Pisci na mreži - 27. siječnja 2016. od 17,00 do 18,30 sati. gost DAVOR ŠALAT
Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO
SNIMKA
Današnji gost 51. programa Pisci na mreži je Davor Šalat, pjesnik i kritičar kojem je do potpunosti slike svijeta o kojem piše i ništa manje do iscrpnog popisa i opisa hrvatskoga pjesništva. Kritika slikovito navodi o njemu: „Izrazito blagonaklono. Nalikuje vrtlaru koji brižno njeguje svaku (pa i najneznatniju) biljku. Ponekad sa simpatijama pogladi i korov, strese prašinu s njegovih listova i – grane li u tom trenutku sunce – upozori na njihovu iznenadnu ljepotu. Šalat nije kritičar koji izdvaja i bira nego kritičar koji pobraja, katalogizira, popisuje, iscrpljuje.“ (K. Bagić).
Namjera nam je danas u razgovoru sa Davorom Šalatom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Davorom Šalatom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajteponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Davora Šalata da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski
D. Šalat : Izbor iz poezije 2016.g
D. Šalat- Posrtanje za alibijem - izbor
D.Šalat: Zrcalni ogled kritike
Linkovi
http://www.pipschipsvideoclips.com/hr/astronauti/af?postId=432
http://www.matica.hr/kolo/318/Rekapitulacija%20pjesni%C4%8Dke%20dekade/
POGLED IZ DUBRAVE: Davor Šalat Zrcalni ogled. Eseji i kritike o hrvatskoj poeziji
Krešimir Bagić
|
Svečanost poezije u zrcalu kritike |
Budući da je kritika pjesništva gotovo iščeznula iz medijskoga prostora, ukoričavanje takvih tekstova ravno je malome literarnom čudu. U ozračju stalnog olakšavanja komunikacije, komercijalizacije i banalizacije javnoga govora autorska knjiga kritika poput kakva ovovjeka Don Quijotea zagovara strast čitanja, pustolovinu tumačenja, dragocjenost poezije i govora o njoj. Najsvježiji je izdanak te vrste u nestajanju knjiga Zrcalni ogled (Eseji i kritike o hrvatskoj poeziji) Davora Šalata. Tiskala ju je zagrebačka Alfa potkraj 2014. godine.
Davor Šalat je kritičar s poduljim stažom, uporan analitičar koji je dosad ispisao tri sveska posvećena suvremenom hrvatskom pjesništvu: Odgođena šutnja (2007), Posrtanje za alibijem (2011) i U tigrovoj kući (2012). Knjiga Zrcalni ogled okuplja 35 tekstova raspodijeljenih u tri cjeline. U prvu je uvršteno pet esejističkih napisa – o glavnim obilježjima hrvatske poezije u 21. stoljeću, pojavi velikog broja antologijskih pregleda, dokolici i poeziji te o književnim i izvanknjiževnim čimbenicima koji karakteriziraju položaj i ponašanje današnjega pisca. U drugoj cjelini pretiskane su 24 kritike pojedinih pjesničkih izdanja – autorskih zbirki, antologija, izbora iz nekolicine lirskih opusa i sl. Među ostalim opisane su i interpretirane knjige T. Bajsića, T. Maroevića, A. Stamaća, D. Detoni Dujmić, E. Jahića, S. Manojlović, D. Žilić, T. M. Bilosnića, B. Čegeca, B. Vladovića, I. Zidića, P. Gudelja, J. Fiamenga, B. Petrača, G. Sušca, R. Cindori, D. Dragojevića i I. Hercega. Treća cjelina donosi šest ogleda u kojima se autor obuhvatnije posvetio pojedinim pjesničkim iskustvima: kasnoj poeziji Viktora Vide (i to pomoću hermeneutičkog instrumentarija Huga Friedricha), evolutivnom dinamizmu pjesništva Lucijana Kordića te lirskim pismima Milivoja Slavičeka, Dubravka Ivančana, Dubravka Škurle i Željka Sabola. Riječ je o prilozima koji plešu između književnopovijesnog eseja i individualnoga kritičkog čitanja. Knjiga završava Katalogom osoba što je zapravo Šalatov sinonim za kazalo imena.
