Pisci na mreži - 2. prosinca 2015. od 17,00 do 18,30 sati. gost SENKO KARUZA

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

  poveznica na snimku

 

Današnji gost programa Pisci na mreži je Senko Karuza, književna vrsta, onaj koji nas je doveo u područja otoka, Mediterana, djetinjstva kad nam se činilo da ih nismo ni napustili: druge pripovjedačke strategije, interesi i teme činili su naš povratak i „užitak u tekstu“ bogatijim, zanimljivijim i neobičnim. Istodobno, upravo je ta razlika postala ključno mjesto za njegovo prevođenje, pripitomljavanje u sasvim drugim prostorima i kontekstima.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Senkom Karuzom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Senkom Karuzom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Senka Karuze da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

Autorski

S. Karuza, Busbuskalai, izbor, 1997.

S. Karuza, Ima li života prije smrti, izbor, 2005.

S. Karuza, Vodič po otoku, izbor, 2005.

S. Karuza, Priče, izbor, 2015.

 

Linkovi

http://www.pipschipsvideoclips.com/hr/astronauti/af/?postId=467

http://www.vecernji.hr/knjige/senko-karuza-je-dnevnicar-opceprisutnog-otocnog-nestajanja-208031

http://www.morsko-prase.hr/reportaza_8.htm

 

 

Miroslav Mićanović

„Čovjek bi se lako mogao izgubiti u ovakvoj noći“

Senko Karuza: Busbuskalai, Naklada MD, Zagreb, 1997.

 

Puno je dobrih razloga da urednik ne piše tekst o knjizi za koju osjeća da je s njim dijelio jedan dio njezine sudbine, jer mogla bi ta gesta biti prvi izraz nepovjerenja u tekst iz kojeg tek treba iskoračiti čitatelj. Za mene jedan od ponajboljih razloga da ne pišem o knjizi Senka Karuze Busbuskalai jest u tome što niti jednim dijelom ne bih mogao prenijeti, zabilježiti onaj "teški rad" razgovora o umjetnosti, artu, književnosti, prozi, priči, „teški rad“ koji je istodobno značio razgovor o vlastitoj koži i njezinim utisnućima, stvarima koje su dio životne priče (priče o životu) jednako kao što su dio radosti i muke prakse pisanja. Budući da je upravo iz odustajanja nastala i napisana knjiga Busbuskalai, ja pristajem i pišem tekst koji nastaje iz moga odustajanja i, dobrim dijelom, nemoći da se napravi precizan katalog svih onih pripovjedačkih senzacija koje čine svijet Busbuskalai zanimljivim, uzbudljivim i važnim.

Da ne bih prebrzo odustao od statusa urednika, nudim na uvid tekst zaslovnice, dakle, tekst koji je na poleđini knjige trebao popratiti njezinu unutarnju sudbinu:

Knjiga priča Senka Karuze Busbuskalai naizgled je izvan trenutnih standarda suvremene hrvatske proze, što ne znači da nam upravo zato ne doznačuje bitna pitanja i izazove o procesu pisanja, užitku čitanja i sposobnosti pripovjedača da nadiđe obzor čitateljske recepcije. Odustajanjem od ugovorenih pravila, naknadnom samorefleksijom i sposobnošću naznačavanja neuhvatljivoga, prešućenoga, nerečenoga, proza Senka Karuze ulazi u središte čitateljskoga interesa. Preraspodjela različitih vrsta moći i brza izmjena oprečnih strategija pričanja – odgovori su nadirućem kaosu, kaosu jezičnih, govornih, diskurzivnih praksi i, ujedno, svemu onome što neprekidno urušava obiteljske i muško/ženske odnose, sposobnost slobode i kretanja. Busbuskalai nastaje kao polikonteksturalna inačica urbanoga, mračnoga, ezoteričnoga, žestokoga života i, ne nužno u ravnomjernoj dijaloškoj opreci, spram prostora djetinjstva, poznatih predjela, svijetloga i nježnoga. Knjiga je to zvukova, daha i dahtanja, dijaloga i nesporazuma, gdje libidinalno (koje uključuje žensko/ništa, sjeme/zatiranje, seksualnost, opsesivne teme promašenosti života i njegova svakodnevnoga spašavanja) postaje odlučujuća moć koja daje pričama ekstenzivnost, neodređenost i dvosmislenost. Čitatelju, koji je uživalac, knjiga priča Senka Karuze Busbuskalai neće se otvarati i zatvarati ravnomjerno, jer presjecišta i čvorovi ove knjige, njezin mlaz i njezina školjka, nadolazit će i zapljuskivati ga samo ukoliko i on bude spreman biti dio nekoga novog pitanja, nekoga novog iskustva, neke nove strasti, ne nove u ne/doživljenosti već u sposobnosti da se daju imena i otkrivaju figure koje nisu vječne i nisu konačne.

