94. Pisci na mreži, 29. travnja (srijeda) 2020. u 17 sati: Ante Zlatko Stolica

ZA SUDJELOVANJE PRATITE POVEZNICU!

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA!

Današnji je gost 94. programa Pisci na mreži Ante Zlatko Stolica, autor knjige kratkih priča Blizina svega, koja je izazvala zasluženu pažnju kritike i čitatelja, što samo znači da su nam i njegovi drugi radni, umjetnički interesi jednako važni, zanimljivi i poticajni. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa A. Zlatkom Stolicom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s A. Zlatkom Stolicom, odnosno njegova poezija i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o A. Zlatku Stolici da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Ante Zlatko Stolica, Pjesničke priče, FEKP, 2019.

Linkovi

https://booksa.hr/kolumne/kritike/blizina-svega

https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/zivot-i-rodenje-fikcije-iz-zacudne-svakodnevice-ante-zlatka-stolice/?

https://www.ziher.hr/blizina-svega-stolica-fraktura-recenzija/

https://www.portalnovosti.com/ante-zlatko-stolica-zdravo-je-razmisljati-da-nije-svako-zlo-za-zlo

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/ante-zlatko-stolica-predstavio-zbirku-prica-podsjetnika-na-to-koliko-svakodnevica-moze-biti-nenamjerno-duhovita-20200225

https://liburniafilmfestival.com/Filmski-imenik/Redatelji/Ante-Zlatko-Stolica

http://strane.ba/ante-zlatko-stolica-ljeto-kratke-price/

https://www.jutarnji.hr/specijal/zlatni-studio/ante-zlatko-stolica-kratki-izlet/6885096/

https://restarted.hr/filmovi.php?recordID=241

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

******************

Ante Zlatko Stolica: Krenuo je sa splitskog Sućidra i osvojio zemlju.

Razgovarao: Davor Krile

Premda je donedavno bio poznat uglavnom kao scenarist i redatelj nekoliko kratkih dokumentarnih i igranih filmova, uključujući Zlatnom arenom 2017. ovjenčani Kratki izlet, Splićanin Ante Zlatko Stolica je nakon nedavne objave knjige Blizina svega preko noći postao neokrunjeni kralj hrvatske sms-literature. Zbirka kratkih prozno-poetskih crtica iz autorove svakodnevice u hipu ga je razotkrila kao iznimno senzibilnog promatrača i lucidnog meštra jezika u kojemu je riječima tijesno, no mislima i osjećajima iznimno široko.

Ovaj profesor hrvatskog jezika i filozofije rođen je 1985. u Splitu, odrastao je na Sućidru, živi u Bistri, a radi u Zagrebu.

Davor Krile: Koja je od ovih adresa bila inspirativnija u oblikovanju vašeg literarnog izraza?

Ante Zlatko Stolica: Ovo bi se moglo jednostavno matematički razriješiti, inspirativniji je onaj prostor u kojem sam proveo više vremena, a u tom smislu to je definitivno Sućidar. Ali mislim da je takav prostor čak i objektivno inspirativniji jer je riječ o društvu koje je više organsko od onoga u kojem se danas krećem. U takvom društvu lakše je i održavati voajersku poziciju koja mi je bila potrebna da napišem ovu knjigu.

Davor Krile: Iz kakve obitelji potječete? Jesu li vam kulturna nagnuća bila zadana odgojem ili su vlastoručna i samonikla?

Ante Zlatko Stolica: Potječem iz radničke obitelji koja je šezdesetih došla iz Zagore u Split, kao i mnogi tada. Mislim da ne moram onda posebno tumačiti da mi kulturna nagnuća nisu bila zadana odgojem, ali pretjerano je reći i da su bila samonikla. Kultura mi je, srećom, uvijek bila dostupna. Nisu bile nužne neke velike pare ni neke velike prilike za podići knjigu u knjižnici ili film u videoteci, a i internet je polako dolazio.

Svoju obiteljsku pozadinu vidim kao priliku da sam odrastao u dvije dosta različite kulture -jednoj koja je stvarna i drugoj koja je bila manje ili više fiktivna - ali je na neki način bila još više moja, pošto sam joj težio. Mislim da je to u umjetničkom smislu zahvalna i inspirativna pozicija. To je kao da svaki dan prolaziš kroz neku crvotočinu koja spaja dvije zbilja udaljene točke. U nizu nepovoljnih uvjeta u kojima se moja generacija našla, mislim da je ovaj brzi tehnološki napredak pozitivna stvar. A ako ćemo se opet vratiti na socijalnu pozadinu, ja bih ionako mogao snimiti film samo u onom vremenu u kojem postoje no budget filmovi, dakle danas.