U tekstovima Zrcalnog ogleda kristaliziraju se Šalatovo shvaćanje poezije i prirode književne komunikacije, oblikuju njegov kritičarski diskurz i poetički sudovi. U nastavku ću pokušati upozoriti na glavna obilježja njegove kritičarske prakse. Kako bih bio što jasniji, poslužit ću se igrom pitanja i odgovora.
Što je pjesništvo za Davora Šalata?
Poput većine kritičara, i on poetskome diskurzu pripisuje posvemašnji kreativni i spoznajni primat:
[...] pjesništvo je bilo i jest kondenzat svih misaonih, emotivnih, kulturalnih, ludičkih, oblikovnih, jezičnih i svih drugih sposobnosti ljudskoga duha, njegove prostorno-vremenske i realitetne neograničenosti“.
Bjelodano je da njegov kritički govor pokreće iznimno poštovanje, pa i mistificiranje lirike. Taj respekt proviruje iza njegovih misaonih i verbalnih pirueta, ovjerovljuje stalno preispitivanje, priziva tvrdnje i teze koje vazda računaju s nedovršivošću kao sa svojim prirodnim stanjem.
Što je temelj književne komunikacije za Davora Šalata?
Zrcaljenje. Zrcaljenje teksta u čitatelju, čitatelja u govoru, poezije u svijetu, svijeta u poeziji. Naš autor već u proslovnome obraćanju ističe da se „razmatrane teme i zbirke pjesama zrcale u autoru, a da se on ogleda u predmetu o kojemu govori“, da se „poezija zrcali i sama u sebi“, da se autor ogléda i s tekstom i sa samim sobom „neprestano proširujući i preobražavajući vlastite spoznajne mogućnosti, razna znanja, čak i sposobnosti uživljavanja u drugačije iskustvo“. Drugim riječima Šalat u prvi plan ističe suradnju pjesnika i kritičara, gotovo zamjenjivost pisanja i čitanja, što pretpostavlja krajnju otvorenost poticajima teksta. Ta otvorenost, koliko god bila rizična, na koncu uvijek biva nagrađena.
Kako se kritičar Šalat odnosi prema pjesničkoj produkciji?
Izrazito blagonaklono. Nalikuje vrtlaru koji brižno njeguje svaku (pa i najneznatniju) biljku. Ponekad sa simpatijama pogladi i korov, strese prašinu s njegovih listova i – grane li u tom trenutku sunce – upozori na njihovu iznenadnu ljepotu. Šalat nije kritičar koji izdvaja i bira nego kritičar koji pobraja, katalogizira, popisuje, iscrpljuje. Kada recimo opisuje hrvatsku pjesničku scenu nultih godina on spominje čak sedamdesetak pjesnika tvrdeći da njihovo pisanje bitno obilježava to razdoblje. Argumentacijska uporišta njegova kritičarskog zagovora pritom postaju teze o posvemašnjoj otvorenosti i raspršenosti polja pisanja – nema nadređene makropoetike, nema interpretatora koji bi bio „gospodar simboličkog poretka te scene“, vlada kreativno višeglasje i prepletanje stilova pjesnika različitih naraštaja (od Vesne Parun do najmlađih), pojavljuje se časopis Poezija koji krajnje demokratično prihvaća različita poetička iskustva itsl. Iako bi se u tom višeglasju bez većih teškoća mogli prepoznati ključni impulsi, utjecajniji lirski rukopisi, pa i nosivi spisateljski trendovi, Šalat istrajava na poliperspektivnom prikazu i nizanju kratkih interpretacijskih portreta većeg broja knjiga i autora.
Kako Davor Šalat karakterizira recentne pjesničke idiolekte?
