123. Pisci na mreži, 29. ožujka (srijeda) 2023. u 17 sati: Sonja Manojlović

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Gošća 123. programa Pisci na mreži bit će  Sonja Manojlović koja „pripada klasicima hrvatske moderne poezije“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Sonjom Manojlović, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Sonjom Manojlović, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Sonji Manojlović da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Sonja Manojlović, Izbor iz poezije, 1991–2023.

Sonja Manojlović, Izbor iz kritika, 2010–2018.

Daj naslov, Izbor iz kritika, 2013–2014.

 

Poveznice

https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/upoznaj-lilit/

https://fraktura.hr/gledajuci-odgovore.html

https://fraktura.hr/sale-i-opomene.html

 

eBooks:

(na hrvatskom, engleskom i francuskom)

– elektroničko izdanje knjige izabranih pjesama 1965. – 2002. Upoznaj Lilit (na hrvatskom) www.elektronickeknjige.com

– So What If I Live Unskillfully / Pa što, ako nevješto živim / (na engleskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/622-so-what-if-i-live-unskillfully-9789989595110.html

– Pa, što, ako nevješto živim (na hrvatskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/620-pa-što-ako-nevješto-živim-9789989595103.html

– Une humaine / Čovječica (na francuskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/621-une-humaine-9789989595097.html

– Čovječica (na hrvatskom)
http://blesok-shop.mk/en/poetry/619-čovječica-9789989595080.html

– pjesme na hrvatskom, engleskom, francuskom, njemačkom): www.lyrikline.org

– Čovječica (na hrvatskom)

https://elektronickeknjige.com/knjiga/manojlovic-sonja/covjecica/

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Sonja Manojlović

Riječi su moćne

Razgovarao: Branko Maleš

Sonja Manojlović je jedna od najuglednijih suvremenih hrvatskih književnica; u književnom je životu kontinuirano prisutna već impozantnih pedesetak godina, a prvu zbirku stihova objavila je još davne 1965. Piše uglavnom poeziju, ali se bavila i prozom i kritikom. Pripada klasicima hrvatske moderne poezije, Vesna Parun ili mlađoj Anki Žagar… Poezija Sonje Manojlović je nagrađivana i prevođena. Objavila je dosad osamnaest knjiga. Trenutačno radi kao glavna tajnica Hrvatskog društva pisaca.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća bila si mlada književna zvijezda još prije prve zbirke: radila si u ondašnjem Poletu, a šira pjesnička ekipa okupljala se na zagrebačkom Pravnom fakultetu (B. Bošnjak, T. Bilopavlović…). 1965. objavljuješ svoju prvu zbirku Tako prolazi tijelo, koja ubrzo postaje u to doba književni događaj. Slavko Mihalić je nešto prije inaugurirao književnost egzistencije (Komorna muzika, 1954). Jesi li ispočetka primala egzistencijalističku književnost intuitivno, ili pak putem domaćih i dostupnih prijevoda svjetskih velikana (Sartre, Camus)?

