106. Pisci na mreži, 25. kolovoza (srijeda) 2021. u 17 sati: Marijana Radmilović
Današnja je gošća 106. programa Pisci na mreži Marijana Radmilović, pjesnikinja za koju kritika naglašava da su „posredovanje i upotreba mnogih glasova, čarolija i bajkovitost, egzistencijalna gotovost, gubitak i beskorisnost, samo neka od mogućih dionica putovanja, trošenja tijela, osjećanja nerazumnosti i kraja. Lirsko i narativno nude se u pozivanju i osluškivanju 'bijele jeke tijela' na neočekivanim mjestima, 'iza razuma i jezika', što znači da ste kao čitatelj nadomak drugog tijela, nadomak drugog glasa, koji vas prisvaja i čiji postajete sugovornik, saveznik“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.
Namjera nam je danas u razgovoru s Marijanom Radmilović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Marijanom Radmilović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene pjesme, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Marijani Radmilović da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Marijana Radmilović, Bolest je sve uljepšala (2003)
Marijana Radmilović, Putovanje oko tijela (2019)
Linkovi
https://mvinfo.hr/clanak/marijana-radmilovic-putovanje-oko-tijela
https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-poezija/poetika-tijela
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
*************
Davor Ivankovac
Poetika tijela
Poezija „teške kategorije“ koja ne nudi parole niti olake „stvarnosne“ prečace do socijalnog ili feminističkog angažmana, ali koja bi unatoč tome, i baš zbog toga, trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije
Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela, Meandarmedia, Zagreb, 2019.
Ovo je izrazito metaforična, onirička, elegična poezija, poezija „spora i teška poput muljevitog dna“, nesvojstvena ubrzanom životnom tempu današnjice, brzini društvenih mreža i kratkotrajnoj koncentraciji njihovih pasioniranih recipijenata, što je možda i razlogom slabije i sporije kritičke recepcije
Marijana Radmilović, Vinkovčanka s osječkom adresom, stekla je s dvije zbirke poezije znatan ugled i poštovanje u književnim krugovima, a među čitateljima mlađih generacija praktički kultni status. Portrete nepoznatih žena objavila je 1998. godine u sklopu Pjesničkih susreta u Drenovcima, čime je otvorena tamošnja biblioteka mladih neafirmiranih autora koja održava kontinuitet do današnjih dana, a zbirku Bolest je sve uljepšala 2003. godine. Potonja je bila i nagrađena na sada već ugaslim Danima Dobriše Cesarića u Požegi. Prošlo je dakle punih šesnaest godina do njezine nove zbirke Putovanje oko tijela – nove zbirke, ali ne i nove poezije. Knjiga naime završava datumom Vinkovci, 2009., čime se sugerira da je riječ o desetak godina starom rukopisu, koji je sada autorski i urednički pročešljan i pripremljen za tisak, ali i to da autorica vjerojatno piše, ali iz raznoraznih, nama nebitnih razloga, ne objavljuje tako često.
Putovanje oko tijelanaslovom nas, tematskim preokupacijama i motivskim repertoarom (a vidimo da je i po vremenu nastanka bliža Bolesti, negoli trenutku u kojemu je objavljena) usmjerava prema dosad zacrtanom Marijaninom pjesničkom razvoju, zaokupljenošću tjelesnim i ženskim iskustvom u svijetu u permanentnoj apokalipsi, odnosno onim što je ona sama nazvala „komunikacijom i preslagivanjem raspadnute slike svijeta/tijela/jezika“. Od prethodnih se, pak, zbirki, ove pjesme ipak razlikuju formom: tekstovi su znatno dulji, elegični, mjestimice i proznog retka, te razvučeni i na nekoliko stranica. Tako da naoko opsežna zbirka od osamdesetak stranica sadržava svega trideset i sedam naslova.