Pokušava se što više približiti tekstu koji čita, proniknuti u njegov jezik i motiviku, otkriti njegova idejna i svjetonazorska izvorišta. Njegov kritički diskurz karakteritira obilje književnoteorijskih i filozofijskih pojmova i kategorija. Govor mu je kompleksan, razveden, mjestimično taman, gdjekad i teško proničan. Taj kritičar na svoju golemu poetičku kartu marljivo upisuje razlikovne značajke pojedinačnih lirskih glasova. Strast čitanja nerijetko pretače u kratke karakterizacije i sugestivne opise. U Zrcalnom ogledu ustvrđuje među inim da pisanje T. Bajsića obilježava „civilizacijski nomadizam“, da je T. Maroević „poeta doctus“, da N. M. Blažević Krietzman „prekriva svijet tekstom“ te da je pjesništvo D. Detoni Dujmić „pjesništvo utišana tona i napregnute slikovnosti“. Kada se od amblemske oznake pomakne prema razrađenijem opisu, to izgleda ovako:
pjesništvo Ante Stamaća: „slikovitost izvedena kistom duboko umočenim u kozmičko i povijesno crnilo, elegijska i ponešto povišena intonacija, krhkost tubitka kojem ni svi ljudski umni napori nimalo ne pomažu u kjerkegorovskome egzistencijalnom ‘strahu i drhtanju’, estetizantska ‘pozlata’ koja i usred rasapa vraća dostojanstvo poetskome govoru“;
pjesme Božidara Petrača: „skladne polifonije u kojima istodobno odzvanjaju različite, ali međusobno sukladne i isprepletene izrazno-duhovne dionice“;
„Ružica Cindori uistinu postiže pjesnički intenzitet poglavitim sredstvima poezije – plastičnošću, misaonošću, emotivnošću, simbolizacijom, oblikotvornom vještinom koja uravnotežuje, dapače, sljubljuje slobodu i oblik“.
Mjestimično izgleda da kritičar neprestance traga za što sofisticiranijom pohvalom, za svečanim tonom, da govori u gornjem registru, napokon da ga taj superlativni ton nerijetko ponese pa na rubovima pjesničkoga teksta nikne ogled u kojemu se susreću smjela misao i lirska retorika.
Koji su tipični elementi kritičkoga diskurza Davora Šalata?
Taj je kritičar izgradio osobit deskriptivni i hermeneutički žargon. Čine ga već spomenuti teorijski i filozofijski pojmovi i sintagme (predilekcija, korjenita gnoseološka i epistemološka skepsa, kronotopsko usidravanje, susljedna vječnost, metafizička varijabla) te leksički ekskluziviteti, svojevrsni šalatizmi (pojmovništvo, ljubavništvo, hotimična zgodičnost, oksimoroznost, eruditizam). Važna je značajka njegova pisanja i dijalogičnost – relativno se često referira na kolege kritičare i književne znalce. Katalog imena otkriva da su mu ponajčešći sugovornici redom: Zvonimir Mrkonjić, Cvjetko Milanja, Božidar Petrač, Hugo Friedrich i Ervin Jahić.
Pojavljuje li se u Šalatovu kritičkom diskurzu kakav neočekivani element?
Naravno. Najzanimljivijom mi se čini njegova povremena navada intimizacije s nekolicinom autora o kojima piše. Naime pjesnici čije knjige postaju temom Šalatovih kritika mogu se podijeliti na one koje taj kritičar oslovljava prezimenom i one koje oslovljava imenom. Bliskost i osobnu perspektivu signaliziraju formulacije poput „Sonjin lirski subjekt“, „tim se tekstovima Gordana uvrstila“, „u Laninim pjesmama“, „u Jakšinoj poeziji“ i sl. Čitav tekst o zbirci Darije Žilić ispresijecan je takvim intimizacijskim gestama: „Darija uspijeva izbjeći“, „Darija, naime, najprije nuka svoj poetski alter ego“, „integralnost vitaliteta u Darijinim pjesmama“, „Darijina poezija često dostiže neko snažno dojmljivo iskustvo“, „oscilacije života u Darijinoj knjizi“, „Darijin, naime, diskurs dobiva prizvuk spontanosti“. Budući da autori koje oslovljava imenom pripadaju različitim poetikama i naraštajima, očito se radi o signalu kritičareve uključenosti u književni život, ali i o veličini naše pjesničke republike i navadama koje u njoj vladaju. Čini mi se da bi oslovljavanje imenom ipak trebalo izbjegavati u tekstu – ono je, ako za njim već postoji potreba, prikladnije u živome govoru (na tribinama i predstavljanjima). Osim toga, nehotična ‘razdioba’ pjesnika koju taj postupak izvodi nužno potkopava kritičarevu poziciju.
