132. Pisci na mreži, 28. veljače (srijeda) 2024. u 17 sati: Sven Popović

Današnji je gost 132. programa Pisci na mreži Sven Popović koji kaže: „Ja ne mogu govoriti o generaciji jer pripadam vrlo uskom krugu ljudi koji misle da žive predivan život u kojem svi slušaju dobru muziku i žive beskonačan karneval, ali realno mi ne činimo ni 10%, možda čak ni 5% populacije. Nemam puno zajedničkog s nekim tko studira na FER-u i tko će lako naći posao ovdje ili vani.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Svenom Popovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Svenom Popovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Svenu Popoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Sven Popović, Uvjerljivo drugi, izbor, 2018.

Sven Popović, Iz Malog Levijatana, 2024.

Sven Popović, Crno staklo, 2024.

Poveznice

https://www.matica.hr/vijenac/554/adolescentska-kriza-i-strah-od-rutine-24556/

https://www.ziher.hr/intervju-sven-popovic/

https://www.youtube.com/watch?v=XEe3ytpuu6w

https://ravnododna.com/sven-popovic-moja-generacija-zarobljena-je-u-pukotinama/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Hrvatska proza: Sven Popović, Nebo u kaljuži, MeandarMedia, Zagreb, 2015.

Adolescentska kriza i strah od rutine

Božidar Alajbegović

Vještom uporabom eliptičnog pripovijedanja i koncepta „manje je više“, Sven Popović stvara nježnu, suptilnu, poetičnu prozu napučenu vrlo cool likovima, predstavnicima mladeži koji pobuđuju već uvelike izgubljenu nadu u bolje sutra.

Nebo u kaljuži debitantska je knjiga Svena Popovića, 25-godišnjeg studenta komparativne književnosti i engleskog jezika i književnosti iz Zagreba. Uz studiranje i pisanje proze, Sven Popović bavi se i prevođenjem (preveo je s engleskog esej Walking Henryja Davida Thoreaua) te pisanjem glazbenih i književnih kritika koje objavljuje u za to specijaliziranim medijima. Nebo u kaljuži može se, ali i ne mora čitati kao roman, jer knjiga je sastavljena od niza kratkih priča labavo povezanih likovima, pripovjedačem te mjestom i vremenom radnje – Zagreb danas – uz to što se priče i fabularno naslanjanju jedna na drugu. Priče su povezane i pripovjedačevim rokerskim svjetonazorom i buntovničkim pogledom na svijet te specifičnom atmosferom i poetikom, odnosno pomalo hladnom naracijom, koja obiluje suptilnom poetičnošću, što bi se sve moglo svesti na odrednicu buntovne urbane melankolije.

Priče prate Eliasa, dvadeset-i-nešto-godišnjaka koji istovremeno gubi djevojku, ali i vlastitu sjenu, za kojom kreće u potragu, od jednog partija do drugog, jedne cure do sljedeće, da bi se na koncu vratio na početak, ne osobito izmijenjen i s ne mnogo manjim balastom postadolescentske krize na duši, ali s nešto novih, nimalo presudnih, ali ipak za budućnost bitnih iskustava, koja ga potiču na novi korak naprijed naznačen na samu kraju rukopisa. Slijedom junakovih iskustava Nebo u kaljuži knjiga je o snovima koji ne nestanu kad otvoriš oči, o gubljenju sjene i potrazi za njom te o sjeni kao najboljem sugovorniku, o detektivima koji putuju snovima, o postadolescentskoj krizi koje se najlakše riješiti nerješavanjem, o mrazu, Mjesecu što reže i noći kojoj je svejedno, o treptavim svjetionicima i anđelu s mačem, o analognim momcima u digitalnom svijetu, ali ponajprije ipak o pripadnicima generacije u tranziciji, dovoljno pametnima da ne sudjeluju, no odveć rezigniranima da bi nešto promijenili. No to ne znači da za promjenama ne žude. Odnosno, najkraće rečeno, Nebo u kaljuži knjiga je o mladim ljudima u smrtnome strahu od rutine i života upakirana u aktovku, koji ne znaju što žele, ali jako dobro znaju što ne žele.

Druženje s prijateljima i opisi tuluma, ali i ispisi međusobnih razgovora, najčešće o muzici, ali i djevojkama, filmu, književnosti i drugim umjetnostima, važan su sastojak ove proze (svrha je karakterizacijska, kao oznaka svjetonazora i ukusa likova), inače obilno protkane oniričnim elementima. U pričama Sven Popović vješto se služi dramaturgijom snova i pomaknutom logikom, a začudnost dodatno pojačava povremena izmjena pripovjedača u prvome licu. Vještom uporabom eliptičnog pripovijedanja i koncepta manje je više stvara nježnu, suptilnu, poetičnu prozu napučenu vrlo cool likovima, predstavnicima mladeži koji pobuđuju već uvelike izgubljenu nadu u bolje sutra. A to će bolje sutra, ako (još) nije moguće drukčije, dosegnuti (zasad) barem maštom, dok zbilje s ove i one strane zrcala ne zamijene mjesta.

Iako duboko usidrene u aktualnu urbanu stvarnost, u temelju je većine priča bajkovitost. A kako znamo, svaka prava bajka zapravo je izraz vizije svijeta kakav bi on mogao biti, ali nije. Ili barem još nije. No Sven Popović ostavlja dojam autora spremna i sposobna da otfikari svijet ovakav kakav jest i zamijeni ga, barem na papiru, nekim boljim, ljepšim, humanijim i toplijim. Baš poput njegovih Eliasa i škvadre koji, dok snovi ne postanu stvarnost, stvarnost zamjenjuju snovima.

Iako je riječ o debitantskoj knjizi, to se gotovo i ne osjeća, osim u afirmaciji osobnog iskustva te u ponekom pretencioznom iskazu koji redovito odaje protagonistov osjećaj vlastite posebnosti, ali i takvi su, rijetki slučajevi, dobro uklopljeni, a bili su i očekivani s obzirom na uzrast lika koji ih izgovara. Otpor ukalupljivanju i nepristajanje na svima nam od društva nametnutu ulogu kotačića u loše podmazanu stroju kapitalističke nezasitne nemani u podtekstu je rukopisa, na površinskome sloju kojega je, ipak, ljubavna priča, traganje za ljubavlju. Drukčije i ne može biti jer su glavni junak i autor još dovoljno mladi da, srećom, još nisu osvijestili ciničnu istinu kako ljubav zapravo najčešće podrazumijeva najveći stupanj neslobode.