Davor Krile: Nastaju li vaši prozni zapisi uvijek na mobitelu, kako sugerira njihova fragmentarnost?

Ante Zlatko Stolica: Prvu verziju ovih najkraćih zapisa najčešće skiciram na mobitelu – oni zauzimaju jednu četvrtinu knjige. Vraćam im se obično nakon par mjeseci ili više, radim na njima, prvo ih raspišem pa onda kratim. Sve dulje forme nastajale su ipak za stolom.

Davor Krile: Priče su vam minimalistički rezovi dokumentarnih slika koje sažimaju duh mjesta i vremena. U kojoj je mjeri na takav format utjecalo vaše filmsko iskustvo?

Ante Zlatko Stolica: Dosta je utjecalo. I u filmu i u književnosti drag mi je proces montaže. Materijal dobiva novi smisao i novi ton kako ga režemo i kratimo, a onda dobiva i sasvim različita značenja ovisno o tome gdje ga stavimo. Isti zapis može biti i duhovit i tragičan, ovisno o materijalu koji mu prethodi ili slijedi. U ovoj knjizi držao sam se toga da ništa ne izmišljam i ne dodajem, što je svakako blisko dokumentarističkom konceptu, ali proces montaže o kojem govorim otvara prostor apsolutne manipulacije tim materijalom, tako da mnogi opisani događaji, predmeti ili ljudi imaju malo veze sa svojim stvarnim kontekstom.

Davor Krile: Studirali ste pod mentorstvom Jurice Pavičića. Je li vam već fakultet bio lansirna rampa prema Šoljanovom "Kratkom izletu“ koji je prije par godina postao ultimativni festivalski hit?

Ante Zlatko Stolica: Kod Jurice Pavičića pisao sam diplomski rad čija je tema bila odnos krugovaške proze i novog filma šezdesetih, a tu je, naravno, Kratki izlet bio jedan od ključnih naslova. Suradnja s Bezinovićem na filmskoj adaptaciji Šoljanova romana možda bi se dogodila i bez toga, ali taj rad svakako nije odnemogao. Te godine Pavičić me pozvao i da slušam njegov scenaristički kolegij na splitskom UMAS-u: to je bilo prvo ozbiljnije filmsko iskustvo i moj jedini susret s filmskom akademijom koju sam u nekim fazama života htio upisati.

Davor Krile: Tko su vam literarni uzori?

Ante Zlatko Stolica: Zadnjih desetak godina rado čitam Ajfelov most, Jergovićev online časopis na kojem uz njega pišu mnogi autori čiji mi je senzibilitet na određen način blizak – svakako Semezdin Mehmedinović, Darko Cvijetić, Refik Ličina... Ako pričamo o klasicima, i tu su mi opet mnogo draži istočniji susjedi (Andrić, Kiš, Selimović...) nego, recimo, spomenuti krugovaši. Od stranih autora volim (polu)autobiografsku prozu Lydie Davis, Lucie Berlin, Knausgaarda... A klasicima se stalno vraćam po zadatku jer predajem hrvatski u srednjoj školi. Za mnoga od tih djela šteta je što su ih ljudi zauvijek spojili sa školskom obavezom: trebalo bi ih nekako zaboraviti, pa im se opet vratiti.

Davor Krile: Miljenko Jergović je Blizinu svega nedavno nazvao neočekivanom i fascinantnom knjigom jedne klinički gotovo pa mrtve književnosti. Postoji li plošan odgovor na pitanje što postjugoslavensku literarnu generaciju danas povezuje s onima koje su joj prethodile?

Ante Zlatko Stolica: Rat, nažalost, vidim kao jedinu čvršću konstantu – naša književnost često je ili postratna ili (anti)ratna ili prijeratna ili međuratna, ali naravno da imamo i drugih tema, posebno danas kada se već rađaju autori koji se rata uopće ne sjećaju ili ih barem nije obilježio u znatnoj mjeri. Tu su se onda otvorile i nove teme uvjetovane novim ekonomskim modelima, prekarnim radom, slobodnijim odnosom spram seksualnosti itd. Zapad, koji nam se šezdesetih počeo približavati, sad nam se toliko približio da se tamo više ne bježi u fikciji, knjigama i filmovima već doslovno, a to se onda, naravno, vidi i u književnosti. Kao ključnu razliku vidim veću slobodu po pitanju književnog izražavanja, ali do toga je došlo jer književnost jednostavno više nije dominantan medij. Narod malo čita, a ovi na vlasti ništa: njihov su novi žanr PowerPoint-prezentacije.

