže urednika, neću im se više javiti. Čak i ako njihov menadžment nije čuo za mene, red je da odgovore: „Hvala, nismo zainteresirani“.
Ukratko, rado bih bio urednik s mjesečnim primanjima, ali ne bih sada više mogao autore koji su zadovoljni svojim izdavačima dovesti sa sobom, ne bi to bilo fer ni prema izdavačima koji su mi dali povjerenje. Pitanje je i bih li im mogao biti i dalje urednik, ako bih radio u nekoj drugoj nakladi. Bliža mi je ideja da se opet zaposlim u knjižnici, radio sam kao bibliotekar šest godina, navodno dobro, pa da uz taj posao ponešto i uredim, a knjižnici oživim program. No, ni taj se posao ne dobiva lako, znate već…
Česti ste sugovornik na predstavljanju knjiga. Tu su i Modrić, i Nesbo, i jedan Žižović. Ima li suštinskih razlika među njima? Osjetiš li tokom razgovora nit vodilju koje ćeš se držati? Koliko se pripremaš prije dijaloga?
Za Modrića i Nesboa se malko spremim, ti me ljudi ne znaju, pa moraju vrlo brzo steći povjerenje i opustiti se. No, nikada se ne držim pripremljenog do kraja, razgovor mora teći, teme se otvaraju iz odgovora, koja upadica i smijeh su uvijek dobrodošli. Pokušavam dići loptu na volej, na poentu pitanjima. Kada radim s autorima čije knjige znam, a uglavnom onda znam i autore, privatno se spremam do pet minuta ili ni toliko. No, problem zna nastati kada promocije krenu nakon što sam već odavno uredio knjigu i kroz sebe propustio novu gomilu tekstova, pa dobar dio knjige i zaboravio. Onda se moram podsjetiti o čemu se to sve do vraga radilo. Recimo, za predstavljanje knjige Stranka Bojana Žižovića na Fažana Media Festu, a bila mi je prva tog dana, spremio sam se tako što sam pročitao koji intervju i dijelove romana u autobusu. Onda smo sjeli i pričali o knjizi, kažu da je bilo dobro. Za Bljugzu u podne na istom festivalu, se nisam spremao, ona mi je svježa, s Peđom sam odradio dosta promocija i još ga gledam u kvartovskoj birtiji, a pogledamo često i neke tekme zajedno. Kako on pati od humora na mozgu, s njim je lako, a sada se i opustio. Pitam ga o onome što je za njega formativno, što vrišti iz njegove knjige, o filmu, stripu, veliki je čitatelj SF-a, horora i fantastike, pa nećemo sada pričati o diversifikaciji energetskih izvora u Europi. Hm, zašto ne, bio bi to dobar razgovor, on bi nešto dobro lupio.
Dobra knjiga ne ovisi o geografiji
Na Fažana Media Festu se u razgovoru s Bojanom Žižovićem spomenula i navodna marginalizacija istarskih pisaca u odnosu na pisce koji žive u Zagrebu. Spomenuo se i Tomaš, koji je rekao da 'ostatak Hrvatske ne razumije Istru'. Koje je vaše mišljenje o tome? Jesu li pisci iz Zagreba stvarno u prednosti u odnosu na one iz Istre?