Sven Popović svjetonazorno je blizak antikorporativnom i anarhoidnom duhu oca mu Ede, a poetikom, osim također spomenutomu, srodan je primjerice Veliboru Čoliću, još jednomu bardu urbane melankolije sklonu hodu na rubu zbilje i sna, stvarnog i iracionalnog. Stilski na granici poetskog i proznog, Sven Popović baštinik je bitničke koliko i kvorumaške poetike, kreator snažne koliko i snovite proze, proze rokerske strasti i džezerske fluidnosti i mekoće, s natruhama Hemingwaya, Burroughsa, Štulića i Waitsa među redcima, a s Ramonesima, Pavementom, Strokesima, Modest Mouseom i Iggy Popom u slušnome kanalu.

Sven Popović jedan je od najperspektivnijih predstavnika tzv. mlade književne republike (sintagma Andree Milanko iz njezina pogovora knjizi priča novih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja), predstavnik nadolazećeg naraštaja pisaca spremnih na prekoračenje granica, koji stvarnosti ne robuju, niti joj se, prepisujući je, predaju kao žrtva, svjesni da su rutina i banalnosti u zbilji neizbježne, ali ih u tekstu ne mora biti.

Vijenac, 554 – 28. svibnja 2015.

Bilješka o autoru

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao komparativnu književnost te engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za različite časopise i portale. Osim pisanjem, bavi se i prevođenjem. Književni prvijenac Nebo u kaljuži (Zagreb, Meandarmedia) objavljuje 2015. Roman Uvjerljivo drugi (Zagreb, Fraktura) izlazi 2018. Jedan je od osnivača TKO ČITA?, programa namijenjenog afirmaciji mladih autora te je jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015/16. i 2016/17. Kratke priče su mu uvrštene u nekoliko zbornika i antologija, a među ostalim i u Best European Fiction 2017 (Dalkey Archive Press). Radovi su mu prevedeni na engleski, njemački, poljski, katalonski, makedonski i rumunjski. Osim pisanjem, bavi se i prevođenjem. Godine 2023. američka nakladnička kuća Dalkey Archive Press objavila je prijevod romana Nebo u kaljuži pod naslovom Last Night.

131. Pisci na mreži, 31. siječnja (srijeda) 2024. u 17 sati: Snježana Tramburovski

Današnji je gošća 131. programa Pisci na mreži Snježana Tramburovski, pjesnikinja i profesorica koja bi voljela svojom poezijom ljudima govoriti univerzalno: „Nema ovdje 'priručnika' za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo. Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine života“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Snježanom Tramburovski, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Snježanom Tramburovski, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Snježani Tramburovski da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

S. Tramburovski, Berba šafrana, izbor, 2020.

S. Tramburovski, Smrznute kupine, izbor, 2023.

S. Tramburovski, Poeme o 63 žene, izbor, 2024.

Poveznice

https://varazdinski.net.hr/vijesti/kultura/3890972/intervju-sanja-bakovic-mirnoca-je-ustrajnost-u-izdrzavanju-nemira/

https://meandar.hr/proizvod/tema-knjizevnost-kultura-kontekst-1-2-3-sijecanj-lipanj-2021/

https://booke.hr/kategorija/autori/snjezana-tramburovski/

https://dphj.hr/dphj-vam-predstavlja-stihove-snjezane-tramburovski/

https://strane.ba/snjezana-tramburovski-jedna-pjesma/

https://strane.ba/snjezana-tramburovski-otvaranja-pasiflore-ili-o-cvatu-djevojaka/

https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-na-pocetku-rata/

https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-ponudjena-bjelina/

https://astronaut.ba/poezija/snjezana-tramburovski-nabujala-mora-i-zatravljeni-kovcezi/

https://covjekcasopis.art.blog/2020/12/04/snjezana-tramburovski/

https://www.svijet.hr/hrvatski/novost_5/berba-safrana-uzbudljivo-putovanje-ciklusom-boja_226484/

https://arhiva.h-alter.org/vijesti/dvije-varazdinske-knjizevne-laureatkinje

https://www.knjizevni-krug.hr/knjige/casopis-mogucnosti-1-2-2021/

http://dhk.hr/casopis-republika/detaljnije/republika-7-8-2022

https://www.matica.hr/vijenac/719/samo-sanjari-mogu-proci-rubom-32145/

https://radiogornjigrad.files.wordpress.com/2020/11/zbornik-1.pdf

https://www.maticahrvatskasisak.hr/uploads/rijeci/rijeci_2020_01-02.pdf

Video

73. Poezija u dvorištu (Miroslav Kirin, Sanja Baković i Snježana Tramburovski); poveznica je u postu i traži prijavu na VIMEO

https://m.facebook.com/centar.knjigu/posts/3658243617624144/?locale=pt_BR

VTV

https://www.facebook.com/vtvtelevizija/videos/1468160866911463/?__tn__=F

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

SNJEŽANA TRAMBUROVSKI

Smrznute su kupine reska metafora za život'

Razgovarao: Goran Štimec

Smrznute kupine naziv je nove zbirke pjesama Snježane Tramburovski, u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk, koja će varaždinskoj javnosti biti predstavljena 26. siječnja u Gradskoj knjižnici i čitaonici 'Metel Ožegović'. Knjigu su uredili Barbara Baždarić i glavni urednik Mišo Nejašmić, naslovnica je djelo Hrvoja Marka Peruzovića, a dizajn naslovnice radila je Duška Bukvić. Druga je to zbirka pjesama Snježane Tramburovski, nakon Berbe šafrana, za koju je 2020. godine dobila nagradu 'Tea Benčić Rimay'. Autorica je završila studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas radi kao profesorica hrvatskog jezika na osnovnoj školi. Ljubav prema poeziji prati je gotovo cijeloga života, no tek u nekoliko proteklih godina svojim se stihovima obraća javnosti. Uoči promocije Smrznutih kupina popričali smo s autoricom o njezinu pjesničku putu.

'Svi mi svoje odnose gradimo na pripovijedanju'

S obzirom na to da ste profesorica hrvatskog jezika, na prvu se čini razumljivim da pišete – bilo poeziju bilo prozu. Je li takvo razmišljanje na mjestu odnosno – u kojoj mjeri stručnjaci jezičnog profila pišu i, obrnuto, u kojoj mjeri su među književnicima prisutni oni s takvom vrstom naobrazbe?

Kad malo pogledamo biografije naših pisaca, većina njih studirala je na Filozofskom fakultetu neku humanističku ili jezično-književnu kombinaciju. Naprosto znatiželja i intuicija tih ljudi usmjerila je njihove profesionalne interese u studijske grupe koje su velikim dijelom zastupljene u sustavu obrazovanja. Pisci, za koje se sada mogu sjetiti da su radili ili rade u obrazovanju, od osnovnih škola do fakulteta, su: Tanja Mravak, Zoran Ferić, Kristian Novak, Nebojša Lujanović, Branko Čegec, Andrijana Kos-Lajtman, Vanda Petanjek, Marija Lamot...