Davor Krile, Slobodna Dalmacija, 29. veljače 2020.

******************

Bilješka o autoru

Ante Zlatko Stolica rođen je 1985. u Splitu, odrastao na Sućidru; živi u Bistri, radi u Zagrebu kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika i etike. Autor je nekoliko kratkih dokumentarnih i igranih filmova; koscenarist je Kratkog izleta, dobitnika Zlatne arene za najbolji film 2017.Objavio knjigu priča Blizina svega, Fraktura, Zaprešić, 2020. Piše na: azstolica.tumblr.com

92. Pisci na mreži, 26. veljače (srijeda) 2020. u 17 sati u 17 sati: Đurđica Čilić

ZA SUDJELOVANJE PRATITE POVEZNICU!

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA!

Gošća 92. programa Pisci na mreži bit će Đurđica Đilić, autorica kratkih priča nastalih na društvenim mrežama i prevoditeljica pjesnikinja i pjesnika s poljskog jezika koji su odavna nadišli ili prešli granice poljskoga kulturnog prostora. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Đurđicom Čilić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Đurđicom Čilić, odnosno njezina poezija i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Đurđici Čilić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Autorski dodaci

Đurđica Čilić - Priče, 2020.

Đurđica Čilić - Prijevodi s poljskog, 2020.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

************

Đurđica Čilić

Kolodvor

Kad god sam na kolodvoru, pomislim na sva putovanja na koja nisam otišla, a odmah potom i na sve svoje živote koje nisam živjela. Kolodvori su prostor metafore za to nešto drugo što se moglo dogoditi, a nije. Nigdje se kao na baš tim mjestima ne račvaju iza i ispred nas putovi na koje nećemo zakoračiti, niti se igdje tako očigledno kao tu ne ukrštavaju životi koji su mogli, a nikad neće, biti naši.

Moj najintenzivniji susret s nemojim životom događa se u nemojoj zemlji, u kojoj na nemom jeziku susrećem nekog tko je sasvim moj. Ali to tada još ne znam. Znam samo da ćemo raditi zajedno tv emisiju o piscu, čiju je on biografiju napisao, a kojeg ja prevodim i o njemu predajem studentima. Sastanak je, prije nego što ga počnemo dogovarati, za mene isključivo poslovan, trebamo se usuglasiti oko formalnosti: termini snimanja, teme, minutaža. No već se u našoj prepisci pojavljuju viškovi.

Umjesto da se ona svede na šturi dogovor o vremenu i mjestu susreta, ispisujemo rečenice i razmjenjujemo poruke koje čine da na dogovoreno mjesto stižem nervoznija i uređenija nego što bih trebala biti. Dalje je sve magija neponovljivog trenutka: kavana i sve u njoj mizanscena je u kojoj naša prirodnost postaje jamstvo uspjeha premijernog susreta. Naši dijalozi izgovaraju se sami, a i mi koji ih izričemo, čujemo ih prvi put. Svaka tema koje se dotaknemo tiče nas se oboje, svaki moj pisac i njegov je, svaki njegov pjesnik već je u mojim prijevodima.

Moje lice u njegovim očima zrcali se ljepše nego u ogledalu, a zasigurno i njegovo u mojima pa ne želim gubiti vrijeme na treptanje da ne dođe do prekida u prijenosu. Soundtrack koji će me kasnije nepogrešivo vraćati u tu mrzlu siječanjsku večer, vino koje će me po njoj razliti u svim smjerovima i svaki će se činiti kao da teče u skladu sa strujom želje, moj crveni lak na njegovom ramenu dok mu skidam vlas pazeći da ga ne dodirnem i morseovom abecedom ne napišem poruku koja pred oboma razotkriva silinu moje iznenadne naklonosti, način na koji mi gleda usne i odgoda s kojom povlači ruku nakon što je na naslonjaču susrela moju kosu… sve to skicira kartografiju naše žudnje koja nije bila upisana u plan susreta, a koju poslije pamtim onako kako bih upamtila raspored dolazaka i odlazaka vlakova, sve perone i kolosijeke, samo da nisam uvijek bila u žurbi da stignem na zacrtano odredište.