Kakvi su vrijednosni sudovi Davora Šalata?
Gotovo beziznimno pohvalni. Kako već ustvrdih, on je kritičar koji zagovara pjesnike, koji ih hvali, brine o njima, dobronamjeran kritičar koji u svakom novom tekstu progovara o poeziji kao posebnom diskurzu koji oplemenjuje čovjekov jezik, iskustvo i svjetonazor. Delikatniji kritički stavovi, blagi prigovori i sumnjičave pretpostavke mogu se tek naslućivati u njegovim paralelama i usporedbama. Ponekad primjerice običava pohvalu nove pjesničke knjige osnažiti napomenom da je ona kreativno snažnija u odnosu na prethodnu knjigu ili dotadašnji autorov opus. Riječ je o blagom usputnom prigovoru, i to post festum, k tome još s laudativnom funkcijom. Evo dvaju primjera takve kritičarske strategije:
Tomislavu Marijanu Bilosniću u zbirci pjesama Afrika uspjelo je u većoj mjeri nego i u jednoj dosadašnjoj njegovoj poetskoj knjizi stvoriti osebujnu pjesničku kozmologiju [...]
Iako i u svojim zadnjim zbirkama pjesama, primjerice u Vremenu s greškom (2012)., Jakša Fiamengo znatnije ne mijenja svoju poetiku, on, cjelovitošću i osebujnošću svojeg poetskog govora, ostaje bitan pjesnik suvremenoga hrvatskog pjesništva.
Kada izriče pohvalu, Šalatov kritičarski diskurz stremi prema hiperboli; kada pak izriče prigovor, taj je diskurz šutljiv, škrt, neodređen, a u ključnu kritičarsku figuru promeće se eufemizam. Kada se odmakne od stihova, knjiga i imena i progovori o položaju kniževnosti, Davor Šalat postaje puno izravniji. U tim je situacijama gorljivi zastupnik ekskluzivnoga književnog poliloga i protivnik izvanknjiževnih regulacija literarnoga polja bez obzira bile one ideološke ili marketinške:
Ako se pak u tekst dvadesetostoljetnog pisca u prvome redu znala uplitati ideologija pa čak i posve ravnati tim tekstom, od današnjih društvenih uvjeta koji se najviše nadređuju književnosti su komercijalizacija i utjecaj novih medija. [...] književnost i refleksija o njoj same su iz ruku ispustile alate za vlastitu suverenost, odrekle su se svoje tijekom dugog razdoblja vrlo teško izborene autonomije i glavnu riječ u prosuđivanju vlastitih vrijednosti prepustili za to nekompetentnim izvanknjiževnim zakonitostima i samozvanim autoritetima.
Kakva je napokon kritika koju piše Davor Šalat?
Na to pitanje nije moguće jednoznačno odgovoriti. Kritika se pojavljuje u različitim odorama ovisno o kontekstu, vremenu, kritičaru i njegovim namjerama. Teoretičar Zdenko Lešić razlikuje estetsku, idejnu , etičku, didaktičku i imanentnu kritiku. Zadržimo li se kod takve razdiobe, Šalatovu je kritičarsku praksu najprije moguće označiti kao imanentnu kritiku, jer polazi od teksta i jer interpretaciju teksta nadređuje vrijednosnome sudu i estetskom razvrstavanju. Zrcalni ogled je knjiga u kojoj se doista zrcali puno toga što karakterizira trenutačno stanje hrvatske poezije. I u tom je smislu izrazito važna i autentična.