S druge strane, dosta se mojih studentskih prijatelja teško vidi u sustavu obrazovanja, iz ovog ili onog razloga, a bave se nekim vidom pisanja. Moj motiv za studiranje komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti bio je pravi spisateljski. Ne mogu reći da sam bila svjesna kamo će me to dovesti ili kuda me još vodi. To je proces koji je davno počeo i nadam se da neće prestati.

Književnost je vrlo vitalna umjetnost, ona iznova pronalazi nove oblike kako bi izgovorila vrijeme i čovjeka u vremenu u kojem jesmo ili ćemo biti. Iz nje je lakše crpsti ideje o vlastitom životu pa je vrlo usko povezana s obrazovanjem i to na svim razinama. Ona može ispričati sjajne matematičke priče, kao i botaničke i kemijske. Predvidjela je davno velike tehničke izume, kao što je to primjerice slučaj s knjigom 20 000 milja pod morem Julesa Vernea, a roman Victora Hugoa Zvonar crkve Notre-Dame doslovno je spasio najpoznatiju francusku građevinu od potpunog poništavanja nakon Revolucije. Naime, zbog knjige skupljene su donacije potakle njezinu ponovnu izgradnju.

Nekako mi je bliska ta ideja o književnom tekstu kao motivacijskoj poluzi unutar nastave jer je u srži čovjeka priča. Pričom prenosimo iskustva, učimo od roditelja, djedova i baka i svi mi dnevno svoje odnose gradimo na pripovijedanjima, ali nismo toga svjesni. Postoje ljudi koji to u Hrvatskoj fenomenalno rade. Jedan od njih je Stribor Marković, koji pričom prenosi svoje golemo znanje o kemiji, botanici, farmaciji, medicini kroz gotovo lirski tekst u kojem može biti, uz navedene prirodne znanosti, i glazbeni segment i povijesni i još k tome segment vezan uz aktualni problem društva. Njegove tekstove ponekad koristim i sama u nastavi.

Negdje sam naišao na podatak da pjesme pišete još od srednjoškolskih dana. Kako se taj proces razvijao?

Pisala sam poeziju i ranije. Moja ondašnja učiteljica u osnovnoj školi, prof. Mira Smerke, poticala je u meni taj 'nerv' za pisanjem i ja sam stvarno vrlo rano znala, na intuitivnoj bazi, da mi je to važno i da ću nešto s tim učiniti, jednom. U gimnazijskim, tada ratnim danima, u drugom razredu dobila sam prof. Mucko iz hrvatskog jezika, koju sam prepoznala kao osobu kojoj bih mogla pokazati svoje tekstove. Sa mnom je u razredu bila i varaždinska radijska novinarka Dunja Benković, koja je također pisala poeziju. Obje smo bile pune energije kreativnosti i želje za nekakvim događanjima na školi, koja je bila sasvim pasivna u to vrijeme, i tako je došlo do naše zajedničke večeri poezije koja je napravljena u suradnji s našim prijateljima iz škole i nakratko pretvorila podrum sadašnje Prve gimnazije u nešto više od skloništa.

'Dok sam puno radila, pisanje je ostajalo uz mene'

U kojem trenutku dolazi do potrebe, ali i mogućnosti, za javnom objavom svoje poezije?

Teško mi je na to odgovoriti jer odgovora nemam. Možda je odgovor to što svoje pisanje nisam doživljavala kao nešto što ću objaviti. Život je činio svoje, puno sam radila od svog studija do danas, ponekad i po četiri različita posla: vođenje turističkih grupa, rad na raznim školama, imala sam katkad programe za Hrvatski jezik od petog razreda osnovne škole do četvrtog razreda gimnazije, uz program Filmske umjetnosti. Ako ste posvećeni svom poslu u školi, to vas traži cijelog. I pisanje je negdje ostajalo uz mene, ali ne i za druge jer pisanje traži ozbiljnu posvećenost. Tek unatrag zadnjih pet godina objavljujem na književnim portalima (astronaut.ba, strane.ba i drugdje), u časopisima Tema, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i Republika. Ta motivacija ima i svoju podršku u ljudima kojima sam dala tekstove na čitanje te su oni svojim komentarima u meni ponukali daljnji razvoj pisanja. I onda sam 2019. odlučila napraviti ozbiljan iskorak i prijaviti se na Književni natječaj 'Tea Benčić Rimay', koji objavljuje Narodna knjižnica 'Vlado Gotovac' u Sisku. Osvojila sam tu nagradu, što me je iznimno razveselilo jer ju nisam očekivala. Posebnost te nagrade je što Povjerenstvo, koje čine Božica Vuić, Branko Maleš i Dražen Katunarić, uopće ne zna tko je autor poslanog rukopisa i što ta nagrada nema dobnu granicu za autore pa je to uistinu bila prilika za izdavanje prve knjige.

'Moja poezija sasvim je proživljena i takva je izašla na papir'

Tada ste tiskali svoju prvu zbirku, Berbu šafrana, bilo su to pjesme u prozi. Jesu li Smrznute kupine drukčije? Recite nam više o tome kako pristupate pisanju. Koliko Vam je važan narativni dio Vaše poezije, a koliko igre riječima, slikovitost ili nešto treće?

Berba šafrana je jedina zbirka pjesama u prozi koju sam napisala. Stih je dominantna forma većine mojih pjesničkih tekstova. Smrznute kupine čini sedamdesetak pjesama isključivo u stihu, ali mogu razumjeti da ih slušatelj ili čitatelj doživljava kao narativni segment, posebice rukopisne poeme. S druge strane, vrijeme u kojem živimo za mene je u mnogo čemu amorfno ili polimorfno i teško mi je pisati poeziju koja ukazuje na neku jasnoću u samom obliku, u zvučnosti, u odabiru ritma, jer mi to zvuči neuvjerljivo. Možda je slikovitost ono što bi okarakteriziralo tu poeziju. Ljudi koji su o njoj govorili isticali su te segmente. Ja bih rekla da moja poezija govori o ljudima i o našim životima i sasvim je proživljena u meni i takva je izašla na papir.

Kad pišete, imate li pred sobom lik nekog budućeg čitatelja s kojim komunicirate?

Voljela bih kada bih ljudima govorila univerzalno. Nema ovdje 'priručnika' za čitanje. Poezija se pomalo mistificira pa se tako stavlja u prostor nečega što je naizgled teško razumljivo. Poezija je prostor slobode i prostor prepoznavanja i učitavanja samog sebe u tekst, kao kad pokušavate gaziti stopama koje je netko ostavio u snijegu i pritom ostavljate svoje tragove. To je nekako lijepo, svi utiskujemo značenja i pjesma živi stotine života.

