snimka webinara

Gost 59. programa Pisci na mreži je Tvrtko Vuković, autor koji je na različite načine i različitim

strategijama uzdrmao mnoga naša čitanja…  O njegovu pisanju i o mno

go čemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u p

rogramu Pisci na mreži.

Namjeranam je danas u razgovoru s Tvrtkom Vukovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama

– prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Tvrtkom Vukovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimovas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Tvrtka Vukovića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

T. Vuković, Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši, 2005.

T. Vuković, Tko je u razredu ugasio svijeću?, 2012.

T. Vuković, Nečitljivo djetinjstvo, 2016.

A. Milanko: Ono što liriku zasljepljuje, 2015.

Link

http://stilistika.org/pisci-i-stilovi/ivan-slamnig/57-kojem-citatelju

http://elektronickeknjige.com/autor/vukovic-tvrtko/

(Golmanu, lovcu i šumaru, Slijeganje ramenima)

http://www.matica.hr/vijenac/501/Cesari%C4%87eva%20lirika%20kao%20politi%C4%8Dko%20sredstvo/

http://www.kulturpunkt.hr/content/tko-je-u-razredu-ugasio-svjetlo

http://www.mvinfo.hr/knjiga/8723/tko-je-u-razredu-ugasio-svjetlo

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Tvrtko Vuković

Kako čitati nečitljivo?

Razgovarao: Miroslav Mićanović

Miroslav Mićanović: Studija Tko je u razredu ugasio svjetlo? (Meandarmedia, Zagreb, 2012) kritički analizira poučavanje lirike D. Cesarića u osnovnim i srednjim školama – što je “svjetlo” tvoga interesa, kakva je njegova narav?

Tvrtko Vuković: Tek kada je knjiga ugledala svjetlo dana, da se iznova poslužim tom biblijskom sentencijom, shvatio sam da je ona, u većoj mjeri nego sam i htio, zagrabila u tu fundamentalnu antropološku, religijsku i filozofsku matricu odnosa svjetla i tame. Svjetlo je sve ono što je dobro, tama je ono što tom dobru prijeti. Taj je binarizam zavodljiv, politički je posve nedvosmislen i valjda je zato zanimljiv, prihvatljiv i privlačan. Ako je hrvatski obrazovni sustav, sa svojom sumornom ideološkom prtljagom, učenicima u razredu ugasio svjetlo, onda je posve lako zaključiti tko su negativci, a tko su dobre cure i dobri dečki. Ovdje međutim – upravo zbog načina na koji sam u knjizi s tekstom pokušavao raditi i na koji sam mislio o instituciji književnosti, znanosti o književnosti i kulturnim politikama – tu perspektivu treba ne samo obrnuti nego posve iščašiti. Svjetlo mojeg interesa, dakle, nije bio ni mrkli mrak obrazovnog sustava, ni neko moguće svjetlo na kraju tunela pa čak ni njihov odnos. Kada bih htio, mogao bih reći da je svjetlo moga interesa bio naprosto mrak. Drugim riječima, mene je zanimao mrak bez kojega svjetlo ne može, mrak koji iz središta svjetlosnog snopa „svijetli“ svojom neotklonjivošću.

Pokušat ću to pojasniti uvidima autora koji u mojoj knjizi zauzimaju najvažnija mjesta. Jacques Derrida je jednom prilikom neizravno upozorio da teoretičar – a riječ teorija, treba to istaknuti, etimološki dolazi i od riječi gledati, promatrati – u obzir treba najprije uzeti treptaj koji zatvara oko njegove spoznaje. Na drugom mjestu pak napominje da je neka apokaliptična sljepoća ono što otkriva istinu oka, dakle, u konačnici istinu teorije. S druge strane, Jacques Lacan smatra da se polje gledanja, a to je i polje spoznaje, nužno organizira oko zamračenog i neproničnog objekta koji u subjekt zuri iz nekog posve iščašenog mjesta. Njega se ne može vidjeti ili pokazati, ali to još uvijek ne znači da se o njemu ne može reći nešto „istinito“. Da napokon odgovorim na tvoje pitanje: lakanovski zamračeni objekt oko kojeg optječe žudnja interpretacije, deridaovsko apokaliptično sljepilo što dvosmjernom gestom omogućuje analitičko gledanje i prijeti mu potpunom i vječnom tamom -to su bila „svjetla“ moga analitičkog interesa. Još je Paul De Man početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća problematizirao proturječan odnos sljepila i uvida. Mene u tom smislu u knjizi nije zanimala tek konstatacija kojom se tvrdi da je analitički uvid nužno ograničen. Prije svega me je zanimala aktivacija sljepila u analitičkom uvidu, pokretanje ograničenja zbog njegova mogućeg prevladavanja. Zanimalo me je dakle na koji je način sljepilo analitički iskoristivo, a potom i politički produktivno.

Evo i nešto izravnijeg odgovora: Tko je u razredu ugasio svjetlo? doista jest knjiga koja kritički polemizira s okoštalim, tradicionalnim, ideološki i politički zadrtim obrazovnim metodama i praksama. Ta knjiga također ne štedi ni dio akademske kritike koji taj sustav podmazuje sofisticiranim, ali jednako zadrtim jezičnim igrama koje u konačnici služe okoštavanju nastave o lirici, a posljedično okoštavanju odnosa moći unutar razredne i društvene zajednice. Knjiga na kraju krajeva ne štedi ni svojevrsni poetički reduktivizam lirike prema sebi samoj, čemu se nije othvrala ni lirika Dobriše Cesarića. Ali, unatoč tome, mene je u knjizi prije svega zanimala afirmacija jednog drukčijeg pogleda na liriku, instituciju književnosti, znanost o književnosti, studij lirike, interpretaciju, a na koncu konca zanimala me je i afirmacija drukčije politike književnosti koja je neodvojiva od politike kulture, društva i ekonomije.

M. Mi. Tvoja polemika s tradicionalnim pedagoškim metodama i pristupima lirici upućuje na to tko je ugasio „svjetlo“?, o čemu se i u odgovoru izravno „očituješ“. Kako se može dogoditi drukčija preraspodjela ovlasti i moći, ili može li se postojeća obrazovna struktura i matrica drukčije „čitati“, misliti i interpretirati?

T. V. Moram prvo reći da ovo pitanje, u onoj mjeri u kojoj se odnosi na obrazovne politike, uvelike nadilazi moje najuže kompetencije. Moja se istraživanja u tom polju svode na analizu osnovnoškolskih i srednjoškolskih čitanki i udžbenika hrvatske književnosti te priručnika za učitelje i profesore. Šire teorijsko znanje o tom problemu stekao sam čitajući sociologe i kulturologe koji su potanko proučavali edukacijske sustave, kurikulume te obrazovne i odgojne strategije, institucije i mehanizme. Posve konkretno, u knjizi sam mahom u tom smislu referirao na radove Pierrea Bourdieua čija čitanja francuskog obrazovnog sustava na nižim razinama te sveučilišta pružaju odličan uvid u to kako se politike dominacije zasnivaju i reproduciraju na mjestima na kojima obično očekujemo, ili je bolje kazati koja se samopredstavljaju kao mjesta izbijanja slobodnog mišljenja, jednakosti i otpora hegemoniji. Stoga o potrebi za preraspodjelom ovlasti i moći unutar obrazovnog i sveučilišnog sustava i o mogućnostima da se to i dogodi ne mogu reći ništa što se već ne može naći u recentnijoj literaturi. Doduše, na kraju knjige, uz pomoć etičkih i političkih koncepcija teoretičara i filozofa poput Jacquesa Lacana i Simona Critchleya, dajem neku vlastitu viziju društvenog i kulturnog aktivizma, ali to je spekulacija vrlo udaljena od same prakse.

Ono što iz iskustva vlastita rada mogu posvjedočiti – dakle kada je riječ o poučavanju i proučavanju lirike u školama – jest to da je obrazovni sustav tvrdokoran, staromodan, okoštao i restriktivan u mnogim smislovima. No, moje se čitanje nije zadržalo samo na otkrivanju te očite nazadnosti. Analizom kanonskih lirskih tekstova, čija se vrijednost u nastavi književnosti potvrđuje desetljećima, pokušao sam pokazati ono što sam čitajući Bourdieuove analize edukacijskih sustava naslućivao. Obrazovni aparat – napominjem opet da govorim o onom dijelu koji se bavi poučavanjem i proučavanjem lirike u osnovnim i srednjim školama – reproducira oblike dominacije prisutne u društvenoj zajednici te ih koristi za osnaživanje već postojeće hijerarhije unutar razredne zajednice. U tom smislu, ono što si u pitanju nagovijestio može dobiti, što se mene tiče, potvrdan odgovor: potrebna su nam drukčija čitanja najprije lirike, a onda, čini mi se i kulture i društva u cjelini. Ta čitanja bi trebala biti utemeljena u, da se poslužim jednim neogramšizmom, protuhegemonijskom radu u najširem smislu. U ovoj knjizi pokušavam pokazati kako proučavanje lirike, ali i lirika sama, imaju potencijal da kresnu iskru otpora ponad dominirajućih sustava čitanja, pisanja i mišljenja što ostavljaju tragove bilo na tijelu papira, bilo na tijelu čovjeka.