Priče o marginalizaciji ovih ili onih su uglavnom luzerske i samoobrambene. Neke razlike postoje: kada ste u velikom gradu imate puno prilika za nastupe. Kada ste u dovoljno velikom gradu koji ima i svoj TV studio, u prednosti ste nad onima koji žive u gradovima bez TV studija. Jasno je da se većina književnog života i festivala odvija u Zagrebu i da će u prednosti biti autori koji su jeftiniji za nastupe, koji žive u samom gradu, jer dovesti nekoga iz Splita znači pokrivati i putne troškove i smještaj i klopu. No, isto tako, na pulskom Sajmu knjige će prednost imati autori Istre i Kvarnera, na 'MFK-u' (Mediteranski festival knjige, op. n.) dalmatinski bazen, na 'KaLibru' Varaždin i okolica, ali uvijek postoji ključan kriterij: da autori imaju novu, dobro zapaženu knjigu. A ta dobra knjiga ne ovisi o geografiji. „Marginalna“ pozicija, posebno ako piše o svojem kraju, može biti itekako produktivna. Imam dosta iskustva s piscima iz sjeverne Hrvatske: Novakom, Gregurom, Željkom Horvat Čeč. Samo ako propišu na kajkavskom, barem dijelom, osigurane su im turneje po toj regiji. Također, mediji uvijek traže nešto novo, nazovimo to i egzotičnim, priče sa sela i planina. Utoliko ta pozicija može biti, ako se bavi lokalnim, i prednost. Najlakše je dobiti medijski prostor za autoricu, jer postoji niz medija koji iz feminističkih ili povijesnih razloga pojačano prate žene. Mainstream medijima je uvijek zanimljiva i biografija. I naravno, celebrityima je uvijek osiguran ulaz u medije i popularnost, ali ne sjećam se da se tu ikada radilo o književnosti. Na koncu, nagrade daju na vidljivosti, a nijednoj nije u interesu da ne podrži ono što žiri smatra najboljim. Bez autorove aktivnosti je vrlo teško skrenuti pozornost medija: netko mora davati intervjue, negdje nastupiti, reći nešto zanimljivo. Uglavnom su najjači i najglasniji, posebno na facebooku, klanovi različitih, listom drugorazrednih autora/ica, koji bi više pažnje koju onda nazivaju pravdom. Mimo svojih knjiga, ili zato što su ih napisali oko milijun, jedino im nije jasno kako se nikoga ne tiču.
Bilješka o autoru
Kruno Lokotar (Daruvar, 1967) diplomirao je komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje kritiku, kulturološku publicistiku, esejistiku, putopise… – preferira hibridne žanrove. Uređivao je, između ostaloga, kulturni magazin Godine nove i niz drugih publikacija, izbora, emisija... Za HTV3 snimio je više od 200 epizoda emisije Prekid programa zbog čitanja.Uredio je više od 450 knjiga, od toga više od 400 naslova domaćih i regionalnih autora. Od 2002. do 2007. bio je glavni urednik AGM-a. 2004. godine dobio je prvi put dodijeljenu nagradu Kiklop za najboljeg urednika. Za suradnju s Mirkom Ilićem dobio je Zlatnu medalju američkog udruženja dizajnera (koja uopće nije od zlata). Ustanovio je nagrade Na vrh jezika (za poeziju) i Prozak (za prozu) za autore do 35 godina, a od godine 2015. i festival Prvi prozak na vrh jezika. Od 2007. do kolovoza 2015. godine radio je kao urednik domaće i regionalne beletristike i publicistike u izdavačkoj kući Algoritam. 2015. godine osnovao je udrugu Kultipraktik. Trenutno radi kao freelancer i vanjski urednik kod nekoliko nakladnika i kultur-treger za svoju dušu, a za umjetnost, kulturu i obrazovanje generalno. Član je HZSU-a u sekciji književnost i potpredsjednik Hrvatskog društva pisaca. Njegovi autori dobili su sve iole relevantne domaće i regionalne nagrade, i pokoju međunarodnu. Uredio je više od 450 knjiga, od toga više od 400 naslova domaćih i regionalnih autora. Bio je jedan od selektora i jedini voditelj FAK-a (Festivala a književnosti). Jedan je od voditelja i programski savjetnik regionalnog festivala Krokodil iz Beograda i Odakle zovem iz Podgorice. S Emirom Imamovićem Pirkeom i Srećkom Horvatom pokrenuo je Fališ (Festival alternative i ljevice Šibenik), a s udrugom ZaPis iz Zadra KaLibar bestival, koji se preselio u Varaždin. Tijekom 2015. godine pokrenuo je Spikigin, storytelling scenu u Zagrebu. 2016. godine pokrenuo je prvu svjetsku Nagradu za književnost na društvenim mrežama – Post scriptum. Urednik je programa Mediteranskog festivala knjige od njegova pokretanja 2016. godine i Premium programa Interlibera od 2017. godine. Većim dijelom je osmislio, dizajnirao i koordinira izdašnu (10.000 € bruto) Nagradu Fric za najbolju proznu knjigu. Potpredsjednik je društva pisaca Hrvatske. Većinu raznolikih aktivnosti objedinjuje na svojoj FB stranici. Obećao si je da neće više otvarati nova područja borbe, ali baš mu je nešto zgodno palo na pamet…
