Irena Lukšić - Dobra vidljivost na cesti

Koliko vas je i koliko vam danas glazba, kao i prateća glazbena kritika pruža ili oduzima u ostalim područjima djelovanja? Kako su se izbrisale, ili barem ublažile, razne vrste granica koje su još sredinom 20 stoljeća bile utvrda čini mi se da su nestale i generacijske razlike proizvodnje, konzumiranja, pa i propitivanja suvremenih glazbenih izričaja; pridonosi li to povećanju demokratizacije ili emancipacije društva?
Glazba me u svakom slučaju obogaćuje i, što se kaže, inspirira. Jedno vrijeme sam čak i pisala glazbene kritike (bilo je to krajem 70-ih godina prošloga stoljeća), no nikad se kao slušateljica nisam vezivala za stilove, rodove ili žanrove. Zanimala me dobra glazba, slojevita i poveziva s drugim umjetnostima. Mislim da muzika ima veliku ulogu u oblikovanju svijeta: njen jezik razumljiv je svim narodima i civilizacijama, a prepoznaju ga i prihvaćaju čak i bića za koja smo dugo mislili da su “nijema”, životinje i biljke, naime. Veliki iskorak u shvaćanju i konzumiranju glazbe napravljen je iznošenjem koncerata i opernih predstava na stadione, trgove i tržnice, dakle na prostor otvoren svima. Ljudi si prije možda nisu mogli priuštiti užitak prisustvovanja vrhunskim glazbenim spektaklima zato što je odlazak u kazalište podrazumijevao dress code, svečanu odjeću i dotjeranost, za što je trebalo izdvojiti dosta novaca. Novac, odnosno niski standard bio je prepreka u kontaktu s vrhunskom umjetnošću. Danas opere dolaze u trgovačke centre i na gradske tržnice: pjevači maskirani u prodavače omogućuju ljudima doticaj sa čarolijom, sa svijetom koji odjednom postane nešto drugo, nešto uzvišeno i posebno. Upravo to je i svrha prave umjetnosti: da čovjeku pomogne u bijegu iz ružne i teško podnošljive zbilje u prostor mašte.

Prošlu ste godinu završili i s dvije nagrade; najvažnijom nagradom za vaš prevoditeljski rad Iso Velikanović i još jednim Kiklopom za najboljeg/u urednika/icu. Priznanje struke dalo je potvrdu, ali što biste sami rekli kakva ste prevoditeljica? Što vas izuzetno raduje, a što baš i ne volite u procesu prevođenja? Postoje li i koje ili kakve razlike u prevođenju kada ste se počeli baviti time i danas?
Kad me pitate kakva sam prevoditeljica vjerojatno ne očekujete jednostavan odgovor u smislu dobra ili loša. Mislite na to, pretpostavljam, što zapravo smatram (književnim) prevođenjem i s kojih sam sve strana uključena u tu praksu. Prevođenje za mene nije igra prenošenja osnovnih značenja iz jedne jezičke sredine u drugu, iz jednog sustava u drugi. Prevođenje je za mene umjetnička djelatnost s vrlo širokom lepezom aktualizacija sadržaja. Jer, original, nekakvi prvi tekst zapravo ne postoji. Svaki tekst je intertekstualan, on je apsorpcija i transformacija drugoga teksta. Književnost nastaje cirkulacijom citata, referencija i komadićaka kulture, pa čitanje odnosno prevođenje pretpostavlja nekakav dogovor između onoga koji piše i onoga koji ta pisanja “hvata” na kraju komunikacijskog kanala. Čitatelj teksta ima pravo na beskrajnu odgodu susreta sa značenjem/značenjima kao i na nerazumijevanje onoga što čita, dok prevoditelj mora prepoznati različite kulturne kodove i na adekvatan ih način interpretirati. Stoga je prevođenje puno zahtjevnije od pisanja s obzirom da prevoditelj mora ne samo dobro poznavati jezik s kojega prevodi nego i kulturu, povijest i politiku zemlje u kojoj je taj jezik u upotrebi. S druge strane mora i suvereno vladati vlastitim jezikom, a poželjno je da zna još koji strani jezik. Danas su prevoditelji ujedno i kompletni tumači djela stranog autora: osim prijevoda teksta pišu i pogovor i analiziraju proces translacije iz jedne kulture u drugu. U vrijeme kad sam ja počela prevoditi cijenili su se tzv. čisti prevoditelji, ljudi koji su prevodili samo književna djela, a sve ostale poslove oko opremanja djela obavljali su stručnjaci za pojedine književnosti, najčešće sveučilišni profesori. Danas prevoditelj, osim toga, mora biti i umjetnik kako bi znao riješiti neprevodiva mjesta, dočarati ono čega nema u njegovoj sredini. Pa kad me već pitate što me raduje u prevodilačkom poslu, eto, reći ću da su to oni trenuci kad uspijem dešifrirati neki složeni kôd i pretočiti ga u nešto što čitatelj neće doživjeti kao strano tijelo.