M. Mi.Znam da je na rubu tvoga interesa, ali naznačimo što bi stanoviti društveni aktivizam podrazumijevao, jer mi se čini da u nas na sceni, osim nemuštosti da se teorijski naznači okvir djelovanja, a praksa je sporohodna i unutar sebe proturječna, nema osmišljenije vizije, nacrta društvenog i kulturnog aktivizma. (Nisi li u povodu zadnjih studentskih pobuna pisao tekst o njihovoj akciji i zabranama zainteresiranim studentima dolazak na predavanja.)

T. V. Prvo moram priznati da moja shvaćanja društvenog aktivizma ili ideje otpora izviru iz različitih teorijskih uporišta. U praktičnom smislu mislim da moj rad vrlo solidno podmazuje sustav koji kritizira. Nisam od onih koji vjeruju u to da sama činjenica postojanja istraživanja i razumijevanja hegemonijskih sila aktivira otpor. Kao što je svojedobno to vrlo detaljno opisao Michel Foucault, moć nije samo hegemonijska, ona je i produktivna te pokreće procese koje nisu posve pod nadzorom dominirajućih strategija. U tom smislu ni otpor počesto nije otpor, nego je samo jedan od načina da se kakav dominirajući sustav osnaži, osvježi te da ostane netaknut. Foucault dosta oprezno u jednom intervjuu tvrdi da u etičkom i političkom smislu trebamo težiti tome da igre moći teku s najmanjom mogućom mjerom dominacije. Drugim riječima, apsolutnog otpora moći nema jer je moć sveprožimna. Problem u tom smislu nije sama moć, nego njezino hegemonijsko prisvajanje. Ono što sam u knjizi predložio kao moguću alternativu znanju koje je hegemoniziralo polje lirike, sustav obrazovanja i načine poučavanja lirike u školama te na koncu književnoznanstveni diskurs jesu lakanovska i burdijeovska epistemologija. One su, svaka na svoj način, komične pa sam ih imao potrebe povezati s idejama komedije i humora koje razvijaju slovenska teoretičarka Alenka Zupančič, odnosno Simon Critchley.

Govoreći ukratko i pojednostavljeno, Lacan i Bourdieu, svaki u svom području djelovanja koja uopće nisu strogo disciplinarno ograničena, nastoje afirmirati znanstvene strategije koje će same sebe dovesti u pitanje. Tu nije riječ o promjeni mišljenja i djelovanja u okviru kakva sustava, nego o redefiniranju koordinata koje upravo omogućuju uspostavu i optjecanje sustava. U trenutku zasnivanja kakva znanja to znanje nužno mora aktivirati užitak vlastita dokidanja kao znanja. Takav epistemološki paradoks pokreće neznanje, ono što se ne može znati. Aktiviranje neznanja ne treba shvatiti kao kakav idiotski pokušaj ruganja silama dominacije, nego kao u političkom i etičkom smislu aktivan odnos prema vlastitu djelovanju. Samo dovođenje vlastitih interpretativnih kompetencija do točke u kojoj se iscrpljuju tako da više ništa produktivno iz njih ne može proizaći vjerujem može pokrenuti nove procese – procese koji nisu osigurani postojećim, poznatim i snažno osiguranim metodama, znanjima, položajima, titulama i počastima. Na taj se način dolazi do točke u kojoj se u interpretativnoj zajednici ustaljene analitičke kompetencije izvrgavaju samoruganju, a to je srodno onome što su Zupančič iz lakanovske, a Critchley iz deridaovske perspektive opisali kao politički potencijal komičnog i humornog djelovanja.

Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje i to u kontekstu studentske blokade Filozofskog fakulteta. Moje je mišljenje da bi se u tom konkretnom slučaju mirne duše mogao prizvati glasoviti Lacanov odgovor pariškim studentima 1968. U jeku studentskih nemira te godine Lacan je pružao nedvosmislenu potporu pobuni studenata protiv ondašnjeg kapitalističkog poretka: dogmatizma, zatucanosti, represije, forsiranja materijalističkih vrijednosti te svih oblika konformizma i banalnosti. Tim je istim studentima, ipak, jednom prigodom uputio izazov: „Vi revolucionari ste zapravo histerici koji zahtijevaju novog Gospodara. I dobit ćete ga“. Lacanova enigmatična poruka imala je, dakako, hegelovski prizvuk: „Vi robovi društva tržišne ekonomije niste u stanju u okovima stjecati samopoštovanje te tako ustrajnim radom nadići svog Gospodara, nego jednu vrstu ovisnosti želite brzopleto zamijeniti drugom“. Lacan je tako, unatoč očitoj naklonjenosti pokretu pobunjenika, čin njihova bunta imao potrebu poistovjetiti s konceptom koji je razvio pod nazivom acting out. Histerični acting out je svojevrsno teatralno uprizorenje alternativnog rješenja za problem s kojim se subjekt ne može suočiti, nekakvo kompromisno kazalište čija fantazmatska naracija odgađa suočavanje sa simptomom (u samom subjektu). Drugim riječima, hrvatski studenti prije nekoliko godina ostali su u okviru sustava koji su kritizirali: iako su osporavali tržišnu logiku sveučilišta tražili su pravo na znanje, a posljedično i na povlastice koje sa znanjem dolaze, ne bi li ih kasnije mogli tržiti. Oni nisu prigrlili vlastitu slijepu pjegu, nego su je zaobilazili u teatru otpora. Meni se čini da je zato blokada Filozofskog fakulteta bila jedan lakanovski acting out.

Ono što je sve vrijeme, u raspravama oko događaja, nekako ostalo po strani ozbiljnija je analiza udjela užitka u studentskom zahtjevu za znanjem. Lacanov pojam jouissance upućuje tu na neki užitak-u-smislu (jouis-sens). Razvidno je da sve što studentska gerila poduzimala itekako imalo smisla, njihovo je djelovanje bilo osmišljeno, strukturirano i koordinirano. No, neporeciva je činjenica da je tu aktivnost pratila određena količina neusustavljivog užitka. Pritom uopće ne mislim na slušanje glazbe i kuhanje graha u javnoj kuhinji ispred zgrade fakulteta, ili na praćenje tzv. alternativne nastave, nego na užitak koji je mahom izbijao na internetskim forumima, ali i na plenumima pojavljujući se kao mržnja neistomišljenika, obezvređivanje drukčijeg mišljenja, njegovo grubo ušutkavanje i elitističko podsmjehivanje. To je neki višak-u-smislu koji se ne da tako lako poništiti. Treba razmisliti o tome je li zahtjev za znanjem bio ujedno i zahtjev za užitkom te je li legitimna, ali i poprilično umivena politička borba doista bila potpuno očišćena od naslaga perverznog užitka i narcističke agresivnosti.

Dakle, posve je neizvjesno što je otpor, kako on djeluje, na koji se način može aktivirati i koje su njegove posljedice. Ponavljam, Lacanova ili Bourdieuova epistemologija nude koncept autoironičnog, samokrahirajućeg znanja koji ima mogućnost pokrenuti disenzus, a ne konzenzus kao političku silu. Volio bih raditi i živjeti u znanstvenoj i društvenoj zajednici koja ne bi imala problem sa stalnim propitivanjem vlastitih uvjeta mogućnosti. Opet, svjestan sam u kojoj je mjeri ta želja utopija.

M. Mi. Nadam se da ćemo na ovaj tvoj odgovor dobiti i drukčija pitanja i odgovore, koji će nas vjerojatno upućivati na to da je teorija jedno, a stvarnost drugo. Uputimo se onda u labirint tvoje knjige. Naime, krenuti u istraživanje, analizu od osnovne i srednje škole nadaje se kao logična kronološka provedba raščlambe prostora razreda (učitelja/ učenika) i teksta. Je li akademska razina hrvatskoga obrazovnog sustava u pravoj mjeri, spram odgovornosti za načine poučavanja i interpretiranja u osnovnim i srednjim školama, izložena tvojoj provjeri i istraživanju?