I sve što izgovaramo te večeri prelijeva se preko rubova tog mjesta, tog vremena i nas trenutnih. Moja rečenica: „Da, i ja sam obožavala tu pjesmu“, potvrđuje našu bliskost u prošlosti, a njegova: „Poslat ću ti taj fragment, znam da će ti se svidjeti“, jamstvo je njezina nastavka u budućnosti. I čini se kao da su nam se svi filmovi koje smo pogledali, sva muzika koju smo zavoljeli i svi pisci koje smo čitali ne znajući jedno za drugog, dogodili samo da bi nas uveli u tu večer u kojoj ćemo se vidjeti prvi put i prepoznati kao da se znamo oduvijek. Jer konačno pred sobom vidimo lice svoje želje.

Ne izgovaramo nijedan kompliment, ali ni ne moramo, jer se mirisi naših tijela susreću dok nam se u žaru razgovora glave približavaju jedna drugoj, miješaju se i zamjenjuju mjesta. Satovi i telefoni uvrijeđeni zbog zanemarivanja jogunasto šute. Vino je sve pitkije, pogledi su sve duži. Gledam njegovu sapetu snagu u rukama i ramenima koja se drže na granici okupacije mog najintimnijeg prostora iz kojeg crpim zrak, osjetim napetost svog trbuha i autocenzuru što mojoj koži ne da se blagim drhtajem spusti na njegovu, pa taj prostor između naših tijela ispunjavam riječima, nizovima, lancima riječi, koji su istovremeno i spone koje nas vezuju i ograda koja nas dijeli. Da mi taj premijerni susret ne okupira svu pažnju i svu imaginaciju, zasigurno bi mi pred očima proletjelo sve što bismo mogli i htjeli, samo da nije te publike, samo da nije tog ozbiljnog povoda koji nas je doveo na scenu.

Kad realnost nađe način da podsjeti na sebe i primora nas da je uzmemo u obzir i iz toplog kavanskog šarenila zakoračimo na ulicu presvučenu snježnom bjelinom, koraci nam odmah hvataju isti ritam i tempo, ramena se dodiruju, glasovi kao po dogovoru ustupaju mjesto jedno drugom, da se međusobno ne preklope. Zaustavljamo se tamo gdje njegova ulica vodi prema školi kamo on ide na roditeljski sastanak, a moja prema taxiju koji će me odvesti u studio. Sva njegova dotad susprezana želja oslobađa se i razdjeljuje u dvije emanacije, obje za mene neočekivane i obje radosno dočekane.

Najprije mi spretno otkopčava kaput, razmiče ga i grubonježno me hvata oko struka. Privija me uz svoje toplo tijelo, po impostaciji i staturi idealno da se na njega prikopčam kao nitna. Sljubljujemo se skladno kao da smo sve do tad samo nekom greškom bili odvojeni, i kao da je taj spoj jedini šav na toj večeri u kojem ništa nije višak niti išta nedostaje. Usne nam se pomiješaju u nekom neizgovorenom ali oboma jasnom dogovoru da moraju ravnopravno podijeliti istu količinu kisika rezerviranu samo za nas. Ljubi me požudno i delikatno, nezasitno i ljubavno, obzirno i žedno, baš sve onako kako bih bila poželjela da me ljubi samo da sam imala vremena zamišljati prije nego što se dogodilo.

Tad sam mislila da je taj poljubac početak. Ne znam čega točno. Ali da upravo počinje to nešto neznano mi, što je ispunjenje želje za koju nisam ni znala da je u meni.

A on me je ljubio za kraj. Za kraj puta na koji nećemo ni krenuti jer naše destinacije, ni moja ni njegova, nisu suglasne da se na ijednoj od njih pojavimo udvoje. Poljubac za koji sam poželjela da nas uvede u svijet za nas dvoje, zapravo nam je samo dao da okusimo malo od tog svijeta, da naslutimo kako bi mirisao i kakav bi bio pod prstima da smo u njega mogli ući.