Osobno bih ovim nagradama dodala i neku za ustrajanje u prijevodu ruskih autora u vrijeme kada to baš  i nije bilo najpopularnije, odnosno gotovo pa zazorno. Kakvim ocjenjujete interes, čitalačku i stručnu recepciju autora s ruskog govornog područja u nas? Kakav je odnos suvremenih ruskih autora prema ruskim klasicima? Kakav je položaj pisca u Rusiji danas, bore li se oni za svoje pravo na profesiju?
Spadam u vrlo malu skupinu prevoditelja koji ne rade po narudžbi nego po vlastitu izboru. Taj vlastiti izbor podrazumijeva strategiju dovođenja kompatibilnih autora i njihovih djela u domaću kulturu i, dakako, brigu o njima. Prvo moram reći da ne možete čitateljima ponuditi bilo koga, nekog nekvalitetnog pisca, civilizacijski nerazumljivog, društveno destruktivnog ili povijesno-politički otpisanog.  Ne možete reći: evo, o ovom tipu pišu sve strane novine, zovu ga na sve društvene veselice i puno putuje po svijetu, hajdemo prevesti njegovo djelo i utjecati na čitatelje da ga zavole. To što je književnik popularan i voljen u nekoj stranoj sredini ne znači da će biti tražen i kod nas. Mene zanimaju autori s kojima mogu razgovarati, koji imaju slične interese kao ja, koje razumijem kao svoje suvremenike. Tada će ih, sigurna sam, razumjeti i čitatelji jer im u komunikaciji s djelima neće trebati enciklopedije i druga stručna literatura. Sve do kraja 90-ih godina dio hrvatskih čitatelja zazirao je od ruskih pisaca jer ih je poistovjećivao sa sovjetskim državnim autorima. Tome su pripomogle i političke prilike u nas. Sjećam se, recimo, da je jedan – sada pokojni – književnik 1993. čak pokrenuo inicijativu da se u Hrvatskoj zabrani objavljivanje knjiga ruskih autora. Njegova slika ruske književnosti svela se na nekoliko otrcanih pojmova iz doba ranog socijalizma i nije imala nikakve veze s kulturom. Ali, bio je ustrajan da taj negativni otisak iskorijeni iz svog (iskrivljenog) pamćenja pa je smislio tu nevjerojatnu zabranu. Srećom, u postsovjetsko vrijeme zablistali su neki mladi pisci koji su ironizirali boljševičke ikone i okrenuli se Zapadu kao svom novom obzoru te su ubrzo stekli velike simpatije naših čitatelja. Mislim ponajprije na Viktora Pelevina i Ilju Stogoffa. Oni su obnovili interes, odnosno oduševljenje, za rusku književnost u nas i u svijetu.

Suvremeni ruski pisci neprestano otkrivaju svoje klasike, uspostavljaju s njima zanimljiv intertekstualni dijalog i traže načina da ih održe na životu, tj. u kolektivnom pamćenju. Što se položaja pisaca tiče – svatko se u načelu snalazi kako najbolje zna i umije. Srećom, postoji dosta agencija koje ih znaju plasirati na strano tržište pa oni kvalitetni i vrijedni nalaze svoje mjesto pod globalnim suncem.