Prostor i vrijeme
Prvi od četiri ciklusa, „Nezasitna haljina“ – a samim time i knjigu – otvara gotovo programatska pjesma „skriveni trag“ u kojoj se javljaju ključni provodni motivi zbirke: voda, tijelo, zemlja, ptice, sjene (kasnije se repertoar popunjava snom, dnom, bjelinom i dr.), ali i polifoničnost/ poliperspektivnost karakteristično za Putovanje oko tijela (svojevrsno žensko dvoglasje/ višeglasje – možda lirski Ja odmaknut od sebe/ tijela, ili u komunikaciji s Drugom/ mlađom sobom/ starijom ili majkom/ bakom/ kćeri/ nekom Nepoznatom). „Skriveni trag“ otkriva nam ipak neke tragove, poput svijesti o pisanju/ pjesmi/ glasu/ govorenju, kao i stilska i formalna rješenja koje zbirka donosi. Početak pjesme glasi: „Sjedile smo u polju i slušale ptice./ U njihovoj pjesmi kljucao je plašljivo/ jedva čujni glas, neuhvatljivim mrmorom/ tolikih glasova, još i sada ih razaznajem/ i skupljam posvuda, dok skrivaju svoj trag,/ pod njihovom nečujnom jekom,/ naslućujem kako si mi vjerovala/ da su to morale biti uvijek iste ptice.“ Uočavamo u pjesmi različite manifestacija i intenzitete glasanja (od tihog do najglasnijeg, od mrmora i jeke do kričanja), različita stanja zemlje (blato, brazda, mulj), i sastavnice svijeta (nebo, zrak/ vjetar, a uz zemlju tu je i vatra, upotpunjavajući predsokratovsku strukturu svijeta). Prostor i vrijeme (koje se „omata oko svoje sjene i doziva samo sebe“) su posloženi, i tijela u njima, a krajolik je očito ravničarski (strništa, kanali puni vode, kukuruz, blato i mulj). Pritom se u strukturi „skrivenog traga“ razaznaje još jedna karakteristika Marijanine nove poezije – pojedini ključni motivi refrenski se ponavljaju i variraju: „glasovi dozivaju druge glasove“, „voda doziva drugu vodu“, „ptice dozivaju druge ptice“, sugerirajući vječni povratak istog, zrcaljenje jednog ili jedne u drugoj, zrcalno prepoznavanje, kruženje, prolaznost vremena koje ih prekriva „sipkim prahom“. Vrijeme koje odnosi, ali i ponavlja obrasce. U „ludoj ptici“ to zamagljivanje subjekta/ sebstva u Drugima/ Drugoj prispodobljuje stihom: „Od tolike blizine mutni smo i zloslutni.“, malo dalje razmotavši začudnu metaforu (personifikacija unutar metafore, ako se tako nešto može reći): „Sva si od krvi i mesa, puna snage i obilja tijela,/ lijepa i tamna, zrcališ u meni,/ toplo, snažno, zavedeno, zamamno./ Što ćemo sad, luda ptico?“ U istoj pjesmi pridodaje i motiv kamena, koji će se i kasnije javljati, kao simbol „težine trajanja“, bremena tijela, vremena.
Prostori sjećanja i sna unose u govor subjekta fantazmagorične slike i mjestimice bajkovite ugođaje s ruba sna i jave, tijela i svijeta, prošlog i sadašnjeg. Taj hod po Rubu i dovodi do pretapanja svjetova, do zamagljenja percepcije, pri čemu govor može postati tek metaforički, mitopoetički – muzikalan, ritmičan, ritualan, mantrički – a povremeno čak i pomalo ludički, pomalo slamnigovski, ponekad dragojevićevski zaigran, kao npr. u pjesmi „lažni zlatnici“: „Iz svoje haljine istresam posustale i umorne, / svakome jednu noć i jedan dan, strah i štap,/ jedan kamen dnevni, jedan kamen noćni / i jedan kamen ludi danonoćni.“
Tijelo i okolina
Najčešće se, kako i dizajn naslovnice sugerira, pretapaju tijelo i okolina („ruke su mi glinene/ i pljesnive“), tijela međusobno, koža i bilje i zemlja („prastara žena/ s licem kore drveta“) i slično, a provodni motiv prvog ciklusa jest haljina, kojoj se iz pjesme u pjesmu, baš kao i vodi, pridaju slojevi značenja, sve do potencijalno antologijske „haljine ozdravljenja“.
U ciklusu „Staklo vremena“ također antologijska pjesma „pristajanje“ sažima sve vrijednosti Marijanine poezije. Ciklus je to kroz koji i dalje teče voda, intenzivnije postavši kiša koja natapa svijet, kondenzira se na staklu, zamagljuje („misao o postojanju“). Radmilović često poseže i za asocijativnim ulančavanjem motiva i metafora, ali i semantičkim inverzijama, primjerice, u pjesmi „povijest, bolesti“: „nesnalaženje na otprije poznatim mjestima:/ izbezumljene, pregažene sjene, prizor opustošen licima, lica/ opustošena prazninom prizora“ ili pak gotovo severovskim suzvučjima: „U računalu ti prostire svoju najskuplju postelju,/ u pomno biranim, binarnim snovima nosi te u oblaku,/ lebdiš u polju tišine i mirišeš posebno probrano/ bestežinsko cvijeće, skačeš od sreće…“ („nema ničega“).