Tako je s kolodvorima. Dolazimo na njih da nas otprave tamo gdje smo namjeravali otići, a oni nas podsjete na sva ona druga mjesta na koja otići nećemo. Na kolodvoru su uvijek neke usne, koje nas poljube požudno, da nam ostave okus svega što propuštamo: svih vlakova u koje nećemo ući, života koje nećemo živjeti, tijela uz koja se nećemo probuditi, posteljina koje nećemo zgužvati, papuča u koje nećemo udjenuti svoja smrznuta stopala, ljubavnih poruka koje nećemo napisati i pričvrstiti ih na hladnjaku magnetićem iz Rijeke, Stockholma, Lausanne ili Beograda.

Kolodvorske usne nam, ne izgovarajući ništa, kažu: ovako bi moglo biti.

I bit će. Ali bez nas.

************

Đurđica Čilić Škeljo

Karuzin Ex Ponto

Otok kao predodžba utočišta, sigurno, stabilno mjesto konačnog smiraja, ili otok kao mjesto onkraj, prostor izolacije i zatočenosti, nepremostive udaljenosti od žuđenog? Tu delikatnu raščlambu mitskog i zbiljskog, umišljenog i opipljivog, moguće je, čini se, iščitati jedino bivanjem unutra, sudjelovanjem u – nepovratnim, neopozivim pristajanjem.

Uspostavljajući vezu između konkretnog, življenog iskustva bivanja otočaninom i stereotipne slike otočkog života kakvu imaju turisti-uljezi, Karuzina nova prozna knjiga zapravo nam se podastire kao „antivodič“, odnosno vodič po otoku tijekom cijele godine, s naglaskom na izvansenzonskoj svakodnevnici koju otočani žive, a turisti ni ne poznaju. Iza Senkovog šarmantnog pripovjedačkog «mi» krije prije jedan shizofreni lirik nego kolektivna otočka svijest. Taj „mi“ iz knjige ostavlja dojam da uporno nešto čeka, ali nešto što mu se već dogodilo, i da ustrajno nešto traži, a to nešto već ima, ali to zaboravlja.

Ono što knjigu čini lijepom i jedinstvenom u suvremenoj hrvatskoj književnosti upravo je piščeva sposobnost da razaznaje lirsko od ironičnog i njihove delikatne odnose, a to je, kako je to rekao Danilo Kiš, umjetnost rijetka jednako kod pisaca kao i kod čitatelja. Osim toga, Vodič dokazuje piščevo umijeće vođenja priče, uvjerljivost u dočaravanju otočke scenografije i njegova mentaliteta, duboku i prigušenu emotivnost i sentimentalnost, poskočnu duhovitost i, konačno, knjiga vješto ironizira stereotipe o životu na otoku.

Prikaz otoka u Vodiču nije nekritička slika autora koji je sa svojim prostorom toliko sjedinjen da ga zapravo više niti ne pozna, niti ne vidi. Ta totalizacija oka ovdje je zakinuta sviješću o paralelnom životu drugdje, pretpostavkom boljeg, ispunjenijeg, zavodljivijeg.

Iako nam podastire naličje otočkog života ljeti, onaj njegov dio koji je nama sezoncima skriven, ili nam pak nudi pravu sliku otoka zimi, koja je realna i zato neprivlačna, koju ne možemo razumjeti ali joj to ne pomaže da nam se svidi, čitanje ovakve knjige otvara širok manevarski prostor mašti i otvara slutnju da smo mi ti koji nešto propuštamo, a ne obratno. Karuzin pripovjedač i kad spominje odlazak, nepovratno otiskivanje iz otočke luke put grada, središta, kopna... i tad nam daje znati da mu se misao o odlasku više sviđa kao ideja, nego kao mogućnost.

Negdje sam pročitala da je osamdesetih godina svakog jutra prvo pitanje među Komižanima bilo: „Ko je noćas uteka?“ Možda će ova usporedba biti prejaka, ali Karuzin pripovjedač mi je prizvao ulomak iz Camusove „Kuge“, kad se svećenik, otac Peneloux obraća građanima kugom zatrovanog Orana i podsjeća ih: „Ako smijemo vjerovati kroničarima velike kuge u Marseilleu, od 81 redovnika Samostana od Milosrđa samo četvorica ostadoše na životu. A trojica od te četvorice pobjegoše.“ Zatim Camusov svećenik, udarivši šakom u propovjedaonicu, govori: „Braćo moja, treba biti kao onaj koji je ostao!“

U ovoj Karuzinoj priči o otoku, o izoliranosti, o dvama svjetovima razdvojenim vodom i nerazumijevanjem, o zaraznoj osamljenosti gdje se čovjek osjeća udvojen željom da ode i odlukom da ostane, gdje nam se otkriva da svi živimo na arhipelazima i da su riječi ta voda koja nas razdvaja i povezuje, valja nam biti drago da je baš Senko Karuza taj jedan koji ostaje, jer tko bi drugi mogao napisati ovakvu knjigu?