'Naša nespremnost na zagriz u novi segment života'

Nakon šafrana – kupine. Je li ta sklonost bilju slučajnost ili postoji neka priča iza toga?

Sklonost biljkama se izgleda sama nametnula jer u svim idejama za naslove biljke su se spontano pojavile. One funkcioniraju na metaforičkoj razini, dakako. U svakoj zbirci motivi tih biljaka su prisutni u tekstovima, ali su i mnogo više. Berba šafrana je naslov koji mi se nametnuo promatrajući fotografije različitih ljudi na poljima Irana dok se saginju i beru male prelijepe cvjetove šafrana, ne bi li sakupili dovoljno za odvajanje prašnika koji se koristi kao skupocjeni začin. Pritom njihove ruke poprimaju plavu boju tinte, kao da su držali pero i njime pisali. Zapravo i jesu, ispisivali su svoj život, i grubost i nježnost istovremeno.

'Smrznute kupine' su druga zbirka i do njihovog naslova je došlo u samom procesu uređivanja, kada su se stvari neobično poklopile. Naime, sliku za naslovnicu knjige dao mi je slikar, čiji rad iznimno cijenim i volim, Hrvoje Marko Peruzović. On ima taj neobičan motiv, reklo bi se krošnje ili ploda, koji je meni izgledao kao kupina. Budući da postoji unutar zbirke istoimena pjesma Smrznute kupine i kako se zbirka sve više otvarala iz početne ideje, odlučila sam odustati od radnog naslova i Smrznute kupine su odjednom dobile svoju konačnu vizualnu formu i razvile ideju zbirke o našoj nespremnosti na zagriz u bilo koji novi segment života jer nam je on nepoznanica, odnosno njegova dramaturgija se igra jednom i nije bilo nikakve probe za nju. Smrznute su kupine, navodim to i u prologu knjizi, reska metafora za život. Ukusne su i lijepe boje i oblika, ali smrznute nas mogu iznenaditi svojom trpkošću i hladnoćom.

'Neke pjesme teško čitam javno'

Koliko je lako ili teško čitati vlastite stihove, kako se pjesnici općenito snalaze u tome?

Nekoliko sam puta do sada bila u prilici javno čitati svoju poeziju; u Poeziji u dvorištu sa Sanjom Baković i Miroslavom Kirinom, na Pjesničkom recitalu u Knjižnici Dugave te u Impuls poeziji u kafiću. To su bile vrlo različite situacije, neke su od njih bile kao umjetnički performans, a neke razgovori s povodom. Lako ili teško čitanje poezije ovisi o tome koliko je u vašem tekstu mjesta koja su dio osobnog emotivnog 'poskliznuća'. Neke pjesme teško čitam javno jer je za mene čitanje poezije prijenos senzacije koju tekst u meni stvara, a ona mora biti poniranje u sebe, stvaranje slike, zvuka, mirisa pa čak i okusa pa onda iznošenje na površinu, zato nije lako čitati stihove u prostoru gdje se stvara određena zvučna distrakcija, buka ili nešto što narušava koncentraciju onoga koji govori i onoga koji sluša. Slušanje je zahtjevna vještina, jednako kao i čitanje, pisanje i govorenje.

Pred nama je predstavljanje nove zbirke Smrznute kupine i u Varaždinu, 26. siječnja, ovoga puta u Gradskoj knjižnici. Početak je u 19 sati. Tko sve gostuje i kako je zamišljen program, što publika može očekivati?

Knjigu će uz mene predstaviti dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman, a događaj će moderirati književnica i novinarka Andrea Žigić Dolenec. Bit će tu i gosti iznenađenja. Razgovarat ćemo o knjizi, čitati poeziju i slušati, između ostalog, Gimnatore, profesore varaždinske Prve gimnazije, kao glazbenu pratnju.

9. siječnja 2024.

https://varazdinski.net.hr/vijesti/kultura/4419713/smrznute-kupine-zbirka-pjesama-snjezana-tramburovski-smrznute-su-kupine-reska-metafora-za-zivot/

Bilješka o autorici

Snježana Tramburovski rođena je 1976. godine u Varaždinu. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija vratila se u Varaždin u kojemu i danas živi i radi. Objavljivala je poeziju i prikaze u časopisima Tema, Republika, Mogućnosti, Vijenac, Riječi te portalima koji se bave književnošću (astronaut.ba, strane.ba, booke.hr i drugima). Sudjelovala je na književnim tribinama Poezija u dvorištu u Zagrebu, Učitavanjima u Booksi, Ritmu misli u Varaždinu i drugima. Dobitnica je Književne nagrade „Tea Benčić Rimay“ za 2020. godinu koja joj je omogućila objavljivanje prve knjige pjesama u prozi Berba šafrana. Zbirka Smrznute kupine izašla je 2023. u izdavačkoj kući Jesenski i Turk.

130. Pisci na mreži, 20. prosinca (srijeda) 2023. u 17 sati: Zrinka Posavec

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Današnji je gošća 130. programa Pisci na mreži Zrinka Posavec, pjesnikinja i pjevačica (akademska glazbenica, vokalna pedagoginja, kantautorica, dirigentica) koja u tekstu i životu kaže: svijet kao glas. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru sa Zrinkom Posavec, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor sa Zrinkom Posavec, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Zrinki Posavec da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Zrinka Posavec, Pjevaj, Molly, izbor, 2020.

Zrinka Posavec, Maria Callas, izbor, 2022.

Zrinka Posavec, Nova poezija, izbor, 2023.

Poveznice

https://www.youtube.com/watch?v=rPt-uV0I4yQ
https://www.youtube.com/watch?v=lqiVXp9FPoc
https://gloriaglam.hr/gg-talk/zrinka-posavec-stvarnost-je-moj-dobar-suradnik-dok-pisem-1670
https://www.youtube.com/watch?v=OuTi0Qfnj4U

https://zaklada-hazu.hr/zrinka-posavec-dobitnica-nagrade-dragutin-tadijanovic-za-2023/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Davor Šalat

Ženska biofilnost kroz glas i tijelo

Zrinka Posavec, Maria Callas se baca u more, Fraktura, Zagreb, 2022.