U zbirci su česti motivi dna i propadanja (pa čak i razine ispod dna, kao u pjesmi „ni san ni buđenje“), ali i bjeline i jeke/ odjekivanja, pa se znakovitima čine nazivi posljednja dva ciklusa: „Ljepota propadanja“ i „Bijela jeka tijela“. Ima u poeziji Marijane Radmilović i ponešto bajkovitih ugođaja, u skladu s već rečenim lelujanjem subjekta između sna i jave, pa se tako jedna pjesma i zove „bajka za kraj“: „Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena,/ ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti,/ to je dug, spor i siguran pad.“ Na nju se motivski naslanja i pjesma „izgubljeni kraj“. U ciklusu „Bijela jeka tijela“ nalazi se također antologijska, možda i najbolja pjesma zbirke, „u zdravlju i bolesti“, koja je jedan od kreativnih vrhunaca autorice. Pretapanju u bliskosti i gubitku sebe ovdje suprotstavlja svijest o individualnoj snazi: „Tako puno ovisi o udaljenosti,/ o onome što se na putu ne susreće i ne pronalazi...“. Pjesma donosi i naslovnu sintagmu, „putovanje oko tijela“, kao metaforu tjelesnost i ženskog iskustva, nošenja ženskog tijela kroz život i vrijeme (i svega što to znači – od odrastanja, preko poroda i majčinstva, do neizbježnog nam propadanja). To je kod Marijane svojevrsno htoničko zbivanje, izrazito povezano s mijenama zemlje, s natapanjem, bujanjem, sušenjem, pucanjem. Zemlja, bila suha i sipka kao prah, ili otežala od vode kao blato i mulj, prispodobiva je tijelu, mada je kod nje krajolik izrazito onirički, a meteorološke pojave, posredno prisutne, zapravo ne predstavljaju ključan moment u konstrukciji ambijentalnosti. U cijeloj zbirci ne javlja se niti jedan „stvarnosni“ toponim niti prepoznatljivi geografski orijentir, mada je povremeno moguće prepoznati ravničarske elemente, a društveni ili feministički angažman također je iščitljiv samo posredno i interpretativno – kroz tematiziranje ženskog iskustva u znanim, ali u zbirci neizravno naznačenim patrijarhalnim okvirima. Ovo je izrazito metaforična, onirička, elegična poezija, poezija „spora i teška poput muljevitog dna“, nesvojstvena ubrzanom životnom tempu današnjice, brzini društvenih mreža i kratkotrajnoj koncentraciji njihovih pasioniranih recipijenata, što je možda i razlogom slabije i sporije kritičke recepcije Putovanja oko tijela. S druge strane, individualne poetike tjelesnosti u domaćim pjesničkim strujanjima moguće je pratiti desetljećima unazad, dok se u posljednjih petnaestak godina intenziviraju u različitim pismima, ponekad i generacijski i poetički jako udaljenima tako da već tvore svojevrsnu poetičku trasu, koju slijede (a ponekad i iznova otkrivaju) napose mlađe autorice.
Iskustva prostora, jezika i egzistencije
Ne bih stoga rekao da je poezija Marijane Radmilović „samonikla“, kako je napisala Monika Herceg: naprotiv, Radmilović je čvrsto ukorijenjena u hrvatsku pjesničku tradiciju ponikavši ponajviše na poetskim zasadama Dragojevića i Žagar, dalekim odjecima konkretizma, ali i u postrazlogovaškim strujanjima iskustva prostora, jezika i egzistencije, koja se kod Marijane križaju u „iskustvu tjelesnosti“, u tijelu u kojemu je usidreno to postmoderno slabo-jako lirsko Ja. Marijana Radmilović i dalje oduševljava svojom poezijom te bi se Putovanje oko tijela trebalo držati pri (kritičarskoj) ruci kao svojevrsno mjerilo. Poezija je to „teške kategorije“ koja ne nudi parole niti olake „stvarnosne“ prečace do socijalnog ili feminističkog angažmana, ali koja bi unatoč tome, i baš zbog toga, trebala zauzeti istaknuto mjesto u polju suvremene pjesničke produkcije.
https://kritika-hdp.hr/hr/kritika-poezija/poetika-tijela (25. 10. 2020.)
*************
Bilješka o autorici
Marijana Radmilovićrođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku. Piše pjesme, priče te pjesme i priče za djecu. Za zbirke poezije dobila je nagrade: Nagrada Ivan i Josip Kozarac, Nagrada Dobriša Cesarić, Nagrada Kvirin za mlade pjesnike te nagrada Duhovno hrašće.
Objavila knjige pjesama: Portreti nepoznatih žena (1998), Bolest je sve uljepšala (2003)i Putovanje oko tijela (2019).