T. V. Analize koje donosim u knjizi doista jesu i analize dijela akademske kritike o Cesarićevoj lirici. U njima nisam jednostavno išao za tim da obezvrijedim jedan način čitanja, a afirmiram drugi, navodno točniji i bolji. Budući da sam pošao od pretpostavke da je posao koji radim, koji radi bilo koji književni povjesničar ili književni i kulturni teoretičar neizbježno političan, smatrao sam da proučavanje književnosti na sveučilištu, kao i njezino poučavanje u školama, nikada nije u društvenom, kulturološkom, ideološkom ili ekonomskom smislu neutralno. Stoga ono ne bi smjelo biti nezabrinuto za vlastite učinke i učinke svoga predmeta. Ako bih dakle morao locirati moje temeljne analitičke ciljeve, onda bih rekao da se oni nalaze u području obrade učinaka interpretativnih i edukacijskih strategija. Mene je više zanimalo što se nekom interpretacijom čini, nego što ona znači. U nekoliko sam navrata u knjizi pokazao da dio akademske kritike, unatoč složenosti svoga pojmovnog aparata, slijedi jedan specifičan odnos prema lirskom tekstu koji sam priručno nazvao neoromantičarskim. To bi pojednostavljeno govoreći značilo da se lirika zamišlja najprije kao jezična stvar odvojena od kulturnih i društvenih poredaka poput tržišta ili ideologije. Kao takva ona je sveta stvar koja utjelovljuje primjerice samu suštinu života. Posljedično, interpretativna metoda koja s tom stvari radi dotiče temelj istine i smisla. Međutim, takva su čitanja uvijek manje povezana s istinom, a više s moći. Točnije kazano, ona proizvode istinu kao istinu uzurpirajući moć i koncentrirajući je u jednom analitičko-poetičkom rukavcu. U tom je pogledu najveća odgovornost nekih akademskih čitanja Cesarićeve lirike u tome što nisu kritički pristupala ni Cesarićevoj poetici, ni vlastitim uvidima, nego su osnaživala i prenosila brojne predrasude o znanosti o književnosti i samoj književnosti, a potom i o identitetima, egzistenciji, moralu i drugim društvenim vrijednostima. U konačnici svrha takvih čitanja nije tek dosezanje istine o lijepom, nego i samoočuvanje dominirajuće analitičke zajednice i održavanje postojećih ideoloških poredaka netaknutima. Nije zato neobično da obrazovni sustav, kao neizravni proizvod akademskog sustava, ponavlja iste analitičke, edukativne i ideološke obrasce.

Da skratim, način čitanja počesto više govori o žudnji analitičara i analitičke zajednice, nego o istini interpretacije. Zato treba čitati učinke, ili jasnije, politička djelovanja čitanja književnosti jer ona ukazuju na modele organizacije kolektivne i pojedinčane žudnje. Ako imamo u vidu Lacanovu tezu da je žudnja zapravo obrambena strategija od užasa vlastite propasti, proturječja ili besmisla, u strukturi čitanja kao žuđenog odgovora na književni tekst može se raspoznati kako neka interpretativna zajednica svladava i vlastita i tekstualna proturječja koja se ne mogu nužno podvesti pod kakvu neupitnost. Cesarićeva pjesma Voćka poslije kiše dobar je primjer da se pokaže kako to o čemu sam upravo govorio funkcionira.

Na satu se najčešće poučava da je Voćka poslije kiše utemeljena na kontrastu. Prema mome mišljenju tu kontrast kao neproturječna, jasna protivština uopće ne postoji. Pravo pitanje nije što je kontrast i s čime ga u pjesmi povezujemo, nego zašto se uopće u okviru nastave ustrajava na kontrastu. U analizi pokazujem da je u drvetu-voćki riječ o paradoksalnoj napetosti identiteta koja se ničime ne da razriješiti, tu je riječ o proturječnoj objedinjenosti razlike i identiteta pri čemu se prvenstvo jednom polu može pridodati samo arbitrarno, dakle nasilno. Tu dakle ideja kontrasta služi kao alat osiguranja kakve postojeće hijerarhije – izvorno-izvedeno, lijepo-ružno, učitelj-učenik, književnost-stvarnost – u kojoj jedna strana zadobiva veću važnost na osnovi ideoloških, a ne prirodnih uvjetovanosti. U kontrastu identiteti ostaju čisti i stabilni. Time se naravno osnažuje mišljenje koje postojeće položaje, s njima povezanu moć i ulogu autoriteta održava netaknutima. Poučavanjem Voćka poslije kiše obnavljaju se predrasude ne samo o književnosti nego i o svijetu i životu. Akademska kritika u tome ima svoju ulogu i u nekoliko navrata sam na to pokušao ukazati.

M. Mi. Što čini, od čega je sazdan, teorijski glas u knjizi, koja je govoreći o „predrasudama, stranputicama i mogućim promjenama u poučavanju i proučavanju lirike“ iznimno polemična, žestoka, prema onima koji poučavaju, na retoričkoj razini?

T. V. Pitanje takozvanog teorijskog glasa iznimno je zanimljivo jer ideju glasa, koja se u književnim i kulturnim teorijama najčešće povezuje s fikcionalnim narativnim ili lirskim tekstovima, dovodi u središte objektivnog znanstvenog znanja. U zadnjem, trećem, poglavlju knjige nastojao sam znanstveno znanje usmjeriti baš prema problemu glasa. Glas se, dakle, i u obrazovnom sustavu povezuje s autoritetom profesora, ali ako se uzme u obzir njegovo lakanovsko shvaćanje kao paradoksalnog objekta, onda onaj koji proučava i poučava mora računati s onim nepoznatim i iščašenim u temelju svojega znanja. Lacan ne misli da je neznanje nešto loše. Upravo suprotno, samo oni koji znaju da ne znaju, koji ne niječu da su zavedeni službenim simboličkim poretkom, mogu ga osporiti. Oni koji niječu da su zavedeni simboličkim poretkom, oni koji negiraju neznanje, ništa ne mogu učiniti. To je velika tema Lacanova XXI. seminara Nezavedeni griješe.

Lirski glas je dakle onaj objekt koji ocrtava jezgru neznanja u studiju lirike. Dopusti mi da to pokušam pojasniti. Lirski glas nije glas u konvencionalnom smislu jer se ne čuje, odnosno, on se samo vidi u materijalnosti teksta. Taj glas nema referenciju, nema jednoznačno ishodište, nema podrijetlo i nigdje ga se ne može smjestiti. Njegov izvor nije ni pjesma, ni pjesnik, ni čitatelj ni jezik nego sve to i ništa od toga zajedno. To se može zamisliti ovako: glas je stalno tu, on dominira pjesmom, ali kad god ga interpretacijom stisnete on vam izmakne, ima ga još, ali se ne zna što to još jest. To nepoznato, iščašeno još je glas kao objekt, nesnosni višak koji se premeće u manjak. Lirski glas se u studiju lirike i u poučavanju lirike u školama nastoji pacifizirati idejom pjesnika ili idejom da se glasa sam tekst. Ali, on zapravo nema referenciju, on je doslovno ništa oko kojeg studij lirike organizira svoju fantazmu o konkretnom izvoru istine, smisla, pjesnika, identiteta i tradicije. U iskonu lirike doista jest glas, ali glas kao skrojena odsutnost njegove iskonskosti.

Studij lirike tek od tog neznanja utjelovljenog u lirskom glasu može krenuti dalje. Sve dok se studij lirike oslanja o postojeće znanje neće ga moći prekoračiti. Zadatak je analitičara izvlačiti to vlastito neznanje na površinu sve dok se ono ne premetne u jedini objekt njegova znanja ili analize. Kada se zabijete u dno vlastita znanja, kada više niste u posjedu manjka oko kojega organizirate analitičku žudnju, kada se manjak premetne u manjak manjka, tek onda možete krenuti dalje. U knjizi sam dakle povezao Lacanov koncept tjeskobe i analitičko čitanje lirike. Tek iz tjeskobe čitanja može frcnuti iskra koja će zapaliti stari svijet i lansirati novi. Tu nije riječ o dobro poznatoj mudrosti da je svako znanje manjkavo, nego o tome da onaj koji zna, analitičar, profesor, učitelj, mora nagomilavati znanja koja će u konačnici osporiti njegove spoznaje. Vlastite analitičke mogućnosti morate dotjerati do klonuća ili do Lacan bi rekao gluposti. Jednostavnije, morate samoga sebe dovesti do gluposti da bi ste mogli početi računati s nekom pameću. Iz perspektive ozakonjenih čitanja vaše čitanje mora izgledati kao besmislica, lakanovska la bêtise, glupost, sramota koja skončava gubitkom digniteta u interpretativnoj zajednici. Suočavanje s lirskim glasom u studiju lirike prema mome mišljenju dovodi do tjeskobe čitanja. S tim manjkom manjka se ništa ne može, tu analiza zastajkuje. To nije manjak oko kojega analiza može beskonačno kružiti već je u njemu previše analitičke manjkavosti. Što ga više opisujemo više je njegove neopisivosti. Oslonac koji manjak pruža tu je izgubljen. Analiza lirskog glasa tako susreće svoj besmisao, ali to ne znači da je analiza besmislena. Upravo u tom susretu analiza može probiti postojeće metodološke okvire iznutra. Tjeskoba čitanja je produktivna jer se pri pronalaženju izlaza tu ne možemo osloniti ni na što poznato. To je pouka i Lacanove i Bourdieuove epistemologije i njihov politički potencijal. Važno je nadodati da se taj politički potencijal temelji na radikalnoj varijanti komičnog iskustva. U knjizi sam pokušao pokazati da ideja glasa, pa onda i ideja lirskog glasa, ima komički potencijal i da je stoga poveziva s epistemologijom Lacana i Bourdieua. Pritom sam, da ne duljim, a to sam i prije spomenuo, prizvao u pomoć studije Alenke Zupančič i Simona Critchleya. Naime, oni smatraju da humor odnosno komično ima subverzivnu snagu tako da sam u knjizi pokušao zamisliti uz Lacana i Bourdieua neku humornu epistemologiju koja bi mogla otvoriti prostor produktivnom neslaganju u analitičkoj zajednici.