************

Đurđica Čilić Škeljo, rođena 1975. godine u Livnu, u BiH. Godine 1994. upisala studij polonistike ikroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala 1999. godineobranom diplomskog rada iz suvremene poljske književnosti i iste godine upisalaposlijediplomski studij Znanost o književnosti, također na Filozofskom fakultetu.Od ožujka 2000. godine radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskogfakulteta u Zagrebu i izvodi kolegije iz poljske književnosti, prevođenja i teorijeknjiževnosti. Godine 2005. obranila magistarski rad Uloga povijesti u poeziji Zbigniewa Herberta. U listopadu 2010. godine obranila sam doktorski rad Oblikovanje autora u poeziji Czesława Miłosza i Tadeusza Różewicza. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 20. stoljeća, književne recenzije te prevodi s poljskoga jezika.

Bila je glavna tajnica i članica organizacijskih odbora za stručne i znanstvene skupove Dani Zdravka Malića (listopad 2007) i Czesław Miłosz – pjesnik između Istoka i Zapada, umjetnosti i ideologije (listopad 2011). Sudjelovala je na petnaestak znanstvenih skupova u Hrvatskoj i Poljskoj. S profesoricom Sychowskom-Kavedžijom uredila je knjigu Moć ukusaZbigniewa Herberta, izbor iz opusa (Disput, Zagreb 2009), a s profesorom Daliborom Blažinom zbornik radova Stoljeće Czesława Miłosza(FF Press, Zagreb, 2013), Od 2007. do 2011. bila je aktivna suradnica na projektu Kanoni i stereotipi. Zapadnoslavenske književnosti iz hrvatske perspektive (voditeljica dr. sc. Katica Ivanković).

90. Pisci na mreži, 11. prosinca (srijeda) 2019. u 17 sati: Alen Brlek

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

POGLEDAJTE SNIMKU SUSRETA!

Gost 90. programa Pisci na mreži bit će Alen Brlek, autor čija knjiga i čije knjige karakterizira „bogata asocijativnost, enigmatična metaforika, kompleksna lirska sintaksa, angažirano propitivanje temelja svijeta u kojemu živimo. Tematsko-motivski prostor oblikuju pojmovi sloboda, ljubav, let, ritam, ptice, industrija, grad, mornari, mornarski čvorovi, plovidba, poezija, miris antidepresiva i sl. Pjesme su često kratke, eliptične, čitatelju je ostavljeno puno prostora za njihovo domišljanje i dopisivanje.“ (Krešimir Bagić). A mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Alenom Brlekom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Alenom Brlekom, odnosno njegova poezija i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Alenu Brleku da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Linkovi na prikaze i kritike:

https://www.mvinfo.hr/clanak/alen-brlek-metakmorfoze

http://www.matica.hr/vijenac/550/zarezi-zagrade-i-crtice-u-akciji-24327/

https://www.google.com/amp/s/www.zvonainari.hr/single-post/2018/03/13/Prati%25C5%25A1ina-Alena-Brleka-Marija-Dejanovi%25C4%2587%3f_amp_

https://www.booksa.hr/kolumne/kritike/alen-brlek-pratisina

Linkovi za informacije:

https://www.versopolis-poetry.com/poet/163/alen-brlek

https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/alen-brlek

Autorski dodaci

Alen Brlek, Metakmorfoze, izbor, 2015

Alen Brlek, Pratišine, izbor, 2017.

Alen Brlek, Sang, izbor, 2019.

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

*****************

Kristina Špiranec

Potraga za svetim mjestom

Alen Brlek: Pratišina, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2017.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,

majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.

Pokušaj zapisati imena zvijezda.

(Slavko Mihalić)

Rijetka su djela za koja stječemo dojam da je nad njima majstor uistinu bdio uz svijeću, da je svaki tekst pisao kao da mu je prvi, ali i posljednji. Upravo takav dojam ostavila je prva pjesnička knjiga Alena Brleka, zbirka Metakmorfoze koja je 2014. godine zasluženo dobila nagradu 'Na vrh jezika' za najbolji pjesnički rukopis.