Novom zbirkom Zrinka Posavec uspjela je ne samo „dovinuti“ se do letvice nacionalne scene nego ju je i „preskočila“ te se približila vrhu domaće tekuće pjesničke „proizvodnje“

Zrinka Posavec, u prvome redu poznata kao pjevačica i kantautorica, dakako i vokalna pedagoginja i producentica, postupno gradi i pjesničku „karijeru“. Naime, nakon prve zbirke pjesama Soba za buđenje iz 2015, koja je imala vrlo slabu recepciju, uvelike i zbog nakladnika lokalnoga dosega (Ogranak Đakovo Matice hrvatske), 2020. objavila je drugu zbirku pjesama Pjevaj, Molly, kojom je – i zbog nakladnika znatnije radijacije (Hrvatsko društvo pisaca) – uistinu postala „vidljiva“ i kao pjesnikinja. Druga zbirka izazvala je veću recepciju kritike i čitateljstva, a bio je očigledan i kvalitativni pomak te poetički i stilski pomalo „razbarušene“ i raznovrsne knjige. U njoj je, kako za knjigu kaže urednica Darija Žilić, „riječ o afirmaciji snažne ženske tjelesno-osjetilne pozicije“, odnosno autorica u knjizi „daje moćan glas svojim junakinjama, djevojkama, redovnicama, prijateljicama...“. Marko Pogačar zaključio je pak: „Pojedina mjesta u ovoj knjizi ukazuju na autorsko oko baždareno na detalj te očuđujući potencijal često previđenih, svakodnevnih mikro-situacija, no kao cjelini ne uspijeva joj dovinuti se do one na početku spomenute letvice (letvice nacionalne scene, op. D. Š.), kamoli preskočiti je.“

Dosezi kritike

Zanimljivo je da je i nova, odnosno treća zbirka pjesama Zrinke Posavec izazvala (čak i krajnje) oprečne ocjene. Tako Franjo Nagulov ocjenjuje da knjiga Maria Callas se baca u more „nesumnjivo predstavlja značajan trenutak za recentnu domaću produkciju“ te da je u rukopisu „dominantni udio kraćih, vješto realiziranih formi katkad upravo zapanjujuće kvalitete“. Srbijanski kritičar Vladimir Arsenić na portalu Booksa sasvim je pak suprotna mišljenja pa za Mariju Callas kaže da je „pomenuta zbirka umetnički podbačaj“. Uistinu, nakon spomenutih kvalifikacija čitatelj bi se zapitao govori li se tu uopće o istoj knjizi i kako je moguće da je dva iskusna i upućena kritičara (Nagulov i Arsenić) tako oprečno ocjenjuju. Već i to mnogo govori o dosezima, ali i ograničenjima kritike koja se, uza sve teorijske alate koji joj stoje na raspolaganju, u procjeni vrijednosti neke poezije mora osloniti i na uvelike subjektivnu kategoriju ukusa. Nije da se o toj kategoriji uopće ne bi trebalo raspravljati (kako tvrdi drevna maksima), no jasno je da se (nužna) rasprava o umjetničkoj vrijednosti ne može iscrpsti unutar argumenata koji ne bi bili uvelike obilježeni razlikama kritičarskih osobnih senzibiliteta.

Napredak iz zbirke u zbirku

Moja pak kritičarska intuicija i analiza ide u dva smjera. U prvome redu, čini mi se da Zrinka Posavec uvelike napreduje iz zbirke u zbirku, da u početku još neprofiliran nagovor poezije sve uspješnije i umješnije artikulira u sve domišljenije pjesme i poetiku koja postaje svjesnija svojih ciljeva i načina njihove izvedbe. Dakle, unutar njezina dosadašnjeg pjesničkog razvoja mislim da se svojom novom zbirkom Marija Callas se baca u more zasigurno uspjela ne samo „dovinuti“ do letvice nacionalne scene o kojoj je govorio Pogačar nego ju je i „preskočila“ te se približila vrhu domaće tekuće pjesničke „proizvodnje“. S druge strane, čini mi se da ni neki izraziti panegirici ni pretjerana kritičnost prema toj respektabilnoj knjizi ne pogađaju srž njezina visokog poetskog standarda, u velikoj mjeri inducirana čvrstom poetičkom i konstrukcijskom koncepcijom, ali i određenih vrijednosnih neujednačenosti unutar zbirke. Ja bih se, dakle, između „umjetničkog podbačaja“ i „zapanjujuće kvalitete“ prije zadržao na umjerenijim kvalifikacijama kao što su (iz)vrsne i neke manje uspjele pjesme, a cijelu bih zbirku vrijednosno svakako uvrstio u „gornji dom“ naše aktualne produkcije, blizu njezina vrha, koji pak u budućnosti ostaje otvoren vidljivom uzletu poezije Zrinke Posavec.

Pri analizi same zbirke valja imati u vidu da je pjesnikinja u njoj uvelike produbila, takoreći fundirala, svoje temeljne ideologeme ili temateme kao što su glas, pjevanje, dah, tijelo, erotičnost, senzitivnost, pozitivno doživljena ženstvenost, emancipacija, sloboda, kritika patrijarhata, društvena kritičnost, a većini tih odrednica zajednički nazivnik mogla bi biti biofilnost. Veći dio spomenutoga tematskog kataloga smjesta bi nas, barem u kontekstu povijesti hrvatske poezije, trebao podsjetiti na takozvane pitanjaše, odnosno književnike (ponajprije pjesnike) i teoretičare okupljene oko časopisa Pitanja na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ondašnja „dekonstrukcija društvenog konteksta“ i Derridina poststrukturalistička kritika logocentrizma u nekih pitanjaških pjesnika u prvi je plan stavila upravo tijelo kao prvotnu i predracionalnu životnu evidenciju te biofilnost kao životno naviranje koje proizvodi neprestane razlike nesvodive na niz racionalističkih binarnih opreka. Takva dekonstrukcija i biofilnost bile su toliko radikalne da su tada posve preobrazile prethodnu „razlogašku“ poetozofiju i donijele sasvim drukčiju poetsku koncepciju i jezik.

Dakako, Zrinka Posavec ne ide toliko daleko da bi posve promijenila ulogu pjesničkog jezika, ali je na sličnome tragu temeljnih predracionalnih kategorija tijela i glasa, koje su u svojim raznovrsnim modalitetima metonimije za biofilnost, dakle za sam život i naklonjenost prema njemu. Glas i tijelo čak na neki način prethode samu subjektu / subjektici, oni su u temelju svekolikog postojanja, te je pjesnikinjin glavni interes izbliza i konkretno „hvatati“ te raznovrsne modalitete pojavljivanja života sama koji kao glas neprestano vibrira u svemu i neprestano se očituje u senzacijama tijela. Upravo je ustrajavanje na „hvatanju“ tih modaliteta i glavna provodna logika cijele knjige.