Koja bi bila obilježja – koja ih spajaju, a koja su ona koja ih čine različitima – pisaca koji stvaraju u Rusiji i onih u tzv. dijaspori? Je li to još uvijek važno pitanje ruske književnosti?
Pitanje književnog stvaralaštva ruskih autora u domovini i dijaspori bilo je primarno estetsko pitanje. Ideologija je bila u drugom planu i često je služila kao izlika za eliminaciju drugih i drukčijih pisaca, talentiranih i samosvojnih. Dokaz tome je svojedobno brisanje iz oficijelne kulture svih škola, pravaca, stilova i autora koji nisu prihvatili socijalistički realizam kao umjetničku praksu i ideologiju istodobno. Rusi su svoju književnu elitu izbacili iz zemlje u tri emigrantska vala, od kojih su dva, prvi i treći, imali mahom estetsku podlogu. Emigranti prvog vala bili su predstavnici dorevolucionarne književnosti, tradicionalisti, modernisti i eksperimentatori, ljudi navikli na širinu i dubinu duhovnog (i zemljopisnog) prostora, promotori ideje o velikoj ruskoj književnosti i mita o ruskoj duši, dok je treći val (70-e godine) otkrivao zatrtu avangardu i inspirirao se njenim umjetničkim postupcima. Mislim da odnos domovinske i raseljene ruske književnosti za aktualni književni proces nije važan s društveno-političkog aspekta.

Biblioteka Na tragu klasika koja je ne samo nagradama već prije svega izborom naslova koji se u njoj objavljuju, postala i prepoznatljiva, ali i svojevrsno referentno mjesto kada govorimo o kvalitetnom uređivanju knjige i biblioteke; no ona je i priča o opstanku, u vremena kada mnoge kvalitetne inicijative nisu uspjele. Gdje je ključ uspjeha?
Ključ uspjeha, ako ćemo to tako nazvati, svakako leži u iskrenom pristupu književnosti i književnim djelima, bez onog kalkulantskog “e, ova knjiga je dobila nagradu, sigurno je dobra” ili “ovaj pisac je slavan i nitko ga ne može osporiti”. Kriterij odabira je vrijednost literarnog djela, umješnost oblikovanja priče, dojmljivost svijeta koji se prikazuje, bogatstvo jezičnog izričaja, suvereno vladanje umjetničkim alatima, lakoća komunikacije sa širim krugom čitatelja, veze s priznatom tradicijom, zanimljivost pristupa temi, uvjerljivost prezentiranog sadržaja, otvaranje novih obzora i tako dalje. No, da bi se došlo do pozicije izbora, valja se školovati i neprestano usavršavati, pratiti što se događa u književnom životu i tehnologiji proizvodnje knjiga,  imati uvid u to tko što piše te diskutirati s autorima i čitateljima. Posebno se treba baviti čitateljima, jer pisci za njih pišu, njima šalju svoje poruke. Urednik je povlašteni posrednik između te dvije instance, osoba koja zna ono što pisci ne znaju o čitateljima i što čitatelji ne znaju o piscima.

Poslije sjajnih zbornika o šezdesetima i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, ide li se dalje?
Da, taj korak dalje već je djelomice učinjen. Prije godinu-dvije priredila sam tematski broj “Književne smotre” posvećen 80-ih godina. Na poziv koji sam uputila preko web stranice pristiglo je vrlo mnogo priloga iz zemlje i inozemstva, zanimljivih i kvalitetnih tekstova, koje na kraju nisam mogla utrpati u jedan svezak nego se dio našao i u sljedećem, “šarenom” broju. Riječ je dakako o 80-ima prelomljenima kroz književnost, poglavito stranu, jer je “Književna smotra” časopis za stranu književnost. Ti članci su temelj na kojemu ću uskoro “izgraditi” zbornik, knjigu koja će biti obogaćena prilozima iz izvanknjiževnih nizova – iz politike, društvene povijesti i drugih umjetnosti. Pogled na prošle dekade čovjeku pruža iluziju otkrivanja zakonitosti oblikovanja velikih vremenskih gromada.
    