Uz nezainteresirane roditelje, svijet je bio privlačno mjesto, podjednako naseljeno ljudima i knjigama. U trećem razredu osnovne škole otkrila sam knjižnicu, i svaka dva do tri dana dolazila po nove knjige. Nikad se nisam oslobodila tog opsesivnog , neselektivnog čitanja, ali, srećom, knjižničarka me više ne pritjeruje u kut, i ne traži od mene da joj prepričavam Za kim zvona zvone. U petnaestoj sam već živjela sama, i ozbiljno shvaćala sve floskule u zraku, kao i razrade u knjigama – o slobodi, izboru i odgovornosti, ali, na svoj način i bila slobodna, donosila odluke i stala iza njih, sad znam, u kazalištu sjena, a u stvarnom svijetu od riječi. Potpuno vjerujući u riječ i njezinu moć, kao što i danas vjerujem, iako istovremeno sa drugima dijelim znanje o moći riječi. To je ta razlika između vjere i znanja na koju i danas jedino voljno pristajem, a kako sam stekla tu vjeru u riječ, tajna je koja leži u osnovi svakog vjerovanja, drugima možda posve beznačajnog i nepotrebnog. U bitkama u kojima sam htjela sudjelovati, riječ je bila za mene moćno oružje, istina i svjetlost bića, jaka gotovo koliko i šutnja. U njihovoj koreografiji provela sam mladost, obasjanu seksom. Rasvjetljavam te godine baš tim pojmom – u osnovi, uvijek je riječ o potrazi za ljubavlju, ali, tko bi postavljao granice, kad je upravo njih trebalo doseći, ispitati i premjestiti, shvatiti gdje počinju drugi i drugo. Mogli bismo ovaj odgovor odraditi i „dostojanstveno“, ali još se hoću zabavljati riječima. I dirljiva je, sve dirljivija, moja/naša vjera u riječi, u svrhu i smisao, na primjer, ovog razgovora. Razgovor je, vjerojatno, zadnje čega ću se odreći. Sretala sam pisce u poznim godinama, koji u odgovor na pitanja nisu mogli odvojiti od sebe više od tri riječi, ali izraz lica na njih nije stavljao točku, naprotiv, ispraćao je one koje nisu bile izrečene, i neću lagati da sam ih ipak čula. Hoću li i ja, pred neizrecivim, pokleknuti i utonuti u šutnju? Ili, u ludoj vjeri, ustrajati, krotiti podsvjesno, htjeti do sugovornika, pod svaku cijenu?! Rekla bih da nisam bila jedina koja je tada, šezdesetih godina, vjerovala u snagu riječi – iako se već tada vidjelo tko kuda smjera, pa je tamo i dospio. Neki prečacem, neki zaobilazno, svak je sam odlučio. Tako i tako već odavno znam da svako uvijek i u svakom trenutku točno zna gdje je, bez obzira na skriku i viku kojom urlikavac možda i dobije što hoće. Riječi su moćne.

U vrlo dobrom pogovoru tvojih izabranih pjesama Upoznaj Lilit Cvjetko Milanja dijeli tvoje pjesništvo na tri faze: 1965. – 1969. Knjige Tako prolazi tijelo; Davnog stranca ljubeći; Sarabanda); 1977. – 1987. (Jedan espresso za Mariju; Civilne pjesme; Babuška) te 1999. – 2001. (Njen izlog darova; Vješturkov tanac). Pišući svojedobno o prve tri, četiri tvoje zbirke ustanovio sam, ako se slažeš, nekoliko osnovnih simbolizacijskih pokretnih jezgara koje se mobilno sele iz zbirke u zbirku: Tijelo – Ljubavnik – Grad – Djelo. Komentiraj ukratko ta seljiva značenja danas, doduše s prilične vremenske distance.