M. Mi. Nije li tvoja knjiga u potpunosti određena teorijskim paradigmama kojima ponekad izmiče prostor dviju opsegom nevelikih Cesarićevih pjesama?

T. V. Tvoje je pitanje usmjereno prema načelnom problemu odnosa teorije i književnog teksta. Točnije, ti me pitaš je li tu uopće više riječ o proučavanju književnosti ili je tekst književnosti samo povod za raspravu o nekim posve općim pitanjima poput: autoriteta, istine, znanja ili identiteta. U tu raspravu, o čemu su do sada ispisani tomovi knjiga, ovdje neću ulaziti. No, ono što mogu natuknuti jest da mi koji se bavimo ovim poslom danas nužno moramo iznova promisliti ulogu književnosti u društvu spektakla te ulogu znanosti o književnosti ili šire filologije u svjetskoj humanistici. U tom pogledu meni su bliske ideje koje o književnosti posljednjih desetljeća razvija talijanski filozof Giorgio Agamben. Književnost, naime, Agamben vidi kao etički i politički eksperimentalni poligon. Ti eksperimenti, prema njegovim riječima, nisu ni istina ni neistina; istina je ono što se u njima događa, što je pritom u pitanju. Samo pitanje, ili problem književnosti, jest njezina istina. Čitajući sekvencu o čuvaru vrata zakona iz Kafkina Procesa, Agamben revidira Derridaovu interpretaciju. Derrida je svoju pažnju usmjerio na ispraznost zakona, točnije na događaj koji se ne događa, seljak ne pristiže u zakon. To nam kazuje da vratar zakona čuva doslovno ništa, ništavilo zakona. Vrata su tu otvorena prema ničemu. Agamben smatra da je reduktivno promatrati seljaka kao žrtvu ništavnosti ili iluzije zakona. Otvorenost vrata i nemogućnost prelaska njihova praga uspostavljaju silu zakona, a zadatak je zapravo zatvoriti ta vrata. Djelovanje seljaka, tu čudnu ustrajnost koja graniči s ne-djelotvornošću, Agamben zamišlja kao kompliciranu strategiju koja ide za tim da se vrata zalupe i da se tako prekine rad stroja zakona. Seljak utjelovljuje politički subjekt koji je usklađen s Agambenovim shvaćanjem neoperativnosti. Književnost je upravo u tom smislu poprište na kojem možemo vježbati političko i etičko djelovanje te odnos prema zakonu. Književnost tu iznosi na svjetlo dana način funkcioniranja zakona kao strukture i sustava, a ne kao esencije. Ona izravno pokazuje kako se njegova moć temelji na našem vjerovanju i kako se može i treba učiniti neoperativnom. Granice zakona nisu prirodne, nego su nametnute kao konstrukcija. Zakon je tek sustav regulacije dominacije i modela odvajanja, a neoperativnost taj sustav čini neučinkovitim.

Kakosama književnost djeluje neoperativno prema zakonu vlastite institucije, Agamben pokazuje u eseju Kraj pjesme. Suština lirike procijep je ili napetost između zvuka i značenja. Opkoračenje to iznosi na vidjelo. Rezonirajući tako, Agamben se pita što se događa u zadnjem stihu gdje razlika između semiotike i semantike pjesme biva odgođena. Zadnji stih, Agamben smatra, u strogom smislu riječi nije stih jer (se) ne opkoračuje. Na kraju pjesme lirika prelazi u ono što nije, u prozu. Točnije, kraj pjesme je točka u kojoj se javlja neodlučnost između lirskog i epskog iskaznog modusa. Lirika tako u samoj sebi zastaje, dotiče ono što je trenutno čini neoperativnom. Lirika zapravo pokazuje suštinu jezika jer prema Agambenu: „jeziku dopušta da sebe samog komunicira, a da u onom što je rečeno ne ostane neizrečeno“. Drugim riječima, kraj pjesme iznosi na vidjelo trenutak kada dolazi do deaktivacije zakona interpretacije i mehanizma znanosti o književnosti. Budući da taj mehanizam radi prema načelu razvrstavanja književnih rodova, na kraju pjesme on zapinje, postaje neučinkovit, jer ne uspijeva pokrenuti rad suprotnosti i razlike.

S druge strane, privlači me ono što u samoj književnosti Shoshana Felman, uz pomoć Lacana, imenuje književnom stvari, la chose littéraire. Ta književna stvar svakako nije književnost kao institucija, nego, prema Felman „izvorni, stvaralački nagon koji nas navodi na čitanje. To je ono što tekst čini književnim, što ga pretvara u događaj, što uspostavlja njegov književni život, njegovu trajnu emocionalnu i retoričku vitalnost.“ U jednom drugom tekstu Felman to nešto čudno u tekstu naziva nečitljivim i pita se kako čitati nečitljivo. Riječ je o tome da se ona ne zalaže za čitanje sadržaja nečitljivog jer je to po logici stvari nemoguće. Nečitljivo zauvijek ostaje nečitljivo ma koliko ga interpretacijom nasilno privodili nekom smislu. Felman predlaže čitanje učinaka te književne stvari, nečitljivog književnosti. Čitanje dakle njezinih učinaka pokazuje kako neki tekst u određenoj kulturi zaposjeda određena značenja i kako se sama znanost o književnosti postavlja prema onome što načelno ne može obuhvatiti. Treba, dakle, širiti znanje o nečitljivom jer se samo na taj način ono neće nasilno pacificirati općepoznatim, osiguranim, iskoristivim, utrživim znanjem. Srodno tome je ono što je Jean-Michel Rabaté, uz pomoć Lacanove konceptualizacije diskursa histerika, predložio kao mogući izlaz iz slijepe ulice teorijskog akademizma. Trebalo bi ustrajno histerizirati učvršćeno polje znanja tako da na vidjelo stalno izlaze njegova nerješiva unutrašnja proturječja; postavljati najčešće neodgovoriva pitanja koja bi pokrenula ponovna čitanja kulture, društva, zajednice i njihovih utemeljujućih tekstova.

U tom smislu, Cesarićevi neveliki lirski tekstovi služe kao poligon na kojemu možemo vježbati odupiranje ustaljenim kulturnim kodovima i zdravorazumskom mišljenju, s jedne strane, a s druge služe kao rezervoar znanja o nečitljivom i neizvornom što na koncu može dovesti do boljeg razumijevanja i naših čitanja i strategija na kojima se ona temelje.

Časopis Quorum, 1-2-3/2015.

Bilješka o autoru

Tvrtko Vuković, rođen je u Slavonskom Brodu 1969. Završio je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na Katedri za noviju hrvatsku književnost kao asistent 2000. Doktorski rad pod naslovom Modeli prikazivanja kvorumaškoga pjesništva: Subjekt, svijet, tekst kao interpretativno iskustvo obranio je 2004. te je stekao akademski stupanj doktora znanosti. 2005. izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta. Od 2005. do 2007. radio je kao viši lektor za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Sorbona u Parizu. 2008. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Radove je izlagao na više međunarodnih znanstvenih skupova i na više skupova s međunarodnim sudjelovanjem. Surađivao je pri oblikovanju Leksikona hrvatskih pisaca, Zagreb 2000, Leksikona hrvatske književnosti – djela, Zagreb 2008, Enciklopedije hrvatske književnosti Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, 2010-2012, Leksikon Antuna Gustava Matoša Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Zagreb 2015. Radio je na znanstvenim projektima Modeli hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća voditelja prof. dr. sc. Cvjetka Milanje, Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma prof. dr. sc. Cvjetka Milanje i Odnos kultura-društvo u hrvatskoj modernizaciji prof. dr. sc. Ivana Rogića. Bio je voditelj znanstvenog projekta Hrvatsko pjesništvo od romantizma do postmodernizma te je voditelj od Sveučilišta u Zagrebu sufinanciranoga istraživačkog projekta “Nenormalni” u kulturi i književnosti na prijelazu 19. i 20. stoljeća.Bio je predsjednik Goranova proljeća, središnje nacionalne pjesničke manifestacije, od 2008. do 2010. Bio je voditelj književnog smjera Poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskog studija kroatistike na kojem je trenutno predavač i mentor. Kao gost predavao je na više stranih sveučilišta i na više domaćih znanstvenih i kulturnih institucija. Bio je predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku, a trenutno je voditelj  Zagrebačke slavističke škole, hrvatskog seminara za strane slaviste. Objavio je nekoliko znanstvenih knjiga, priredio je više znanstvenih zbornika i pjesničkih panorama, u suautorstvu je objavio četiri udžbenika za osnovnu školu te je urednik teorijske edicije Drugi smjer u izdavačkoj kući Meandar. Znanstvene i stručne članke te recenzije redovito objavljuje u periodici. Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog P.E.N. centra.