Vaš spisateljski rad prije svega se prepoznaje po kratkim pričama, no dodala bih i esejistika, a koja kao da doživljava novi procvat. Koja bi bila obilježja suvremenih eseja?
Esej je, rekla bih, forma bez jasne granice žanra, ali i početka i kraja priče. Esejističko pisanje slobodno se razlijeva po proznim i publicističkim prostorima, ono je apsorbirano u pjesničkim i dramskim tekstovima, pa čak i u sferama koje ne pripadaju pisanju. Esej “izglađuje” neravan teren kanoniziranih književnih oblika, on se prima na svaku podlogu i započinje nov život kao superiorna, maksimalno otvorena nad-forma. Ta nad-forma kompatibilna je s masom misli koje postoje u našoj glavi prije negoli destilirane izađu na papir ili ekran. Prema tome, esej je neka vrsta prirodnog stanja stvaralaštva. Postoji mnogo tema koje se zbog neke neugode ne mogu smjestiti u ponuđene “ladice”: iznjedreni tekst prekratak je da bi se nazvao romanom, prerasplinut da bi konkurirao za formu kratke priče, preneuredan da bi opstao kao pjesma ili preosoban da bi završio kao učena rasprava. Tada osvijestimo da nam nešto nedostaje, to jest da tim poznatim i strogo definiranim formama nedostaje neki kutak koji bi s radošću mogao primiti višak ili manjak riječi. Netom sam objavila jednu takvu knjigu, Blagovati na tragu klasika. To je veliki esej o životu među raznim tekstovima, o atrakcijama realnog svijeta, o pročitanim i objavljenim knjigama, o tajnama kućnih riznica te o tome što se jede i pije u svjetskoj književnosti. Esej je to o grčevitom spašavanju od prolaznosti i bauku zaborava, o hrani, duhovnoj i materijalnoj, u kojoj se događaju sretni trenuci postojanja i vidljivog rasta.    