Možda sam odnos Ljubavnika prema Tijelu vidjela kao jednu stranu jednadžbe , a drugu kao odnos Djela prema Gradu. Tko bi to danas mogao sa sigurnošću tvrditi, osim kritičara?! Danas me baletna vijavica Riječi tog libreta ne može više ponijeti kao nekada. Promijenili su mi se prioriteti, pa je i koreografija drugačija, a i ritmovi, ali, priznajem, to su bile i jesu moje teme. Nikada doslovno – prerušavanja, presvlačenja, dječja posla, vidljiva i nevidljiva. Ako je jeftina ta rima danas – od tijela do djela, čemu biti nezahvalan, u tom rasponu sve je što se moglo dohvatiti, i što nas određuje. Dakle, možda preširoko. Dakle, stalno u potrazi za onim što bismo mogli nazvati specifičnom razlikom poetike. A ona će prije biti u „Gradu“, sjecištu i središtu, nego u „Ljubavniku“ suprotnosti, iako njihov amalgam bitno određuje “opseg kretanja“. Zaista mami, da na ovom mjestu upotrijebim sintagmu „opseg lutanja“, ali bila bi to prekomjerna poetizacija koja, kao program, ne donosi dobra, a nije baš ni u skladu sa mojim karakterom. Kao i u životu, u kojem se karakter čovjeka formira na zabranama, i ne prestaje mu ih nametati – jasno je da i u pisanju zabrane određuju stil. Tzv. slobodna, stvaralačka ličnost razmatra i bira, djelo nastaje na temelju zabrana, na tlu plodnom od (lešina) zamisli, viška riječi. A pisanje je, kao i putovanje od grada do grada, ljubav za stvarni svijet. Itd. Iako su sva ta objašnjenja potpuno nepotrebna – zanimljivije mi je njihovo usitnjavanje u pjesme. Objašnjenje je vrsta paušalne isplate, pri kojoj sam uvijek bila razočarana kad sam tražila, a vidjela sam i da je uznemiren onaj koji daje. Kao kompromis, objašnjenje bi trebalo potkrijepiti trenutak zajedništva? Čemu potkrepljenja, i prizemljenja, čemu potporni stupovi građevini zamišljenoj da se samo vine? Ono što bih ja nudila, kad bih mogla, nepredvidljiv je trenutak pjesme same, da ne kažem teksta, koji luta kroz vrijeme, traži gospodara, prepoznavatelja, izricatelja, pokušava proći kroz tuđa vrata i vratašca, iskušava kodove, sa sobom nosi posudicu – staklenu cipelicu, da pronađe i zaposjedne, ali i kao znak da putnik želi darove. Jedino važno u cijeloj priči za mene onih godina, odvajanje je od matice (porodice, škole), i nastavak potrage na svoju ruku, relativno kasno osvještavanje da u potragu idu moje sluge, razum i intuicija, a nagradu, kakva god bila, dobija Ja/Mi. O tome bih pisala, ako već nisam – o gospodaru i njegovim sjenama.

Stručna kritika opravdano spominje feminilnost tvoje poezije i žensku antropocentričnost. Trošivost Tijela, tvojeg osnovnog semantema, podrazumijeva se u općoj trošivosti (izglobljenosti, slučajnosti, nauzeji…) unutar egzistencijalističke poetike, ali tvoji rani stihovi uz egzistencijalistički signal nude i tjelesni vitalistički dodatak (lirizam; osjećajnost; imanentni tjelesni abecedarij). Je li poštovana književnost negativne analize u svijetu složeni problem Tijela – iz viših razloga – svela samo na uobičajeno načelno propadanje, a da se pritom nije računalo na implicitnu energiju koju manifestacije Tijela sadrže i proizvode u vitalističkom smislu, i to dakako bez obzira na kurentni poštovani književni model pa i svjetonazor?

Ne komentiram kritike, toliko dugujem čitateljima, svakovrsnim čitateljima za kojima traga tekst. Budi mijenjatelj teksta, zašto ne?! Možda ću malčice zaškrgutati ako pročitam da „patim zbog neostvarenog materinstva“, dakle, ako se „ iščita“ nešto bez uporišta u tekstu , ali i preko toga ću prijeći. I danas ću Tijelu kao temi biti sklonija kao simbolu simetrije – mosta na kojem se susreću ushićenja svjetovima/ bićima, i omogućuje se prelazak iz onog što se dohvaća čulima u nadosjetilno. Možda je, dakle, ipak, za mene, tipično za ljude okrenute riječima i knjigama, istinski govor o tijelu neizgovoriv, a tijelo tabu? Možda je samo iz(sebe)govor da se do drugih dođe? Riječ je gotovo svemoćna.

 

Od 1977. – 1987. Objavljuješ tri sljedeće knjige: Jedan espresso za Mariju (1977), Civilne pjesme (1982) te zbirku Babuška (1987). Stručna kritika u tim stihovima detektira povećan udjel stvarnosti, tj. njen tematsko-motivski registar kao trenutačni pjesmin predmet. Otkud u drugoj fazi tvoga pjesništva, u odnosu na prethodno poetsko filozofiranje o Tijelu (tvom poetskom znaku), takav predmetni registar, kao i povremeno (opravdano) moraliziranje o određenom socijalnom efektu?