Znanstvene i stručne knjige:

• Off line, hrvatsko pjesništvo devedesetih, [Panorama s pogovorom: U pjesništvu više od njega samog, simptomatologija hrvtaskog pjesništva 90-ih], Quorum, godina XVII, br. 5-6, Zagreb 2001.
• Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši. Aporije reprezentacije u kvorumaškome pjesništvu, Disput, Zagreb 2005.
• Ljubi Žižeka svoga! Je li teorijska subverzija zapravo kapitalistička perverzija i druge neodumice o etičko-političkom čudovištu Žižekove misli, Meandar, Zagreb 2009.
• Muzama iza leđa. Čitanja hrvatske lirike, [Priređivač], Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2010.
• Bajke i basne. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić. Kritičko izdanje, [Supriređivač: Ivana Žužul], Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2011.
• Tko je u razredu ugasio svjetlo? Predrasude, stranputice i moguće promjene u poučavanju i proučavanju lirike na primjerima Cesarićevih pjesama Voćka poslije kiše i Pjesma mrtvog pjesnika,  Meandar, Zagreb 2012.

Odabrani radovi u časopisima:

• Zamukli majstorov glas: politika hrvatskih pjesničkih poetika sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-953-175-360-9], u: Zbornik radova 38. Seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2010, str. 161-172.
• Uciszony głos mistrza. Polityka poetyk chrowackiej poezji lat siedemdziesiątychXX wieku, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-83-87819-09-5], u: Chprwacja lat siedemdziesiątych XX wieku. Kultura, język, literatura, Uniwersytet Śląski–Wydawnictwo Gnome, Katowice 2010, str. 94-108.
• Kojem čitatelju? Politika čitanja užitka u Bukoličnom, trijeznom čitaocu, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-97787-7-8], u: Zbornik radova 10. Kijevskih književnih susreta, Općina Kijevo–Pučko otvoreno učilište Invictus–AGM, Kijevo–Zagreb 2011, str. 11-27.
• Teološki nomadizam. Po/etika i politika zazorne sublimnosti u pjesništvu Delimira Rešickog, [Izvorni znanstveni rad, ISSN 2084-3011], u: Poznańskie Studia Slawistyczne, broj 1, Poznan 2011, str. 271-285.
• Melancholia, uliczna heterotopia i jezyk bez granic. Polityka chrowackiej poezji lat osiemdziesiatych dwudziestego wieku, [Izvorni znastveni rad, ISBN 978-83-63268-01-5], u: Chorwacja lat osiemdziesiatych XX wieku. Kultura, język, literatura, Uniwersytet Śląski–Wydawnictwo Gnome, Katowice 2011, str. 133-151.
• Nečitljivo djetinjstvo: čitanje i nečitljivo u Povratku Filipa Latinovicza, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-432-3], u: Vila–kiklop–kauboj, čitanja hrvatske proze, prir. Anera Ryznar, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb 2012, str. 233-248.
• Unlesbare Kindheit: Lesen und Unlesbarkeit in Povratak Filipa Latinovicza, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-83-63795-79-5], u: Kind und Jugendlicher in der Literatur und im Film Bosniens, Kroatiens und Serbiens, prir. Renate Hansen-Kokoruš, Hamburg 2013, str. 75-92.
• Hermafroditska žena. retorika spolnosti i femininosti u novelistici A. G. Matoša (na primjeru Cvijeta sa raskršća), [Izvorni znanstveni rad, ISSN 2084-3011], u: Poznańskie Studia Slawistyczne, broj 7, Poznan 2014, str. 247-258.
• Naša zazorna drugost: Čudaci u književnosti hrvatske moderne i rađanje hrvatske građanske kulture, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-6931-69-9], u: Kultura, identitet, društvo -europski realiteti, Osijek/Zagreb 2014, str. 319-328.
• Izmješteni. Dislocirani subjekt i otpor imobilizaciji značenja u književnosti hrvatskog modernizma, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-954-07-4046-1], u: Dvižienie i prostranstvo v slavjanskite ezici, literaturi i kulturi, Sofija 2015, str. 350-355.
• Studij nacionalne književnosti u doba čudovišta, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-581-8], u: Transmisije kroatistike, ur. Krystyna Pieniažek-Marković i Tvrtko Vuković, Zagreb 2015, str. 237-255.

Nenormalni: Normalizacijska kultura 19. stoljeća i hrvatska književnost fin de sièclea, [Izvorni znanstveni rad, ISBN 978-953-175-589-4], u: Drugi. Alteritet, identitet, kontakt u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi, Zagreb 2016, str. 197

Pisci na mreži - 2. studenog 2016. u  17,00 Martina Vidaić

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

Snimku pogledajte na adresi: https://youtu.be/BHmpP1Attok

Gošća 58. programaPisci na mreži je Martina Vidaić,autorica koja je dobila prestižnu nagradu „Goran“ za mlade pjesnike, za rukopis Era gmazova, koji je, objavljen kao knjiga, dobio dužnu kritičarsku i čitateljsku pažnju, a ona piše dalje i dalje… O njezinu pisanju i o mnogo čemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam jeu razgovoru s Martinom Vidaić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor s Martinom Vidaić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajteponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Martine Vidaić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

M. Vidaić, Era gmazova, 2011.

M. Vidaić, Tamni čovjek Birger, 2016.

M. Vidaić, Bijesno cvijeće, 2016.

N. Petković, Era gmazova, obrazloženje nagrade „Goran“ (2011)

Link

http://www.versopolis.com/

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Tin Lemac

ERA NOVIH STVARNOSTI

Martina Vidaić: Era gmazova, SKUD IGK, Zagreb, 2011.