Tako u prvome ciklusu pod naslovom Tehnika pjevanja subjektica, koja ima obilježja glazbene pedagoginje, objavljivanje glasa motri u refleksiji pjevačkih postupaka i tjelesnih adaptiranja na njih, koje izravnijim ili neizravnijim uvjeravanjem i edukacijom prenosi na svoje učenike. Uglavnom, u pjesmama u kojima se metaforika ograničava na izražavanje emotivnih nijansi, a mikronaracije na suptilne analize pjevanja, posve se – doslovno i metaforički – prepleću sva tjelesna stanja i sve vrste glasova koje tim stanjima mogu biti proizvedene. Zato je motivika tih pjesama izrazito korporalna, često i erotska, a baš svaki dio (ženskog) tijela, zajedno s gotovo tjelesno konkretnim emocijama, sudjeluje u oblikovanju glasa, dok glas, najčešće u obliku pjevanja, zadobiva ontološki status životnog pokretača. Posavec tu s iskazivanjem u prvome licu jednine domišljato kombinira personificirane karakteristike glasa i njihovo gotovo kataloško akumuliranje s iznijansiranom ekspresijom nutarnjih stanja te edukativnom apelativnošću kojom u tekst uvlači pretpostavljene učenike ili čak čitatelje.

U drugome pak ciklusu, po kojem je i cijela knjiga dobila naslov, načelo biofilnosti glasa i tijela suočava se s izrazitim, na koncu i tragičnim, ograničenjima. Njih nužno stvara društveni kontekst (kao što je patrijarhalno moralno sumnjičenje pjevačica općenito ili Onassisovo svođenje Marije Callas na njezinu pjevačku ili erotsku funkciju), ali i cjelina osobnosti te čuvene operne dive koja ne može pomiriti izrazit kreativni impetus i životnu nemogućnost ostvarenja istinske ljubavi. U pjesmama u kojima je znatno eksplicitnija u zahvaćanju društvenog ili duboko osobna konteksta (a uz ciklus o Mariji Callas to se događa i u četvrtom ciklusu Živio mali nožić, posvećenu uistinu tragičnoj povijesti mladih pjevača kastrata) Zrinka Posavec uglavnom piše pjesme s manje figurativnosti, a više stvarnosnih referencija i izjavnosti, s duljim rečenicama i počesto ispovjednim subjektom / subjekticom. Takve su pjesme, s jedne strane, potresnije, izravnije, konstativnoga stila s korištenjem kolokvijalnog, čak administrativnog rječnika, a njihova je moralna osuda preodjevena u iskaze onih koji su bili žrtve patrijarhalnih odnosa ili roditeljske ambicije. Tu se također brani sama biofilnost, odnosno glas i tijelo, no svojevrsna angažiranost tih pjesama, koja u borbi protiv stereotipa zna i sama posegnuti za stereotipnim sintagmama, ponekad zapravo može udaljiti poeziju od prisnosti sa spomenutom srži novoprofilirane poetike Zrinke Posavec.

Samosvjesna ženstvenost

U ostalim ciklusima knjige, a to su Glas, grlo, grozd, Pjesnik iz tihih sjemenki vuče plod i Svijet kao glas, pjesnikinja se nanovo oslanja na kombiniranje suptilnih tjelesnih, psiholoških i glasovnih nijansi, dakle, modalitete vlastitih primordijalnih životnih i pjesničkih silnica, s naglašenom sklonošću prema poetskom (gotovi zidićevskom!) minijaturizmu i mudroslovnom, poslovičnom stilu s jakim kontrastima i paradoksima. Tu doista zatječemo tekstove koji izvrsno kombiniraju refleksivnost oslonjenu na glavne pjesnikinjine temate te naglašenu metaforičnost, pjesme u kojima je Zrinka Posavec možda i najdojmljivija („Glas je sofa / udobna, tamnocrvena. // Meso od vibracija, / spolovilo, ključ“... „Glasnice koštice / vriju u toploj tekućini tijela, / prapočetak govora. / Košnice glas / u ravnicama, / drvo, stol za objed“... „Kad se bojite zapjevati, / sjetite se tko je u djetinjstvu / zatukao vaš glas“). ¸

Svojevrsna tematska i izrazna novost poezije Zrinke Posavec svakako je u izrazito afirmativnom, doslovno pozitivnom, viđenju ženstvenosti. To viđenje nipošto ne bježi od posljedica patrijarhatom priskrbljenih, ali i aktualnih trauma ili frojdovski mišljenih ženskih zakinutosti, ali je potpuno svjesno svih kvaliteta i dimenzija svojega ženstva, i to od njezine tjelesne, odnosno erotske, sve do emotivne, kreativne i duhovne razine. Biofilnost, ona ženska (za razliku od one pretežno muške, pitanjaške, poslije i kvorumaške) prije traume i na njezinu dnu nalazi glas i tijelo koji trepere, vibriraju u svim dimenzijama njihove čudesne životnosti. Time se djelomično otvaraju vrata u prostor koji u nekoj mjeri uspijeva izmaknuti zatvorenom krugu (samo)žrtvovanja i (samo)viktimizacije koji često prevladava u poetikama nekih drugih naših pjesnikinja, što je, rekao bih, znatna novost u ženskome samovrednovanju pa i, kolokvijalno rečeno, samoosnaživanju. Takva tematska, motivska, ali i intonativna novina odrazila se i na raznovrsnu izražajnost zbirke Marija Callas se baca u more, na njezinu metaforizaciju i mikronaraciju, gnomičnost i diskurzivnost, refleksiju i emotivnost, riječju, na širok i uglavnom funkcionalan stilski spektar koji se nosi sa svim nijansama predracionalnih životnih pokretača i njihovih najrazličitijih situacijskih artikulacija. Sve to pokazuje da je autorica očito napipala poetičku i aksiološku zlatnu žilu, a u budućnosti ćemo zasigurno svjedočiti i novim grumenima iskopanoga pjesničkog blaga Zrinke Posavec.

Vijenac, 765 – 29. lipnja 2023.

Bilješka o autorici

Zrinka Posavec, akademska glazbenica, pjevačica, vokalna pedagoginja, kantautorica, dirigentica i pjesnikinja, rođena je 16. lipnja 1981. u Đakovu. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku diplomirala je glazbenu kulturu, a zatim se usmjerila isključivo na usavršavanje glasa, te diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studij pjevanja u klasi profesorice Lidije Horvat-Dunjko. U spoju tradicijske glazbe, kojom se počela baviti već od ranog djetinjstva i klasične glazbene naobrazbe započela je solističku karijeru 2014. Njezini su koncerti etno glazbe Hrvatske i regije prepoznati kao iznimno značajni glazbeni događaji. Njezine vokalne izvedbe stilski su snažne, osobito u izražavanju emocija koje svojim glasom vrsnom lakoćom pretače u različita glazbena stanja. Na taj način čini spoj autorskog glazbenog izričaja i tradicijske glazbe. U njezinim se glazbenim recitalima isprepliće klasičan stil pjevanja, jazz i zvuk Orijenta. Zrinka Posavec bavi se, između ostalog, i etnomuzikologijom, zapisujući i obnavljajući tradicijsku građu cijele Hrvatske. Surađuje je s nizom kulturno-umjetničkih društava u Hrvatskoj i inozemstvu i sa školama folklora i institucijama koje se bave tradicijskom kulturom. Također je 2007. osnovala ženski vokalni ansambl Zwizde čiji su nastupi zapaženi i cijenjeni. Urednica je i producentica glazbenog albuma Op, lonci lončići (Croatia Records, Zagreb, 2015). Album je nominiran za diskografsku nagradu Porin 2016. u kategoriji Najbolji album folklorne glazbe.