Uvijek sam bila promatrač, a kako se svakog desetljeća, otprilike, mijenjaju prioriteti – u prvi plan dolazi ono što je bilo u registru niže rangirano. Dvostrukost, dvojnost, suzvučje, sklad koji iz toga proizlazi – moja su uporišta. Promjene u registru ne mogu nazvati iznenadnim osvještavanjem socijalne zbilje, jer moje stakleno zvono nije bilo otklon „od ovoga svijeta“. Taj sam svijet osjetila rano na vlastitoj koži, i razumjela odmah što sam trebala razumjeti da se sačuvam. Stvarnost je bila i jest samo jedna od (mojih) pozornica. Prolazila sam, i prolazim između tuđih svjetova i pozornica, i ostala sam dosljedna svojim izborima. Nisam sebe doslovno podijelila na razne očekivane ili nuđene uloge: od sedam do tri, supruga, majka. Više su mi se svidjele „skice mogućnosti“, nego mogućnost sama, više cjelina rodnog nego razdioba na iskušenja vrste. Na jednoj sam strani suzila svoj izbor, a na drugoj za sebe otvorila astralne prostore, pošla na svakovrsna putovanja, da bih ostala u trajnoj, i za mene najpoželjnijoj, poziciji promatrača. Nikada nisam požalila. „To“ sam ja, i „ono što sam mogla biti“ sam ja – samo su djelići u mnoštvu koje oblikuje jedno. Zato se „to – pjesništvo“ i „ono – pjesništvo“, toga i onoga, svakodnevno susreće u riječima, gdje im je i najprirodnije sjecište. Gdje smješta promatrače pojednostavljena podjela od pamtivjeka, na ljude koji stvaraju događaje i na one kojima se, naprosto, događa? Jesu li promatrači zaista toliko „izvan“ da su pošteđeni događanja? Ili su upravo protagonisti i jednog i drugog, jer i promatranje utječe na događanje? Zar se ne nada onaj koji bilježi (dovijam se kako znam da ne upotrijebim npr. riječ pjesnik, jer prečesto zazvuči djetinjasto), da će upravo on na svoj način stvoriti kritičnu masu (pre)poznavanja koja će pokrenuti događaje? Eto, koliko bi mogla biti moćna riječ!

Stihovi „Tijela ravnodušno uzlaze u san. Za Mariju, / za Mariju, što je, dakle, ostalo?/ Ostao je grad, grad, grad.“ / Kao i „putovanja/ od grada do grada/ u bolest… / Objasni putovanje i „grad“ u tvojoj simbolizacijskoj mreži. (Stihovi iz zbirke Jedan espresso za Mariju).

U citiranim stihovima grad je možda i stvarno mjesto beskućništva, i izraz ljutnje, i jedino utočište, ali moja je tema češće bila i ostala „putovanje od grada do grada“ u prostoru i vremenu. Grad, koji lebdi u vremenu, otvara svoje bezbrojne prozore i vrata svakoj vrsti spoznaje kao središte, sažetak i izvor autentičnog života. Volim gradove, u doslovnom i prenesenom smislu, jer sam putnik koji nagovara i druge da putuju. Svakovrsna traganja, iskušenja, napredak – sve su to obećanja, pa treba čarobirati, i tako čarobnjak oponaša zvuk, recimo, kiše, i, kao profesionalcu, nije mu ispod časti nadati se. Promjena i nalaženje nisu prazne riječi. Bar ne u poeziji, gdje se ponekad dohvaća i ono što je nedostupno čulima.

 

„A beskrajno je dobro znati“ (iz Civilnih pjesama, 1982) Što je Znanje u okolnostima suvremenog svijeta, svijeta koji uglavnom kooptira i kolonijalizira personu i tako ugrožava njen životni prostor? Upućuje li tvoja stihovna izjava na nužnu duhovnu „opremu“ pojedinca (znanje udruženo sa moralom) potrebnu za precizno detektiranje društvenog defekta? – prepoznavanje nesreće kao preostale zadaće moralno osviještena pojedinca?