Debitantske pjesničke zbirke najčešće predstavljaju uvod u opuse pojedinih autora i eksplikaciju njihovih prvotnih poetičko-stilskih zaleta. U njima se često autori okušavaju na iskustvima svojih prethodnika, slavama svojih uzora ili divljenjima prema svojim suvremenicima. Osim situiranja književne situacije u senzibilitet vremena nastanka, pojavljuju se često i određene početničke greške u uporabi nekih istrošenih motiva i stilema, te nevješto korištenje poetskog gradiva. Kako početničke zbirke mogu i izbjeći te, ponekad i nužne, rak-rane pjesnikovanja te se odlikovati zavidnom književnom zrelošću, pokazuje i prvijenac Martine Vidaić "Era gmazova" koji je ovjenčan i Goranovim vijencem 2011. godine. Mlada pjesnikinja, profesorica književnosti po struci, vješto se primiče generacijskom pjesničkom senzibilitetu i gradi kule na njegovim prilično visokim liticama. U kratkoj recenziji kojom je popraćena zbirka, a služi kao ocjena zašto je baš taj rukopis zaslužio Goranov vijenac, druga mlada i profilirana pjesnikinja Ana Brnardić, govori o tome kako zbirku karakteriziraju metaforički bogat, polivalentan izraz, resemantizirani uobičajeni jezik kojim se stvara i tumači novi inovativni poredak stvari, referentne točke lokalnog i privatnog kao uporišta junakinjina lirskog svijeta, mitološko izvorište i početak kao točka koja se nastoji dostići, sintaktički pravilno ustrojstvo stihova i ritam uvjetovan semantičkim grozdanjima i rasplitanjima motiva, te filmski i literarni imaginarij kao glavni konstituensi smisla. U tom letimičnom pregledu date su gotovo sve naznake ovog pjesničkog rukopisa u nekom općenitom pogledu na njega. Ono što ovaj rukopis vezuje za jednu od struja aktualnog hrvatskog pjesništva pripadnost je stvarnosnom pjesničkom modusu koji se profilirao od 90-ih godina prošlog stoljeća kao reakcija na izravan upliv izvanknjiževne ratne zbilje na diskurze autora i premrežio njihove tek nastale ili već razrađene poetike. Kako termin "stvarnosno" predstavlja stanovitu anomaliju u pojmovlju, tj. ukazuje se kao znanstveno, pa čak i kritički, vrlo neprecizan pojam kojim se pokrivaju načelna stilska polja denotativnosti, metonimičnosti i mimetičke preslike izvanknjiževne zbilje u tekst, a da se pritom ne preispituje njegova opstojnost unutar semantičkih i poetičkih sagledavanja, često se pojavljuju rukopisi koji svjedoče njegovoj razgradnji, te ukazuju kako se on mora nužno redefinirati. Iako sam pisao neke radove o toj problematici i imam stanovite ideje, ostavljam po strani još nedovoljno preispitanu problematiku i krećem s interpretacijom u već postojećim kategorijalnim slojevima koji su prisutni. Važna točka u unutrašnjoj koherenciji samog pjesničkog rukopisa njegova je podjela na cikluse u kojima se odlikuje stanoviti raspored poetske građe na stvarnosnoj pjesničkoj osi. Prvi ciklus "Slijepa ulica" otvara pjesma "U početku je bilo malo ljudi" koja iznosi poetički okvir zbirke, a to je predstavljanje neke lokalne ulične scene koja bi pripadala izvanknjiževnoj zbilji u mitskom modusu geneze svijeta i kozmosa. Mitska struktura stvaranja svijeta ujedno je i metapoetički impuls stvaranja diskurza, a formativno se vezuje za uporabne fantastičke moduse. Fantastizacija, tj. uže gledano mitizacija lokalne stvarnosti rezultira opredmećenjem stvarnosnog koda kao novim poglavljem u razradi stvarnosnog diskurza. Pod navedenim opredmećenjem smatram predstavu stvarnosnih signala nekim drugim modusom i njihovo čvrsto aksiološko povezivanje. U navedenom ciklusu sve pjesme pokazuju slična rješenja. Osim tog temeljnog poetičkog načela, pojavljuju se stilski pokazatelji stvarnosne poetike kao što su začudne usporedbe u kojima se elementi kozmološkog, mitskog ili prirodnog imaginarija uspoređuju s onima iz trivijalnog imaginarija (sunce slabi skokovito kao akumulator, torba je opremljena kao poganski grob, lokva mreška trešnju kao trgovac majicu na štandu) i frazeologizirani izričaji (samo su najlukaviji imali šanse). Svi su oni opredmećujući elementi stvarnosnih situacija kao što je odlazak na izlet, kupovina peke u Benkovcu, kupovina majice u trgovini odjećom, provođenje večeri uz televizijski ekran. Uz navedene indikatore stvarnosne poetike, pojavljuju se i klasični postodernistički umetci koji svjedoče o autoričinoj književnoj kulturi kao što su aluzije na Baudelairea i Eliota. U drugom ciklusu naslovljenom "Planovi" nalazimo na pjesme u kojima se ne opredmećuje stvarnosni kod, već se konotativiziraju stvarnosne situacije kao što su obrana od komaraca, depiliranje i plan uređenja vrta. Podnaslov ciklusa daje konotaciju predmnijevanja budućeg koje se iz aspekta daleke mitske prošlosti čini kao nesaglediva kategorija. Stvarnosni se sloj konotativizira figurom mita čime se pripaja cjelokupnom poetičkom okviru zbirke. U ciklusu "Hladetina" nalazimo na neke pjesme u kojima se konotativizira stvarnosni diskurz (Kolovoz, podne, Ložnica, Poziranje) te neke kojima se pojavljuje navedeno opredmećenje stvarnosnog koda (Sudoku, Automatizam, Cirkulacija). Ravnoteža između konotativizacije kao postupka očuđavanja stvarnosne građe i dovođenja estetičnosti u prvi plan i opredmećenja kao izricanja dubljeg semantičkog sloja ispod prozirne mimetičnosti dovela je do ozbiljnijeg shvaćanja i postuliranja stvarnosne poetike. U ciklusu "Ti, tkivo" dolazi do osnaženog opredmećenja i pojave poetički, stilski i estetski najsnažnijih pjesama "Sobe, svuda" i "Plaža pored bolnice". U završnom ciklusu "Male neugodne bolesti" pjesma nosi u naslovu riječ povijest čime pjesnikinja svjedoči o vlastitu rastu kroz opredmećenja brojnih stvarnosnih signala kao što su loš ten, loša frizura, fašizam i propali poredak. Izvan navedenih kategorija koja smještaju zbirku u jedno od diskurzivnih polja suvremenog hrvatskog pjesništva, nju karakterizira naglašena ekspresivnost emocija prilikom opisa situacija i atmosfera na traklovskom ili bennovskom tragu koji se, također opredmećeni od ekspresionističkog kanona, mogu uklopiti u svako vrijeme krize duhovnih i kulturnih vrijednosti. Svaka kvalitetna ekspresija pobjeda je nad tmurnom stvarnošću, no i svaka dobra poetička tematizacija pobjeda je nad lošim primjerima stvarnosnog diskurza i utrt put ka eri novih stvarnosti, daleko od trivijalne mimetičnosti koja je zakrčila cestu stvarnosnog pjesništva. Ovaj će rukopis, kao i neki drugi izdani u posljednje vrijeme, pomoći u njegovoj suptilnijoj tematizaciji i estetizaciji.

Bilješka o autorici

Martina Vidaić(Zadar, 1986) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. 2011. godine dobila je nagradu „Goran“ namijenjenu pjesnicima do tridesete godine za rukopis zbirke koja je krajem iste godine izdana pod naslovom Era gmazova. Potkraj 2014. dovršila je svoju drugu knjigu poezije Tamni čovjek Birger, koja očekuje skoro tiskanje. Trenutačno radi na trećoj zbirci radnog naslova Bijesno cvijeće te na kraćem romanu radnog naslova Amateri. Nakon dobivanja „Gorana“ sudjelovala je na nekoliko regionalnih međunarodnih festivala (Brutal Zagreb, Struške večeri poezije, Odakle zovem Podgorica, Europski pjesnički turnir Maribor), a pojedinačne pjesme prevedene su joj na nekoliko europskih jezika (engleski, makedonski, talijanski, mađarski, slovenski, njemački i slovački). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. u izdanju HDP-a (uredio Marko Pogačar) te u relevantnim književnim časopisima (Zadarska smotra, Quorum, Relations, Sarajevske sveske) i drugim izborima. 2015. izabrana je kao jedna od pet hrvatskih predstavnica/predstavnika u međunarodnom projektu Versopolis koji okuplja jedanaest uglednih europskih festivala u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja. Povremeno napiše i pokoju kratku priču, ali do sada je samo dvije objavila.

Pisci na mreži - 5. listopada 2016.  u  17,00 Dražen Katunarić 

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

 snimka održanog predavanja

Gost 57. programa Pisci na mreži je Nebojša Lujanović, autor je koji se, između ostalog, bavi onim što je naizgled anakrono ili rubno – ali to je ono što njegovu tekstu, njegovu autorskom pismu daje na iznimnosti i važnosti. Čitateljskoj važnosti, u prvom redu. Čitateljskom užitku i muci zbog onih koji su protagonisti na periferiji života i ne pitaju se je li to kazna, sudbina…O njegovu pisanju i istraživanjima, uvidima, o njegovu trčanju i mnogočemu drugom – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam jeu razgovoru s Nebojšom Lujanovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Nebojšom Lujanovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove,potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Dražena Katunarića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

N. Lujanovic, Oblak boje kože, 2015

N. Lujanovic, Orgulje iz Waldsassena, 2011

Linkovi

http://www.matica.hr/vijenac/347/%C5%A0TO%20JE%20LIRA%20DELIRIJU/

http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2016/03/1632006714/radioroman-drazen-katunaric-prosjakinja-moja-kritika.html

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-kronos

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-dobio-pjesnicku-nagradu-u-rumunjskoj

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Josip Mlakić

OBLAK BOJE KOŽE

Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo

Iznimni roman Oblak boje kože Novotravničanina Nebojše Lujanovića u izdanju zaprešićke Frakture svojevrsni je eksces u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali i šire. Pozitivan, naravno. Stvaralaštvo Nebojše Lujanovića možemo podijeliti na dvije gotovo odvojene faze. U prvu spadaju romani Stakleno oko i Godina svinje te zbirka priča S pogrebnom povorkom.

Roman o tri generacije Roma

Tu fazu uvjetno bismo mogli smjestiti u ladicu “stvarnosne proze”, bez obzira na uopćenost i neodređenost tog pojma koji je u jednom trenutku postao svojevrsna oznaka za hrvatski književni mainstream i kojim se u hrvatskoj književnoj kritici baratalo više od deset godina.

U drugu fazu spadaju posljednja dva Lujanovićeva romana: izvrsne Orgulje iz Waldsassena i Oblak boje kože.

U najpoznatijoj književnoj polemici u bivšoj Jugoslaviji, onoj između Danila Kiša i njegovih oponenata povodom Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, Kišovi protivnici su mijene u njegovu književnom postupku pokušavali prikazati kao negiranje svega što je pisac prethodno napisao, uključujući i Kišovu veličanstvenu romanesknu trilogiju (Rani jadi, Bašta, pepeo i Peščanik).

Riječ je nesuvisloj i neutemeljenoj tvrdnji po kojoj bi onda, primjerice, Nebojša Lujanović bio pisac samo posljednja dva svoja romana.

Radnja romana Oblak boje kože odvija se u tri odvojena rukavca i četvrtom koji funkcionira kao roman u romanu.