Vijenac, broj 551, 16. travnja 2015.
Bilješka o autoru
Davor Šalat(Dubrovnik, 1968) književnik, prevoditelji novinar. Piše pjesme, književne kritikei esejete prevodi sa španjolskoga jezika. Rođen je u Dubrovniku1968. godine, a cijeli je život proveo u Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, i to komparativnu književnost, španjolski jezik i književnost. Novinar je i urednik na Hrvatskome radiju. Godine 1991. dobio je nagradu „Goran“ za mlade pjesnikeu okviru pjesničke manifestacije „Goranovo proljeće“, a kao nagrada sljedeće godine (1992) u nakladi SKUD-a u Zagrebu objavljena mu je prva zbirka pjesama Unutarnji dodir. Dobio je i 3. nagradu za poeziju na 1. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“u Križevcima 2009. godine, 2. nagradu za esej na spomenutom Susretu 2010. te Nagradu „Julije Benešić“ za najbolju knjigu kritika u Đakovu 2015. Uz zbirku Unutarnji dodir, objavio je još pet zbirka pjesama: Sanjarije krhkog sunca , Košulja tišine, Uspavanka pod pepelom, Murmullo sobre el asfalto (Šapat nad asfaltom) i Tumačenje zime. Također, objavio je četiri knjige eseja i kritika o suvremenim hrvatskim pjesnicima: Odgođena šutnja, Posrtanje za alibijem i U tigrovoj kući i Zrcalni ogled. Preveo je zbirku pjesama španjolskoga nobelovca Juana Ramóna JiménezaVječnosti, napravio je i predgovorom popratio izbor iz poezije Željka Sabola Lelek ispod ruševina, Ante Stamaća Your and my Signs, Branimira Bošnjaka Worlds have ben reset by Death i Dubravka Škurle Sunce je zašlo ali još će pasti. Zajedno s Lanom Derkač uredio je antologiju Međunarodnoga pjesničkog festivala u Zagrebu Kairos u Zagrebu/ Kairos in Zagreb te, samostalno, panoramu suvremene hrvatske poezije Cartographers of Dreams. Sudjelovao je na više hrvatskih i međunarodnih pjesničkih susreta i festivala te književno-znanstvenih skupova. Bio je suvoditelj Međunarodnog pjesničkog festivala u Zagrebu 2006., koji je organiziralo Društvo hrvatskih književnika. Objavljivao je poeziju, književnu kritiku i esejistiku u mnogim hrvatskim i inozemnim književnim časopisima, a pjesme, eseji i književne kritike prevođene su mu na engleski, njemački, španjolski, talijanski, francuski, poljski, bugarski i litvanski jezik. Zastupan je u više antologija i panorama suvremene hrvatske poezije u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovao je, izborom i leksikografski jedinicama, u izradi Leksikona hrvatske književnosti - Djela. Član je Društva hrvatskih književnika. Glavni je urednik časopisa za međunarodnu književnu suradnju MOST / The BRIDGEi član uredništva časopisa Kolo u nakladi Matice hrvatske.
Objavio: Unutarnji dodir, poezija, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 1992; Sanjarije krhkog sunca, poezija, Teovizija, Zagreb; Košulja tišine, poezija, Stajergraf, Zagreb; Uspavanka pod pepelom, poezija, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb; Odgođena šutnja, eseji i kritike, Altagama, Zagreb; Murmullo sobre el asfalto(Šapat nad asfaltom) (zajedno s Lanom Derkač), poezija, Gudalajara, Meksiko; Tumačenje zime, poezija, VBZ, Zagreb, 2009; Posrtanje za alibijem, eseji i kritike, VBZ, Zagreb, 2011; U tigrovoj kući, ogledi o pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, Udruga 3000 godina Za dar, Zadar, 2012; Zrcalni ogled, eseji i kritike o hrvatskoj poeziji, Alfa, Zagreb, 2014.