Tzv. vertikalno barbarstvo, nepoznavanje principa stvari, koje u dvije-tri generacije može urušiti svijet u kojem vjerujemo da imamo svoje mjesto, i u kojem smo se snalazili, svako malo da se naslutiti kao prijetnja kroz nepostojanje zajedničkih asocijacija, suženje kruga interesa, nepoštovanje različitosti, i to za mene više nisu samo verbalni rekviziti rasuti po areni za konverzacijske igre. Od prava na nesreću do diktature sreće lako se preskoči upravo to „prepoznavanje nesreće“ kao istinske zadaće svakog čovjeka. Baš idealistički vjerujem da se prepoznavanje tu detektira kao Znanje koje se pojavljuje kao Dobro, dakle, kao etički pojam. Kao po prvi put svjedočimo nemilosrdnoj borbi za opstanak, s jedne strane onih koji znaju šta neće, ali ne znaju što hoće, sa onima koji vrlo dobro znaju i što hoće i što neće, ali njihovo znanje ne doprinosi općem boljitku. Onima, međutim, u koje su uprte sve oči, političarima, jedini cilj, po definiciji, treba biti opće dobro. Ako nije tako, nisu dostojni podrške. Tko, međutim, mari za „opseg i sadržaj pojma“? I koliko su sada moćne riječi?

„Nisu ti baš svi skloni, kako misliš / Svijet je neprijateljsko mjesto / Ali ja druge obitelji nemam“. (Trezveno – realna stihovna konstatacija iz stihova treće faze pjesništva: Njen izlog darova, 1999, Vješturkov tanac, 2001). U toj fazi osobne (ali i svjetske) arheologije i životnog sabiranja, uz i dalje nosive riječi poput „kruga“, „praznine“ i „vrtnje“, smještaš u drage (preostale) oaze: jezik (umjetnost) i vilinski bajkoviti svijet. No u zbirci Čovječica (2005) izravno govoriš o odčovječenju (kiborgizaciji) Drugoga (čovjeka i okoliša)… Nije to puko pjesničko pretjerivanje, osobno naime nisam vjerovao u toliku privlačnost napr. tv-realitya, u iskrenu i zavodljivu laž simulakrumske očito uvjerljive ponude. Držim, gomila koja stenje i plače ispred tv-ekrana izuzetno je opasna, pa se na tu opće prihvaćenu „pojavu“ ne može samo odmahnuti rukom. Kako se s tom dalekosežnom histerizacijom nosiš, osobno i kao pjesnikinja (mislim pritom i na najnovije stihove)?

O samoći se već dugo po bon-tonu više i ne govori, bar ne trezvenim riječima. Ona je „estradizirana“, time i prognana, pa joj je tradicionalno dobro u pjesništvu, a stanja samoće gledamo na ekranima, ni kraj tv-programa više nije granica tim dosjetkama. Dramatična dilema s naslovnice „Nosit ću šiške! Ili, ipak, još ne…?“ mora nas potresti ,oni s imalo mašte, zbog takvih dilema ne spavaju dobro. Naravno, i tome ima lijeka, svako ga se ljudsko biće na kraju domogne, samo mora iskoračiti, iz svega, naravno. Ali, sad bez mrgodne šale, uvijek sam vjerovala da je moguća povlastica oaze definirane umjetnošću. Procijeniti gdje počinje gola pustinja, biti nomad u toj pustinji, putovati u vlastitoj nutrini, možda putovati sama, po nitima koje povezuju u imaginarnom svjetove i bića – ali tu nekud stižem, i tu me netko čeka.

 

Odavno si, držim, zaslužila našu najugledniju nagradu za poeziju. Možemo, dakako, o nagradama misliti što hoćemo, ali ja ne govorim iz licitaže i književnog taštog nadmetanja nego iz činjenice i građanske pristojnosti. Što misliš o sintagmi „karijerni pisac“ u horizontu općeg licemjerja (svijeta, ali i kolega pisaca)?