Roman prati tri generacije Roma, odnosno njihove pokušaje da se izvuku iz začaranog kruga bijede, siromaštva i neprihvaćanja. 

Lujanović u sva četiri slučaja progovara iznutra, jedinstvenim pripovjedačkim diskursom, glasom Roma, zahvaljujući silnom trudu koji je uložio u ovu knjigu, što je vidljivo iz svake njezine stranice, bez kojega bi, čini mi se, Oblak boje kože bio samo još jedna šarena slikovnica o Romima.

Višegodišnji istraživački rad koji je prethodio romanu pomalo podsjeća na metode iz nekih drugih (boljih?) vremena.

Mržnja prema Romima je zapravo legitimna

Poput metoda danas pomalo zaboravljenog pisca romansiranih biografija Irvinga Stona, autora iznimnog romana Agonija i ekstaza, koji se za svaku svoju knjigu pripremao godinama.

Prvi, nosivi rukavac romana prati bijeg mladog Roma Enisa Selmanića iz Zagreba prema romskom naselju u blizini Novog Travnika, u kojem je rođen, nakon požara u kafiću “Tri palme” gdje je radio kao konobar i kojom prilikom je smrtno nastradao sin vlasnice kafića, Dalibor, Hrvat.

Za nesreću je po automatizmu, zbog svoga podrijetla, optužen Enis, po stereotipu koji to zapravo nije, jer je na neki način pravilo.

Enis stiže u Novi Travnik u predvečerje rata, u svijet koji puca po šavovima, što samo podcrtava motiv nemogućnosti bijega.

Nakon požara i medijske presije stvara se atmosfera linča prema Romima te dolazi do blokade naselja u kojem žive.

Na taj način je Plinarsko naselje pretvoreno u svojevrsni konclogor iz kojeg je nemoguće pobjeći.

Ne toliko zbog čvrstine blokade koliko zbog surove činjenice kako Romi nemaju kamo pobjeći. Plinarsko naselje samo je mikro konclogor unutar jednog mnogo većeg. 

Život iznutra pratimo iz perspektive Sande, Enisove sestre. Sandin je jedini cilj pobjeći iz romskoga geta. Ona ima atipičnu, “neromsku” fizionomiju, za razliku od njezina brata. 

Međutim, ni to nije dovoljno. Zagrebački rukavac romana je priča o rasističkom odnosu prema Romima koja je univerzalna, kao i o medijskoj mašineriji koja ga nesmiljeno podgrijava. Iako nije skrivio požar, Enis je idealna žrtva i nikoga stoga ne zanima istina, pa ni majku poginulog.

Mržnja prema Romima je zapravo legitimna.

Iz jednog svijeta izopćeni, u drugom neprihvaćeni

Enisov otac Fabo također želi pobjeći iz romskog kruga siromaštva, iako je u njihovu svijetu “gadžo”, stranac, tuđinac.

On je zapravo dvostruki izopćenik. Izopćen je iz vlastitog svijeta, a u ovome drugome je neprihvaćen. Fabo sakuplja dokumentaciju o stradanju Roma u holokaustu, koju planira unovčiti, iako je to utopija, jer to apsolutno nikoga ne zanima: kao što ih ne zanimaju životi Roma, “većince” ne zanimaju ni njihove smrti i stradanja.

A to Fabo ne shvaća, kao ni svijet oko sebe uostalom. On neprestano osluškuje motor svojega Mercedesa i to je najviši stupanj njegove komunikacije sa svijetom koji ga okružuje.

U četvrtoj pripovjedačkoj liniji, svojevrsnom romanu u romanu, pripovjedač je neimenovani Rom koji je zatočenik Auschwitz-Birkenaua.

Istetovirani broj na nadlanici jedini je njegov identitet. Riječ je o bivšem radniku Daimler- Benza, vrsnom automehaničaru, kojemu je ta tvrtka (kao i Enisovu ocu Fabi) na neki način sudbina.

On, naime, kamionom Daimler-Benza, kao pripadnik povlaštenog logorskog Sonderkommanda, odvozi iz plinskih komora trupla ubijenih logoraša ili njihov pepeo.

Scene odvoženja pepela pogotovo su mučne i tragične. “Broj x”, da ga tako nazovem, pripovijeda o problemima logorske uprave zbog golemih količina pepela koji se nema više kamo spremati.

Na taj način Lujanović nam preko jednog motiva daje sliku strahota logora i veličinu tamošnjeg zla. Zbog toga pada odluka da se pepeo odvozi do obala Visle i istresa u rijeku. 

Krug neprihvaćanja proširio se i na romski jezik

Posebno je dojmljiva scena, možda i najdojmljivija u cijelom romanu, koja opisuje kako Visla “guta” i “probavlja” ljudski pepeo. Simbolička snaga ove scena je golema.

Iz osjećaja krivnje, zbog pripadnosti Sonderkommandu, “Broj x” počinje sakupljati dokumente o stradanju Roma.

Za razliku od Fabe koji u dokumentima vidi tek priliku za zaradu, cilj pripovjedača je samo jedan: da ostane barem neko sjećanje na sve strahote kroz koje su prolazili Romi u holokaustu.

To postaje njegova misija. Posebna vrijednost ovoga romana je korištenje riječi i izraza na romskom. Lujanović to ne čini na način na koji su, na primjer, Krleža i Andrić koristili germanizme, odnosno turcizme, inkorporirajući ih i stapajući u vlastiti jezik.

Romske riječi i izrazi kod Lujanovića su označene kurzivom i pomalo su strano tkivo u romanu.

Lujanović na taj način, posredno, govori o ovdašnjem kolonijalnom mentalitetu koji prihvaća samo ono što je više i jače od njih. Prihvaćaju se germanizmi, turcizmi, anglizmi...

Međutim, nikad nisam čuo izraz romizmi i nisam siguran postoji li i u jednom jeziku.

Krug neprihvaćanja zapravo se proširio i na sam romski jezik, tako da su odsječeni putovi za bijeg i na simboličkoj razini, uključujući i Boga kojega su Romi usput izgubili križajući ga s bogovima naroda s kojima su bili u doticaju, kako to na jednom mjestu piše Lujanović.

Lujanović vraća jedan davni civilizacijski dug

Ovaj je roman, iako stilski sjajno napisan i komponiran, važan prvenstveno zbog dvije stvari: nema one jeftine romantičarske mitologizacije koja je neizostavni “sastojak” svih saga o Romima.

Sjetimo se samo filmova Emira Kusturice i njegovih manje uspješnih epigona. Lujanović je hladan, nemilosrdan promatrač koji, paradoksalno, na taj način pojačava čitateljsku empatiju prema svojim likovima.

“Putovao sam, putovao, sreo sam čak i sretne Cigane”, prijevod je uvodnog stiha romske službene himne “Dželem, dželem” (to je postala 1971.)

Ništa kao ovaj antologijski stih ne potire u tolikoj mjeri te romantičarske predodžbe. Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo. Druga stvar je sama tema: romski holokaust.

Može li se itko sjetiti vrhunskog umjetničkog ostvarenja koje tretira ovu veliku temu?

S druge strane, holokaust nad Židovima obrađen je kroz cijeli niz nezaboravnih i vrhunskih umjetničkih ostvarenja: od romana Imre Kertesza, Patricka Modiana, Kurta Vonneguta pa do izvrsnog romana Daniel Stein, prevoditelj suvremene ruske spisateljice Ljudmile Ulicki, zatim kroz filmove Pijanist Romana Polanskog...

Lujanović na jedan izvrstan način vraća jedan davni civilizacijski dug.

Na kraju, vjerujem kako bi neumorni eksploatator romskog etnosa, Emir Kusturica, vjerojatno bijesno ovu knjigu zavitlao u zid, svjestan kako ona ruši sve stereotipe na kojima je on gradio svoje romske kule u zraku, kao i romantičarske predodžbe iz kojih je izrastao jedan lažni mit: o bijedi i neimaštini kao svjesnom izboru iz kojih se rađa nekakva lepršava, apstraktna sloboda.

Bilješka o autoru

Nebojša Lujanović, rođen je 1981. godine u Novom Travniku (BiH). Radio tridesetak poslova: od građevinskog radnika i skladištara, do voditelja knjižare. Trenutačno se bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Uključen u organizaciju kulturne manifestacije Pričigin, te voditelj Festivala svjetske književnosti u Splitu. U tamošnjoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića vodi radionice pisanja, književne tribine i kvizove. Živi u Splitu i angažiran je kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Zenici. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je i doktorirao 2012. godine iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Dosad je objavio sljedeća prozna djela: roman Stakleno oko (Parnas, 2007), zbirku priča S pogrebnom povorkom nizbrdo (Algoritam, 2008), roman Godina svinje (Algoritam, 2010), roman Orgulje iz Waldsassena (EPH-Liber, 2011). Roman Oblak boje kože, objavljen u izdanju Frakture (2015) do sada je privukao najviše pažnje i naklonosti kritičara. Ponosni otac maloga Lovre.