Nedavnom promjenom vlasti ponovo su se aktualizirali razgovori o ukupnim javnim, kulturnim politikama. S obzirom na vaš raznovrstan i dugotrajan angažman, kako se kaže, “sa svih strana” kada je o knjizi i književnosti riječ, što mislite da bi trebalo i kako mijenjati, što možda ostaviti kako je?
Bilo bi najlakše reći da treba više novaca za potrebe javnoga djelovanja u kulturi. No, tako velikog novca za sve što se želi raditi nema niti će ga ikada biti. Problem je, po mome mišljenju, u neadekvatnoj raspodjeli postojećih sredstava. Što financirati i zašto? Je li važnije da činovnici po raznim glomaznim i neučinkovitim ustanovama redovito dobivaju plaću (bez obzira na kompetencije i doprinos nacionalnoj kulturi) ili su važniji projekti, konkretna djela koja izgrađuju kulturni identitet zemlje? Mislim da je sad naglasak na ovom prvom, na očuvanju radnih mjesta i redovitom primanju dohotka zajamčenog kolektivnim ugovorom. Pod tim geslom, dakle, borbom za očuvanje “pasivnih” radnih mjesta, zapravo se promovira nepravda prema istinskim stvaraocima i provodi intenzivna akulturacija društvene scene. Dajući “nevidljivima”, oduzima se “vidljivima”. Za “nevidljive” se patetično kaže da “ne mogu na cestu”, što valjda podrazumijeva da ovi drugi, “vidljivi” i kreativni – mogu. Štoviše, smatra se da je darovitima, eto, lako, jer su vrijedni i društveno priznati pa svugdje mogu naći angažman, svugdje će ih rado primiti i pomoći. I još kad bi se svi kreativci mogli otjerati u svijet, sreći ne bi bilo kraja! Ostali bi ljudi koji ništa ne bi pitali, nikoga ne bi provocirali ni kritizirali. Ostala bi baruština, ustajali zrak i sivo nebo iznad svega. No, da se razumijemo: ne bih ja šutljive činovnike olako izbacila na cestu i rekla im da opterećuju državni proračun. Ne! Ja bih im stvorila ambijent u kojemu bi njihove vještine došle do izražaja i stavile se u funkciju skladnog rada društvenog organizma. Omogućila bih im da se ne osjećaju drugorazredno i zamalo beskorisno. Jednostavno bih drukčije organizirala sustav. Ne bih dopustila da svaka ustanova ima svog vodoinstalatera, knjigovođu, vozača, stolara, električara, pravnika ili informatičara, nego bih sva ta korisna i cijenjena zanimanja organizirala kao posebne servise koji bi mogli opsluživati više ustanova odjednom. Ustanove bi mogle unajmljivati “tehničku podršku” i tako uštedjeti znatna sredstva, a novac plasirati u realizaciju projekata. Poslove bi vodili posebno educirani menadžeri u kulturi, koje bi nadgledala i usmjeravala struka. Rad menadžera u kulturi bio bi vrednovan i adekvatno plaćen. Nitko ne bi, mislim, trebao dobivati plaću po funkciji nego po kvaliteti obavljena posla. Racionalnom organizacijom moglo bi se financirati više projekata, dakle, više umjetnika dobilo bi priliku za prezentaciju i opstanak, a jače kolanje novca (menadžeri bi tražili sponzore i mecenate) utjecalo bi na daljnji razvitak kulture, njen proizvodni i «potrošni» segment. Ili bi se pak djelatnost tih servisa prebacila izvan granica kulture – u gospodarstvo ili industriju, gdje također postoji potreba za njima. Dakako, ovu ideju o reorganizaciji pratećih službi treba ozbiljno artikulirati. Htjela bih još nekoliko riječi dodati na temu upletanja/neupletanja u kulturu. Često, naime, čujem glasove koji poručuju da država ne treba davati novac kulturi jer onda, tobože, stvara nekritičnu masu korisnika proračunskog novca, masu zahvalnih za dobivene mrvice. Nigdje u svijetu kultura nije bačena na milost i nemilost tržišta. Svugdje postoje nekakvi sustavi pomoći “proizvodima” koji su namijenjeni užem krugu korisnika. U nekim zemljama se to radi preko ministarstva, u nekima pak preko savjeta, centara, agencija ili instituta (ovisi kako je tko nazvao taj kanal), ali svugdje postoji potreba za javnim financiranjem kulturnih potreba stanovništva. Neke države imaju i vrlo razvijene mreže privatnog darivanja i ulaganja u kulturu. Znam za, primjerice, mnoge američke časopise koji izlaze zahvaljujući novcu iz raznih fondova, ili pak knjige koje su tiskane sredstvima raznih državnih i paradržavnih izvora, iako je engleski dominantni svjetski jezik. Francuska briga za kulturu svog jezičnog područja je upravo primjerna. Na ruskojezičnim prostorima (u Rusiji i dijaspori) postoji osviještena privatna inicijativa o pomaganju kulture, posebno književnosti, i mnogi su značajni projekti afirmirali ruske stvaraoce upravo zahvaljujući bogatim pojedincima iz svijeta biznisa. Obrazovani Rusi tradicionalno drže do svog jezika i književnosti i radije će dati novac za objavljivanje vrijedne knjige nego za uzdržavanje nekakve instant zvijezde. No, ima i dobrotvora koji odmažu umjetnosti time što nekritički ulažu novac u knjige i časopise namijenjene publici koja inače ništa ne čita. No, to je, izgleda, problem svih zemalja koje su nedavno izašle iz socijalizma: još je, s jedne strane, radno aktivna masa ljudi s iskrivljenom predodžbom o kapitalizmu kao potrošačkom raju, masa željna stvari iz velikih trgovačkih centara, kojih nije bilo u njihovoj zemlji sve do 90-ih godina prošloga stoljeća. Ti ljudi mahnito žele nadoknaditi propušteno i kupuju sve što im je desetljećima bilo dostupno samo u filmovima i pričama. Oni nemaju vremena za čitanje, zaboravili su na knjige. A s druge strane su njihova djeca koja nemaju iskustvo ograničenja socijalističkog sustava. Ta djeca su odgojena bez knjiga i nemaju naviku druženja s kultiviranom riječi. Za njih, tu površnu i neproduhovljenu publiku, imućni filantropi proizvode kvaziliteraturu, razne ispovijesti eskort-dama, pustolovine spretnih tajkuna i tužne životne priče slavnih sportaša, sve pod geslom “glavno da se čita, pa možda netko jednom naleti i na nešto dobro”. Moja poruka je ovdje jasna: država mora brinuti za književnost i jezik, ali osmišljeno, kompetentno, nepolitikantski. Država da, a politika ne. Ne treba davati svima jednako zbog “mira u kući”, nego uz pomoć struke, neovisnih stručnjaka, odabrati ono što vrijedi i ima smisla. Zapravo bi to trebao biti stalno uključen alarm: moramo imati na umu da je naša zemlja po broju stanovnika manja od gradske četvrti nekog svjetskog megapolisa. Ne bi bilo ugodno probuditi se jednog jutra na prostoru gdje nitko ne govori tvoj jezik, odnosno, gdje nitko ne govori.

Nataša Petrinjak razgovara s Irenom Lukšić za Zarez (2012)