Voljela bih kad bi postojala jedna jedina riječ kojom bi se moglo odgovoriti na oba pitanja… možda, neka iz stripa? Ali, povjerovat ću na trenutak da je pitanje moguće, i da je moguć odgovor. Da li je nagrada uopće dar, ili vrsta zaslužene plaće? Obećanje neke vrste (magijske) zaštite? Ili, kako pitanje sugerira „ispravak krivog navoda“? A neke pohvale i bole. Dakle, možda bi nagrade ipak trebale biti rezultat i znak bezinteresnog sviđanja. Vjerujem nagradi koja kroz sebe propušta irealni sjaj na one koji ne uzimaju više nego što mogu. Ali, ručice grabe, grabe, a ne mogu zadržati… Tema mi, zapravo, i nije pretjerano zanimljiva. Mnogo o tome znamo, svak se od nas nagnuo da pogleda taj kamen izbliza. Zar tako dugo biti zagledan, pa još i u ovim godinama, u njegovu donju stranu? Ili svako malo otklapati, pa provjeravati?! „Karijernih pisaca“ što se tiče, nije me briga ako zbog toga bolje žive. A pisci pišu, usrećuje me svaka vrsta talenta, vjerujem u društvo talentiranih ljudi, vjerujem u njegovu budućnost, i ne vjerujem da netko, pišući, zauzima tuđe mjesto. Htjela bih, također, vjerovati da ljudi odlučuju o svojim životima, pa i na prizemnoj razini npr. standarda. Optimistički, dakle, vjerujem – radi što voliš i znaš raditi, i uvijek ćeš naći načina da živiš kako hoćeš.

U poplavi tjedne medijsko-kriterijske vrijednosti (sve je vrijednost, tj. ništa nije vrijednost) i očito parcijalnih i vremenski ograničenih istina, što si mislila naslovivši poetski sastavak „Literatura je jedina istina“? Pravo na vlastitu istinu (svijet…), ili ironiziraš u načelu tašti status književnog života?

Cijeli taj ciklus iz kojeg potječe citirani stih, nekakva je moja davno smišljena šala pod naslovom „Pjesnici pišu erotsku poeziju“. Ciklus je ispisan krasopisom, oslanja se na pretjeravanja, koja, uostalom, volim i danas, jer uvijek skraćeno pojasne kako do grma, da se podiviš uhu zekana. Ali, zašto ne? Ironično, istinitost mojeg života prije će biti u onome što sam napisala, nego u goloj faktografiji. Ovo je, naravno, prečac, skok konjića sa table pa u ništa, ali, ali…

 

Pričali smo o književnosti, ali i politici. Jesam li nešto propustio a što bi voljela kao pitanje? ( Ili sam samo dosadio, a i to bi bila poštena i razumljiva reakcija)

Moram odgovoriti kratko: Samo tako izgleda, ne i ( ne). Svaka nadogradnja bila bi kritika kritičaru – te da nije uočio, te da nije istaknuo, te da nije pojasnio…Možda će mi se učiniti jednog dana da bi imalo smisla odvojiti vremena i energije za muzealije, za „osvetu malog Kineza“, i dati se na opsežan posao – klasificirati svoje tramvajske karte i glavne pravce, ali se iskreno nadam da me to neće snaći, ne proganjaju me fusnote.

Časopis Poezija (HDP, Zagreb, 2010)

 

Bilješka o autorici

Sonja Manojlović rođena je u Zagrebu, 15. ožujka 1948. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila filozofiju i komparativnu književnost. Objavila brojne knjige poezije, te knjigu proze. Pjesme su joj uvrštavane u antologije, nagrađivane i prevođene na dvadesetak jezika (albanski, bengalski, danski, engleski, esperanto, francuski, grčki, japanski, katalonski, kineski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovenski, španjolski, švedski, talijanski, ukrajinski), uključujući i knjige izabranih pjesama na engleskom, francuskom, poljskom i rumunjskom jeziku.

