28. travnja 2011.
Pogledajte snimku susreta: Snimka - Edo Popović
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Edo Popovic
Attendee key: Participant
Edo Popović je autor koji je svojim pričama i romanima obilježio prostor grada, ali riječ je o uzajamnoj ljubavi i međusobnom upoznavanju: ono što je grad dobio kao njegova velika tema nije zaobišla ni njega kao autora. Kritika ga proglašava znalcem novozagrebačkih kvartova, prepričava se da je imao dinamičnu mladost, bio buntovan, a on je, između ostalog, prevodio je njemačke anarhiste, pozivao se na Kamova i sezonski zarađivao fizičkim radom u Njemačkoj. Sredinom 1980-ih bio je jedan od pokretača i urednika časopisa Quorum. Od 1991. do 2000. profesionalno se bavio novinarstvom; objavio je mnoštvo reportaža s bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta, a kao vojnik sudjelovao je u akciji 'Oluja'. Bio je i dio FAK-a. Radio je i radi u različitim novinskim redakcijama i izdavačkim kućama (Meandar, SysPrint, Naklada Ljevak, Ocean More).
Različitim se književnim i neknjiževnim sredstvima opisivalo Edu Popovića, čitalo ga se "kao najurbanijega hrvatskog pisca", uvrštavan je u različite izbore, preglede i antologije, pozivan kao gost pisac na festivale, sajmove. Nazivali su ga i predstavnikom "prljavog realizma" (Ivan Crnjak, Booksa.hr), a kritika hvali njegov urbani stil, likove s asfalta i s ruba. Popović se javio 1987. zbirkom priča Ponoćni boogie koja je stekla kultni status zbog svoje fragmentarnosti, bizarnosti, neposrednosti i priča koje su jednostavno bile priče pojedinca i priče grada. Na drugu Popovićevu knjigu čekalo se ni manje ni više nego trinaest godina. Godine 2000. objavio je San žutih zmija, noveletu koju je na engleski jezik preveo i dramatizirao kanadski kazališni redatelj Danijel Margetić. Izvođena je na proljeće 2001. u 'Reeve Secondary Theatre' pri sveučilištu u Calgaryju. Za San žutih zmija dodijeljena mu je jednomjesečna stipendija u Grazu. Od tog boravka u Grazu Popović je nedvojbeno imao koristi. Njegovo sljedeće djelo Kameni pas iz 2001. (s podnaslovom Refuli) zapravo je svojevrsni opis boravka u Grazu, u kojem on taj dvadesetosmodnevni boravak pretvara u cjelinu asocijativno složenih fragmenata. Banalne situacije prikazuje na poetski način, sa memoarskim pristupom. Kameni pas je zapravo, neka vrst putopisne knjige u kojoj je koristio i ratno iskustvo. Trilogiju Igrači čine novele Koncert za tequilu i apaurin (2002), Plesačica iz Blue Bara (2004) i kratki roman Dečko, dama, kreten, drot (2005). Sve su te krimi-priče međusobno povezane nekolicinom likova među kojima se ističe antidetektiv Fol, a zajednička im je i atmosfera, milje zagrebačkog poslijeratnog društva ogrezlog u korupciji. Izlaz Zagreb jug (2003) prvi je njegov roman, roman o Utrinama.
U suradnji s underground crtačem Igorom Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča: Klub, Ako vam se jednom na vratima..., Gospa od Bluda, Betonske priče, Dvije priče, kao i zbirku Tetovirane priče (2006). Godine 2007. objavio je roman Oči koji je istovremeno bildungsroman i socijalni roman kroz koji se zrcale sve društvene promjene zadnjih desetljeća u Hrvatskoj.
Najnovija knjiga Priručnik za hodače iznenadila je čitateljsku javnost. Susret s prirodom bio je u neku ruku fatalan pa je nastao zanimljiv literarni produkt posve drugačiji od onog što smo od njega navikli – manje intenzivan, smireniji, spokojniji. Bez obzira na ovaj žanrovski izuzetak Popović i dalje ostaje najurbaniji hrvatski pisac, koji ne odustaje biti i europski, koliko god i zagrebački ili hrvatski.
Dodaci:
Oči (ulomak iz romana)
Parceliranje svijeta (ulomak iz knjige Priručnik za hodače)
Izlaz Zagreb jug (ulomak iz romana)
Ne znam što je stvarnosna proza, intervju, Radio 101, 2007.