 

Bitno određenje strategije pripovijedanja/pričanja u knjizi priča Busbuskalai moglo bi biti u tomu da je sve ono što je u njoj napisano samo dio one borbe i one strane koja je ostala nenapisana, nevidljiva. Busbuskalai ostaje otvorena struktura, jer pripovjedač zaštitu stječe u mogućnosti tišine, one budućnosti koja je ostavljena i čitatelju i pripovjedaču – tek će se pisati o onome što se misli. Završna scena knjige, povišena je i snažna u priznanju običnosti, zato izgleda kao da oni koje smo zatekli za stolom, pri jelu, sklapanjem knjige tamo ostaju živjeti, trajati, jesti, mirni i nepomični.

Zajedno sa svim stvarima oko njih (vidljivim i nevidljivim), zajedno sa svim stvarima o kojima se u trenutku ne govori i, možda, i ne može reći.  Oni su ostali jer onaj koji nam je otvorio vrata priči (kako bih rado rekao životu) izlazi zajedno s nama. On je zadobio naše povjerenje što znači da nismo pročitali knjigu koja ima svoj definitivan kraj i nad kojom mi možemo izreći pravorijek, upravo suprotno, ona (knjiga Busbuskalai) traži da se vratimo baš na ona mjesta koja su u njoj predodređena za zaborav, jer su nam prezentirana kao nevažna, propusna, slaba. Iz samosvjesne nepretencioznosti i odustajanja od definitivnog rasporeda, odustajanja od konačne investicije i prava na zadnju riječ otvara se prostor za drukčije, Drugo, razumijevanje stvari. Stvari svijeta, stvari ljudi, stvari teksta.

Nesporazum i buka, kao nosive projekcije knjige, nerijetko su supostavljeni u dva prostora: u prostor vlastite tjelesnosti i u „krugu obitelji“. Naizgled, pripovjedač je, u želji da izbjegne nevolje i bijes, jutarnje nezadovoljstvo, uvijek na putu da posloži stvari, ali, naravno, one se uvijek okreću protiv njega. Ili, možda je on došao u svijet koji je već bio pripremljen za njega i loše skrojen, a on teško njemu odupire, teško ga prepoznaje, teško se s njim hrve. Ništa nije i ništa nije ni moglo ući u nepostojeći red, Busbuskalai, mali kućni duh ove proze postoji i u pričama u kojima se ne spominje, postoji u životima onih koji nisu svjesni njegova postojanja, ali im generira probleme, sukobe, napetosti i stvara muku.

Pripovjedač sebe i prepoznaje kad u naznakama bilježi činjenice svakodnevnoga, on (pripovjedač) jest ta uznemirena i decentrirana svijest koja se stalno osjeća prozvanom u svijetu uređenih odnosa, on je taj koji nastoji dokučiti sve ono što pobjegne sa svakim buđenjem, on je taj koji se saginje i razgovara s onim čega nema, s onim što je teško izreći.

Tjelesnost, seksualnost, erotičnost, igra, lijepo, skriveno – izmicanje, gubitak, zakašnjelost, zaborav, pogrešnost – čine tijelo ove proze. Važno je kako nas ono privlači, u kakvoj nam se scenografiji nude, prikazuju događaji i na koji način ja, mi (čitatelji) izlazimo iz toga prostora.