Objavila:

– Šale i opomene, pjesme, ilustracije Saša Šekoranja, Fraktura, Zaprešić, 2022.

– Gledajući odgovore; pjesme, ilustracije Saša Šekoranja, Fraktura, Zaprešić, 2018.

– Dobri za sve; pjesme, ilustracije Saša Šekoranja; Biblioteka Fraktali, Fraktura, Zaprešić, 2016.

– Sonja Manojlović / Saša Šekoranja: Daj naslov (pjesme i crteži); Altagama, Zagreb, 2013.

– A sa šest labradora na more putovat ću, pjesme, Biblioteka časopisa Poezija, HDP, Zagreb, 2012.

– Hod na rukama, pjesme, Biblioteka časopisa Poezija, HDP, Zagreb, 2010.

– Sonja Manojlović / Saša Šekoranja: Pjesme i crteži; Galerija Kranjčar, Zagreb, 2008.
– Čovječica, pjesme, Meandar, Zagreb, 2005.

– Upoznaj Lilit (1965–2002. izabrane pjesme), Konzor, Zagreb, 2002, 2003.

– Vješturkov tanac, pjesme, Meandar, Zagreb, 2001.

– Njen izlog darova, pjesme, Konzor, Zagreb, 1999.

– Babuška, pjesme, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987.

– Civilne pjesme, pjesme, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1982.

– Mama, ja sam don Juan, kratke proze, vl. naklada, Zagreb, 1978.

– Jedan espresso za Mariju, pjesme, Zrinski, Čakovec, 1977.

– Sarabanda, pjesme, u prozi, Pitanja, Zagreb, 1969.

– Davnog stranca ljubeći, pjesme, Mladost, Zagreb, 1968.

– Tako prolazi tijelo, pjesme, Zora, Zagreb, 1965.

Prevedene knjige:

– na poljski:

Szaleństwo samotnosci; Wibór, przeklad i poslowie Grzegorz Łatuszyński; Oficyna wydawnicza “Agawa”; Seria: Biblioteka Poetycka; Warszawa, 2008. (Ludilo samoće; izbor pjesama)

– na rumunjski:

Sonia Manoilovici: „Cunoaşte-o pe Lilit. (Poezii Alese)“, Tălmăciri de Carolina Ilica;
(Upoznaj Lilit, prevela na rumunjski Carolina Ilica), Colecția Orient-Occident;Editura Academiei Internationale Orient-Occident, Bucureşti, România, 2009.

Nagrade:

– Goranov vijenac 2016. – nagrada za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti

– International Michael Madhusudan Datta Award za pjesnički doprinos svjetskoj poeziji, Michael Madhusuran Academy, Kalkuta, 2015.

– Nagrada za izvrsnost u poeziji, 23rd World Congress of Poets, Osaka, Japan, 2014.

– 1. nagrada (Kristalno pero) za izvrsnost u pjesničkom stvaralaštvu na V. Međunarodnom festivalu slavenske poezije 2013, Tver, Rusija (Nagradu dodjeljuje Uprava tverske oblasti, Komitet za kulturu tverske oblasti, Tversko državno sveučilište i Državna akademija slavenske kulture)

– Nagrada grada Zagreba 2013. – u povodu objave knjige poezije A sa šest labradora na more putovat ću (Biblioteka časopisa Poezije, HDP, Zagreb, 2012), za jedan od najrelevantnijih tragova u suvremenoj hrvatskoj poeziji u kojoj je kontinuirano prisutna nekoliko desetljeća

– Grand Mediterranean Poetry Prize – in recognition and appreciation of Excellence in Poetry (Nagrada za izvrsnost u poeziji – 22. Svjetski kongres pjesnika u Larissi, Grčka), 2011.

– Plaketa Sv. Kvirina za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu, Sisak, 2011.

– Maslinov vijenac, Croatia rediviva, Brač, 2004.

– Pečat varoši sremsko-karlovačke, 1975.

– Zlatna struna, Smederevska pesnička jesen, 1974.

– Sedam sekretara SKOJ-a, Zagreb, 1966.