Kao član najmlađe pjesničke generacije, Brlek je pokazao da je još uvijek moguće inovativno se poigravati jezično-stilskim formama, ali i organizirati pjesmu tako da svi njeni sadržajno-formalni elementi budu u potpunosti iskorišteni. Naime, njegova nova knjiga Pratišina (2017), koju objavljuje beogradska izdavačka kuća Kontrast, ostvaruje isti dojam kao i prvijenac, ali uz produbljenje – ulazimo u pjesnički svijet lirskoga kazivača kojemu je sve važno i sveto: "Učim se ulaziti kao da ulazim zadnji put" (Zaron).

Dakle, Brlek ide utabanim poetičkim putovima, iako se nova knjiga manje oslanja na ingenioznost i igru, a više na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, što je dobrodošlo kod pjesnika kojemu inače ne manjka promišljenosti i pomnoga rada na tekstu. Dok je prva knjiga u paratekstu posvećena zidarima slobode te je u svakome smislu potraživala slobodu (bivanja) u jeziku, Brlek u drugoj knjizi pravi lagani zaokret, okrećući se više obuhvaćanju kozmosa i pokušavajući naći tajne veze između različitih kozmičkih, intimnih i emotivnih procesa: "Zvijezde su jedina kuća / jednako živa i umiruća." Protagonist Brlekovih pjesama još uvijek traga za slobodom, no ovoga se puta sloboda pojavljuje u obliku odsutnosti svega suvišnoga te se kreće u potragu za mističnim stanjem, pratišinom. Pjesme stoga često donose raspoloženja koja nalikuju kakvomu meditativnom zanosu ili melankoličnom transu u kojemu je subjekt u potpunosti zaokupljen ritmičnošću i vezom neobičnih detalja.

Naime, Pratišina nije podijeljena u cikluse te se nalazimo u cjelovitome i homogenome pjesničkom svijetu, s onu stranu običnoga, banalnoga, potrošačkoga, suvišnoga i glupoga. Umjesto podjele na cikluse, funkciju razgraničenja, ali i povezivanja cjeline preuzima sedam pjesama koje nose isti naslov Portret, a njima se ujedno otvara i zatvara knjiga. U bezličnim opisima neobičnih prostora, poput tamnih šuma, hramova, polova ili nebodelta, tih sedam pjesama objavljuje ritualno stvaranje svijeta, povezujući različita vremena, prostore i likove. Njihova zvukovno-slikovna alkemija kao da potražuje spoznaju božanskoga, odnosno portret prapočela, boga/svemira.

Jasno je kako su navedene pjesme autoru posebno važne i one stilskom ujednačenošću te nadnaravnim scenografijama dobro odrađuju svoju funkciju u zbirci, no riječ je zapravo o najzahtjevnijim i najhermetičnijim pjesmama knjige, kao što može dati naslutiti treći Portret: "To su kupole. Duplje. Kaluplja. Peći. / To ondje su hramovi, kažu, u kojima se krug / otvorio u kruh i podušio svijet. Kažu nastale boje i prelilo, rodilo čovjeka / ondje, narilo u ruke i zlatilo u glas."

Navedeni stihovi lijepo dočaravaju Brlekovu poetiku, iako je s Portretima mladi autor već na pragu ulaska u posvemašnje zamućivanje teksta, te postoji blaga bojazan da će njegova hermetičnost ubuduće prestati biti prozračna. Zbog toga su efektnije i dugotrajnije ostale pjesme u zbirci, čak i one vrlo kratke, koje djeluju manje pretenciozno. Po svojoj specifičnoj suptilnosti i tankoćutnosti mogu se izdvojiti Opisivanje svakodnevnog ili Plavo (po dvije pjesme istoga naslova), ili pjesme Višnjik, Mostarske tiše te Ambedo.

Primjerice, Ambedo počinje stihovima "Treba učiniti nešto obično / kao pristati na zglob ponedjeljka, popiti čašu vode / preskočiti srce", a završava "Znati da nije pogrešno reći / - Volim." Naime, okrećući se ljubavi, koja se ponaša kao opna između kazivačeva svijeta i stvarnosti, kao tiha, istančana prisutnost, Brlek pjesmama daje spomenutu prozračnost, osvijetljenost i plavost – s druge strane crnila, ratovanja, gladovanja i logoreje ("Svi pomisle na rat / i netko kaže / nas neka boli, djeca nek se vole").