Svoj prvi samostalni album Pantomima – Sevdah & Panonika (MAST produkcija), objavila je 2016. Nominirana je za diskografsku nagradu Porin 2017. Drugi samostalni album Gradovi i sela (MAST produkcija), na kojemu su snimljene uz njezine autorske i tradicijske pjesme objavila je 2018. U listopadu 2021. objavila je treći po redu u potpunosti autorski album Pjesme o ljubavi i tijelu (Croatia Records) koji je 2023. bio nominiran za diskografsku nagradu Porin u kategoriji Najbolji World Music album. U rujnu 2020. praizveden je njezin koncert sakralne glazbe za glas i orgulje Zdravo, zvizdo morska skladan na tekstove kantuala Filipa Vlahovića Kapušvarca iz 1736. u suradnji sa orguljašicom Katarinom Javorom. Također, 2020. piše glazbu za kazališnu predstavu Opera Ćelava pjevačica prema motivima Ćelave pjevačice E. Ionesca izvedenoj u produkciji Dramske akademije u Zagrebu. Djeluje kao vokalna pedagoginja, radeći kao nastavnica pjevanja u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici.

Objavila je knjige pjesama: Soba za buđenje (MH, Đakovo, 2015), Pjevaj, Molly (HDK, Zagreb, 2020) i Maria Callas se baca u more (Fraktura, 2022). Dobitnica je nagrade HAZU „Dragutin Tadijanović“ 2023. za najbolju zbirku poezije Maria Callas se baca u more. Finalistica je Nagrade Janko Polić Kamov 2023. za istoimenu zbirku.

129. Pisci na mreži, 29. studenog (srijeda) 2023. u 17 sati: Igor Beleš

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

Današnji je gost 129. programa Pisci na mreži Igor Beleš koji se uvijek pitao „ kako bi mi život izgledao da sam ostao tamo, da se nije dogodilo to što se dogodilo. To ću si pitanje postavljati vjerojatno dok sam živ. Imao sam 13 godina ‘91. i tada mi nije bilo jasno kako se uopće moglo dogoditi toliko razaranje, kao što mi nije jasno ni danas. S druge strane, pisanje mi je bila svojevrsna katarza i uspio sam samome sebi ponuditi neke odgovore“. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Igorom Belešom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Igorom Belešom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Igoru Belešu da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Igor Beleš, Drvosječa, 2023.

Igor Beleš, Safet od Jaovorlaka, 2023.

Igor Beleš, Listanje kupusa, ulomak, 2023.

Poveznice

https://strane.ba/jagna-pogacnik-o-jednoj-knjizi/

https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/nova-knjizevna-senzacija-uvijek-sam-se-pitao-kako-bi-mi-zivot-izgledao-da-sam-ostao-u-vukovaru-no-imao-sam-13-godina-15374064

https://www.youtube.com/watch?v=VEv8JwydzNs

Spot (u kojem svira klavijature): (4) Listanje kupusa – YouTube

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Katja Grcić

Razlistavanje trauma

Igor Beleš: Listanje kupusa, Hena com, Zagreb, 2023.

Roman Listanje kupusa Igora Belaša svojim pristupom traumatičnim stanjima i događajima, u kojima disfunkcionalnost „sretnih“ obitelji zamjenjuje bitka za preživljavanje, situiranim u Borovo naselje 1991. godine signalizira da možda kao društvo – konačno odrastamo

Politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja

Roman Listanje kupusa Igora Beleša na hrvatskoj se književnoj sceni pojavljuje trinaest godina nakon romana Hotel Zagorje autorice Ivane Bodrožić. Tamo gdje Hotel Zagorje započinje – odlaskom devetogodišnje djevojčice u prognanstvo, Belešov roman zapravo završava. U svom se prilično opsežnom književnom djelu Beleš primarno bavi onim što je ratu prethodilo, točnije međuprostorom rata i mira te suptilnom gradacijom tog zloslutnog kronotopa. O tome, baš kao i Bodrožić, Beleš piše iz vizure infantilnog fokalizatora, dječaka Zorana. Pomalo nalik nekom od klasika Enid Blyton iz njezina ciklusa Pet prijatelja, Beleš ratnu predigru opisuje iz vizure An družine, dječje skupine koju u Borovu naselju 1991. osnivaju Zoran, Goran, Bojan i Dragan, a kojoj se na kraju priključuje i djevojčica Nikolina. Način na koji družina kreće u tajnu misiju kojoj je cilj otkriti uzrok misterioznih nestanaka njihovih školskih kolega donekle podsjeća i na kultnu američku seriju Stranger Things u kojoj skupina djece u malom američkom gradiću Hawkins kreće u obračun sa „silom zla“ koja se skriva s druge strane stvarnosti, negdje u Upside Downu.

Ludi ljudi

Beleš ne imenuje „silu zla“ koja u njegovom romanu uzrokuje to da dojučerašnji susjedi i prijatelji odjednom jedni drugima ubijaju pse, uspoređuju prezimena, šaraju po zidovima kuća, kradu, prijete, te se u konačnici međusobno poubijaju, što pojačava dojam nalik onom nakon gledanja Stranger Things – mora da je riječ o nekom ludilu koje neobjašnjivo zahvati ljude i od njih učini ubojice, siledžije i kriminalce. U prilog tome ide i činjenica što nam i sam autor u tekstu ukazuje da se riječi ludi i ljudi razlikuju tek u jednom jedinom slovu. Pa iako je Belešov roman nježna posveta jednom traumom obilježenom djetinjstvu, jednoj uvelike „izgubljenoj generaciji“, jednoj državi koja se nije održala, iako autor gotovo kulinarskom preciznošću važe količinu nacionalizma, nasilja i netrpeljivosti s obje strane, hrvatske i srpske, ne mogu se oteti dojmu da je slijepa pjega svakog našeg diskursa o ratu devedesetih uglavnom prekrivena glazurom infantilne nostalgije naspram minulih mitskih vremena sreće i blagostanja ili pak generičkom ideološkom kombinacijom začina koja svaki pokušaj sagledavanja različitih „okusa“ rata devedesetih pokušava svesti pod predvidljivi meni s kojeg svako jelo zapravo prija isto, iako su meniji dvobojni, dvojezični i dvosmisleni. U tom smislu politička vrijednost ovog romana je što ne zapada ni u jedan od spomenutih klišeja – njegova je snaga prije svega u slojevitom i emotivnom „razlistavanju kupusa“, u namjeri i realizaciji jednog muškarca da sebi i svijetu rastvori vlastite traume, kontradiktorne osjećaje, gubitke, izdaje, napuštanja. Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti.