Priča „Povratak ratnika“ umnogome ima ono što čini duh priča u knjizi Busbuskalai. Uvodnim dijalogom situiraju se bitni odnosi i definiraju problemi. Ali ono što se izravno reklo ubrzo se negira i iza doslovnosti, ispod te jasnoće (i krutosti) imenuju se ideje i namjere. Ostvariti totalnu komunikacija, u kojoj riječi imaju status pomoćnika– ključna je točka emocionalne slike Busbuskalaija. Ali, odmah, brzo dodajem: ta se potpunost ne pretvara u zatvorenost i završenost teksta. Tekst je minuciozno građen i on je mjesto gdje se ukrštaju različite silnice i zato su moguće različite interpretacije. Naime, upravo pripovijedanjem, riječima, u jeziku, negira se doslovna izjava da riječ malo znači.

Završni dio priče „Povratak ratnika“ potvrđuje ljepotu i snagu pripovjedačke moći. Prva rečenica: ritmičan, precizan popis mehaničkih radnji (ustajem, otvaram). Druga rečenica: situiranje u dva bitna staništa pripovjedačke egzistencije – tamu i tišinu. Iduće dvije ujednačene, „opisne“ rečenice koje određuje prostorne odnose, ali ne samo statistički već u njima je sačuvano oko, podsvjesno, tjelesno detektiranje vlastita stanja. Dvije rečenice koje kada govore o onome izvan u potpunosti definiraju jednu egzistenciju, trajanje (Nebo je vedro i vidim zvijezde. Ulica je suha i pusta.)

Iduća rečenica u svom prvom dijelu prikuplja obje senzacije iz prethodnih rečenica (i mehaničku, pokretnu i emocionalnu, senzornu: „Svježina me lagano osvaja...“ U drugom dijelu rečenice uveden je složen kompleks odnosa, stvorena mreža koja nas kao čitatelja potpuno razotkriva, osvaja, koja nam ne postavlja pitanja, ne muči nas, nije u javnom dijalogu: „... poput nekoga stranog tijela“. Upravo je taj izjavni dio rečenice svojom tjelesnošću, uvođenjem drugoga, stranoga, proizveo ono što se u početku priče htjelo: „Čeznem za odnosom kojem bih razmjenjivao sva osjetila, riječi bi bile samo pomoć“. Dakle, htjelo se u početku nešto što (možda) nije moguće, ali upravo s tom nemogućnošću, ne otvoreno, ne deklarativno već posredno, postupno i, to je važno, riječima, ipak je započela komunikacija i razmjena osjetila. Tim sam rečenicama bio u potpunosti obuzet i reagirao sam na njih tjelesno, izvan riječi koje muče, izvan stvari koje muče: „Svježina me lagano osvaja, poput nekoga stranog tijela.“

Drugi dio ovoga kratkog ulomka obnavlja ideju prvoga: sustavno, precizno, ponavljajući radnje (zatvaram, zaključavam, navlačim), pokrete, osjećanja, atmosferu, dio neistraženoga egzistencijalnoga, metafizičkoga poretka stvari. Taj dio opisuje i isijava energiju; u jednoj gesti, u jednostavnosti gotovo da slavi vlastito postojanje. Rekao bih da je završna rečenica priče „Povratak ratnika“ kulminacija svih onih neizrečenih ideja i sretni dio one muke koja je uspjela reći nešto o sebi: „Čovjek bi se lako mogao izgubiti u ovakvoj noći.“

 

 

Bilješka o autoru

 

Senko Karuza, rođen 1957. godine u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana). Uvrštavan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča, prevođen na strane jezike, nastupao na više domaćih i stranih festivala. Osnivač neformalnog Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Ispisivao kratke priče u Slobodnoj Dalmaciji pod zajedničkim nazivom Vodič po otoku, na osnovi kojih je i nastala istoimena knjiga.

Objavio: Busbuskalai (Naklada MD, Zagreb, 1997), knjiga priča; Ima li života prije smrti (Naklada MD, Zagreb, 2005), knjiga priča; Tri krokodila (s B. Čegecom i M. Mićanovićem, Meandar, Zagreb, 2005), knjiga priča; Vodič po otoku (Naklada MD, Zagreb, 2005), knjiga priča; Teško mi je reći (Profil, Zagreb, 2007), sabrane priče; Kamara obscura (Profil, Zagreb, 2010), knjiga priča.