Kao što se može primijetiti, Brlek je treperavi ritam knjige uspješno postigao i ponavljanjem naslova više pjesama, ali i jezično-stilskih oblika. Također, zanimljivo je i kako se u ovome svijetu vrlo jasno izraženoga i osebujnoga pjesničkog glasa izbjegava govor iz prvog lica te Brlek vješto pribjegava konstrukcijama koje prikrivaju govornika, iako on ispunjava i preplavljuje svaki prostor (sličnim postupkom koristio se i Rilkeu čudesnim Devinskim elegijama). Može se to vidjeti u stihovima Neretve ("Neretva je, dani bez češlja, ulazak u zemlju / plitki dah. Miris je vatre, miris vlage u zraku, / meki novinski papir na otvorenoj rani kestena. (…) Neretva rastem") ili u stihovima iz pjesme Nešto ("Neki kljun iznutra, kucanje sata, žudnja / nešto je nešto crveno kao leći pored / i generirati toplinu"), koji su odličan primjer kako se može nadvladati dnevničko pisanje u prvom licu, a opet postići zanesenost, napetost i punina, što obično predstavlja najveći izazov mladim autorima.

Na kraju, to što je Brlekova knjiga izašla u Beogradu podosta govori o autentičnosti njegova pjesničkoga glasa koji je prepoznat i u regiji, ali i o stanju u našemu izdavaštvu. Ostavivši već dobro poznate jadikovke po strani (bitno je da je njegova knjiga ugledala svjetlo dana, a nadajmo se da ćemo je uskoro vidjeti i u našim knjižarama), završila bih citatom Krune Lokotara, koji sjajno opisuje Brlekovu poeziju: "Ništa njemu formalno nije sveto, a posvećenost poeziji je očita. No ne radi se tu samo o posvećenosti, radi se o tome da duboko poštuje ono o čemu pjeva, da mu je cijeli svijet zapravo svet."

Zaista, nalazimo se u pjesničkome prostoru u kojemu je svaka slika pomno odabrana i podešena, svaka pjesma ima svoju poziciju u tekstualnoj mandali Pratišine, sve je značajno i povezano: nedjeljno jutro, plavo, dječje japanke, glad, Hoffmann, Tesla, Michelangelo, bijeli sapote, kruh… Brlek kao da ide suprotno od struje, protiv manije potrošačkoga društva u kojoj se gubi svaki smisao, ali i protiv one Mihalićeve ironične, kao i simptomatične za dvadesetostoljetnu književnu i društvenu stvarnost: Majstore, ugasi svijeću.

https://www.booksa.hr/kolumne/kritike/alen-brlek-pratisina

*****************

Bilješka o autoru

Alen Brlek(1988, Zagreb), autor zbirki poezije Metakmorfoze (2015, Algoritam, nagrada Na vrh jezika), Pratišina (2017, Kontrast, Beograd) i Sang (2019, HDP).

Odrastao je u Istri (Rovinj i Pula), gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trenutno živi u Dugom Selu. Uz Emila Andreisa, Darka Šeparovića (koji su započeli projekt) i Luciju Butković radi na projektu Zaron, koji nastoji spojiti eksperimentalnu glazbu i poeziju u raznim prostorima i atmosferama. Dio je europske platforme za pjesnike/inje Versopolis. Pjesme su mu prevođene na engleski, slovenski, albanski i ukrajinski.

Bilješka o autoru

Alen Brlek (1988, Zagreb), autor zbirki poezije Metakmorfoze (2015, Algoritam, nagrada Na vrh jezika), Pratišina (2017, Kontrast, Beograd) i Sang (2019, HDP).

Odrastao je u Istri (Rovinj i Pula), gdje je završio osnovnu i srednju školu. Trenutno živi u Dugom Selu. Uz Emila Andreisa, Darka Šeparovića (koji su započeli projekt) i Luciju Butković radi na projektu Zaron, koji nastoji spojiti ekpserimentalnu glazbu i poeziju u raznim prostorima i atmosferama. Dio je europske platforme za pjesnike/inje Versopolis. Pjesme su mu prevođene na engleski, slovenski, albanski i ukrajinski.