Odmak od sveprisutnog mačizma, političkog „pamfletizma“ te pretjeranog intelektualizma kao klasičnog oružja za kojim mnogi danas posežu u borbi protiv vlastite ranjivosti vrijedan je, iskren i hrabar iskorak u ranu, onu koja možda nikad neće zacijeliti, ali može postati poveznica između čovjeka i svijeta, znak po kojem se prepoznajemo, potvrda ljudskosti

Odrasla infantilnost

Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije. Loši očevi, očevi lažljivci, očevi koji napuštaju svoju djecu, očevi koji udaraju, očevi koji kradu, očevi koji piju, očevi koji potkupljuju svoju djecu, majke koje prešućuju, majke koje nariču, majke koje ljubav kuhaju i peru, ali je ne žive, majke koje ne znaju zaštiti, bespomoćne majke, majke koje ljubav trže. Time se Beleš opasno približio našem (post)jugoslavenskom Upside Downu, mjestu na kojem se zapravo sije svaki građanski rat, pa tako i ovaj naš – na međi između obitelji i društva, na pragu između privatnog i javnog, na liminalnom polju na kojem se pravila uspostavljaju kako bi ih se već sutra zamijenilo novima stvarajući tako beskonačnu petlju nemogućnosti pregovora, osakaćene komunikacije i emocionalne manipulacije. Što su intimne traume veće to se lakše i brže „rahli tlo“ kako bi ga se natopilo krvlju, urod kojeg će biti trajna i kolektivna destabilizacija, čime se uspješno pozornost od užasa u pozadini – interesnih igara moći i profita – skreće na užase ratnih stradanja. U tom smislu, Belešova je vještina prije svega u postavljanju stvari na pravo mjesto, ono koje nam omogućuje demokratičnost gledanja, što roman čini, kako je to uočio i Davor Špišić, izrazito filmičnim. Precizna ritmizacija teksta podsjetila me na sjajan tekst Damira Avdića u kazališnom komadu slovenskog redatelja Žige Divjaka Vročina. Riječ je o autorskom monologu u kojem Avdić dekonstruira ljudski mehanizam obrane od realiteta onda kada realitet nadilazi naše (emotivne) kapacitete poimanja. Jebote rat, kakav rat – gradira autor svoje mladenačko odbijanje da prihvati stvarnost, čak i onda kada ulice opustoše, kada granate nepobitno počinju padati, kada vojska postavi barikade, kada počinju pristizati osmrtnice. Avdić i dalje tvrdi – idem da snimam CD, jer rata neće bit. Opisivanjem mučnog prijelaza iz mira u rat iz perspektive djeteta Beleš zapravo opisuje i našu odraslu infantilnost. Čini to znatno vještije od sličnih infantilnih pripovjedača takve vrste sadržaja koji uglavnom ostaju preokupirani isključivo sobom i vlastitom traumom. Utoliko Listanje kupusa doživljavam kao kvalitetnije i vrijednije od dosadašnjih (auto)fikcijskih rakursa na ovu temu.

Neizbježno se, doduše, ipak nameće pitanje koliko djeca mogu biti svjesna ne samo ratnih užasa već i svojih disfunkcionalnih obitelji. Uglavnom im je vlastita obitelj jedini realitet kojeg poznaju, što ga automatski čini „normalnim“. Osim toga, uzemljenje svake (sretne) obitelji počiva na neumornom naporu da se prljavo rublje gurne što je dublje moguće. Rat je u Belešovom romanu prikazan kao izvanredna okolnost u kojoj briga oko očuvanja slike koju na van projicira svaka „sretna obitelj“ biva narušena nečim urgentnijim – preživljavanjem. Iako su Belešovi junaci ponegdje previše samosvjesni za svoju dob, a jezik pojedinih dječjih likova povremeno traži dodatno cizeliranje, riječ je o precizno strukturiranoj i slojevitoj priči. Ukoliko roman doživi uprizorenje u obliku filma ili serije, što mu od srca priželjkujem, bit će to prilika da se ovi nedostaci scenaristički dorade te da novi medij sadržaju doda na šarmu i kvaliteti.

Iako će se o Belešovom romanu zasigurno više govoriti u kontekstu rata devedesetih, njegova je stvarna težina drugdje – u razbijanju mita o (sretnoj) obitelji, glavnoj mjernoj jedinici naše (sretne) prošlosti, kad je sve bilo bolje, ljepše i naravno – sretnije

Roman koji možda signalizira odrastanje društva

Roman Listanje kupusa značajan je iskorak u sagledavanju naše intimno-kolektivne prošlo-sadašnjosti. S vremenom možda zaista uspijemo pojmiti da je iza uništene ćirilične ploče, iza vulgarnih fašističkih grafita, iza napisane ispovjedne knjige, iza suicida ili iza ubojstva često potpuno ista kombinacija nemoći, bijesa, tuge i straha, samo što su neki baštinili jedne, a drugi sasvim druge mehanizme kanaliziranja tih emocija. Ako ovu kontroverznu misao uspijemo procesuirati možda uspijemo pridonijeti stvaranju preduvjeta za tu silnu solidarnost koju neumorno zazivamo ili pak antifašizam koji neće biti omeđen infantilnom vizurom svijeta u kojoj je zlo uvijek negdje drugdje, mi smo uvijek na ispravnoj strani, a uzroci svih užasa u svijetu nisu u nama samima već u Upside Downu. Čitanje ove knjige pritom bi moglo poslužiti kao ono što etnolog Arnold van Gennep naziva „obred prijelaza“, u ovom slučaju iz nezrelog, traumatiziranog stanja svijesti u ono odgovornije, samosvjesnije, kompleksnije. Pojava ovog važnog i dragocjenog romana naznaka je da smo kao društvo možda ipak konačno spremni – odrasti.

4. listopada 2023. / https://kritika-hdp.hr/razlistavanje-trauma/

Katja Grcić (Split, 1982) spisateljica je, prevoditeljica i dramaturginja

Bilješka o autoru

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru. Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, a možda bi bio i trostruki da u međuvremenu nije postao prestar za tu nagradu. Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture i grada Rijeke za književno stvaralaštvo. Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine RiLit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča “33” adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Objavio roman Svitanje na zapadu, a roman Listanje kupusa osvojio je nagradu Fran Galović (2023). Živi i radi u Rijeci.