Pisci na mreži - 14. rujna 2016.  u  17,00 Dražen Katunarić 

Voditelji programa : Mirela Šikić-Barbaroša i Miroslav Mićanović, AZOO

snimka održanog susreta

Gost 56. programa Pisci na mreži je Dražen Katunarić,pjesnik, prozni pisac i esejist, autor koji se bori s dosadom poezije, jer ponekad misli da „pretvorila se u ružnu žabu i slijepu krticu.“ Htio bi da poezija, književnost vjerojatno, unosi duh, svjetlo i smijeh, dok ona (poezija) „pravi se da je labud, a obična je i nakisnula patka koja ne može poletjeti“. O kakvu je nesporazumu riječ, što se promijenilo i što nije? – saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora u programu Pisci na mreži.

Namjeranam je danas u razgovoru s Draženom Katunarićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemoda su za ovu priliku razgovor s Draženom Katunarićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove DraženaKatunarića da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Autorski

D. Katunarić, Amigos para siempre, priča, 2005

D. Katunarić, Dajte jednu minutu Hitleru, esej

D. Katunarić, Izbor iz poezije

http://www.aquilonis.hr/dodaci/pisci_na_mrezi/D.Katunaric,Smijesak_Padre_Pija,ulomak_iz_romana.pdf

Linkovi

http://www.matica.hr/vijenac/347/%C5%A0TO%20JE%20LIRA%20DELIRIJU/

http://blog.dnevnik.hr/knjigoljub/2016/03/1632006714/radioroman-drazen-katunaric-prosjakinja-moja-kritika.html

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-kronos

http://www.mvinfo.hr/clanak/drazen-katunaric-dobio-pjesnicku-nagradu-u-rumunjskoj

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

Prijevoji pjesništva - Zvonimir Mrkonjić

ŠTO JE LIRA DELIRIJU

Dražen Katunarić, Lira / Delirij, Litteris, Zagreb, 2006.

Ne osobito česta pjesnička vrsta, kritika poezije, kojom započinje zbirka Lira / Delirij, trubadurska stečevina što su je u novije doba aktualizirali Paul Éluard i Branko Miljković, nije ishod puke autoreferencijalne koketerije Dražena Katunarića (1954). Mnogo više ta kritika možda upućuje na zajednička mjesta i usuglašavanja među pjesničkim teoremama s obzirom na pjesničku komunikaciju i jezika u njoj, gdje napokon ni ogledanje sudbine pjesništva u obilatom vremenu (neka nam za ovu prigodu bude dopušteno preokrenuti Hölderlina) nije zanemarivo pitanje. Ali što nam kaže Katunarić? »Poezija je dosadna. Mrzim sve njezine zbirke. Pretvorila se u ružnu žabu i slijepu krticu. Ne unosi nimalo duha, svjetla i smijeha. Pravi se da je labud, a obična je i nakisnula patka koja ne može poletjeti. Listam i zijevam nad svakim svojim stihom, sve do klonuća. I kad konačno sklopim oči, zapašem lijepe snove od riječi, dosegnuti zvonik, kamen zvan veselje, kakvog još ima na otoku, a ni u jednoj knjizi.«

Pošto je rekao što misli o sebi, Katunarić u prvom poglavlju zbirke satirički promatra iz vizure antičkog epigrama svoje stvarne ili zamišljene bližnje. Naslov poglavlja, Tebi govorim, konceptualizira izravnost obraćanja kritiziranom objektu. Eto Hrvatine koji se u rodoljubnom žaru opija: »makar se s njom i zaljuljao na stolcu / makar s njom i usnuo, pao i slomio / ključnu kost« (Domovine sinu). U toj epigramičnosti može se prepoznati i mediteranska karnevalizacija poruge uz povlađivanje publike. Bez obzira na antički uzor, čini se da joj je isto toliko nadahnuće bilo estetika ružnoga kakvu je Rimbaud oprimjerio u sonetu Venus Anadiomene. Katunarić je sličnu sliku osvježio u Kupačici koja je nosila tange na plaži: »Nisi se pred zrcalom pogledala prije no što si sišla na žalo. Više ti je od šezdeset ljeta, zamašnija si od foke, na bedrima strije i celulit, grašak u venama.« Izoštren stvarnosni ukus nadahnjuje Katunarićeve crteže rađene po prirodi svom taktilnom sugestivnošću. U jednom od tih epigrama Katunarić je dužnom mjerom odgovorio svom novinskom nasilniku koji je imao na svojoj strani svu potporu svemoćnog žutog tiska. Pjesnikovo je stajalište pritom nedvojbeno: nema kritike poezije koja, ako hoće biti temeljita, ne bi ujedno bila kritika zbilje. Ako se sjetimo da je Katunarić u jednoj od svojih zbirki aktualizirao pjesničku vrstu psalma kao pohvalu svetosti života, dobit ćemo drugu od dvije sukladne vratnice pjesničkoga portala gdje se o istoj pojavi govori s dviju različitih strana.

Pitanje poezije i zbilje prati Katunarića već od njegova sudjelovanja u zborniku Drage Štambuka Insulae (1981), gdje sa sastavljačem i jedanaestoricom drugih pjesnika supotpisuje »povjerenje u ljudski jezik, vjeru u izrecivost smisla«. To stajalište nije bilo puka tautologija, ono se odnosilo na suprotno stajalište i poetiku semantičkog konkretizma, prema kojoj se smisao kompromitirao služenjem praktičnim ciljevima. Reklo bi se da se za četvrt stoljeća suprotnost među suprotnim gledištima na stanovit načina izgladila, pomogavši (izvan)generacijskom profiliranju nekoliko snažnih pjesničkih jedinki – da spomenemo još Jelušićevu, Makovića, Stojića i Štambuka, koji su doista potvrdili važnost smisaone izravnosti daleko od gotovčevskog simplizma. Problemi uporabe jezika ostali su gotovo isti, svaki od njih i svaki novi pjesnik za svoj je račun rješavao: kad mu je trebao smisao, on ga je činio svojom jednoumnom estradom i govornicom, a kad bi ga se zasitio, onda ga je persiflirao i ponižavao. Tek su malobrojni – Čegec, Jendričko, Maleš i Stojević – ustrajali i uspjeli u obrani teze da je smisao osporiv i razgradiv u elementu igre.

U Izvješćima ilota Katunarić se s pomnjom prigodnoga kroničara posvećuje »iskustvu otočnosti«, ali u svojim izvješćima na zanimljiv način miješa stvarno s izmišljenim karikirajući način lokalnih prijenosnika »novitadi« (Voda iz Mađarske). Tu ujedno pjesniku kao da ponestaje oštrine pa je zamjenjuje nasmiješenom blagošću:

Sreo sam na misi energične žene. Njihove lepeze hlade moje lice.

Gledam odozgo brod crkve, s lijeve je strane osam anđela, a s desna samo sedam.

Četvero ih sjedi, dvoje svira, nekoliko maše i prstićem pokazuje nebo.

Nijedan ne leti.

Svećenik je pristojan i ljubazan čovjek,

Ali dok propovijeda, muškarci izlaze popušiti

cigaretu...

(Ljetna misa)

U poglavlju Quetzalcoatl Katunarić putositnički, gdjekad čak feljtonistički, izvješćuje s putovanja u Meksiko. Slika prostitutke na balkonu koja nudi dojke među narančama matisovski je dekorativna. Ti postupci slažu se na svim razinama postavljenih pitanja kao konstruktivna sveza između lire i delirija, gdje lira zastupa označiteljsku stvar poezije, a delirij joj suprotstavlja opću stvarnosnu uzavrelost kao neutralizaciju svih znakova i značenja.

Vijenac, 347 / 2006.

Bilješka o autoru

Dražen Katunarić(1954., Zagreb). Pjesnik, prozaik, esejist. Urednik časopisa Europski glasnik. Objavio je dvadesetak knjiga, pored ostalih: Mramorni Bakho (poezija, 1983), Pučina (poezija, 1988), Kuća dekadencije (eseji, 1992), Nebo/Zemlja (poezija, 1993), Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994), Priča o špilji (esejistička proza, 1998), Lijepak za slavuja (poezija, 1998), Načitano srce (poezija, 1999), Kobne slike (proza, 2002), Tigrova mast i druge priče (proza, 2005), Lira/Delirij (poezija, 2006), Prosjakinja (proza, 2009),Infernet (kratke priče, 2010), Kronos (poezija, 2011), Jednoga dana bila je noć (izabrana poezija, 2015). Preveden na strane jezike:Ecclesia invisibilis (Bukurešt, 2001); Isolomania (Ajaccio, 2004); Cherries (N.Y. 2004); Kthimi i Barbrogjenive (Tetovo, 2007); Ciel/Terre (Amiens, 2009); Le baume du tigre (Bruxelles, 2009); Die Bettlerin (Graz, 2009), La mendiante (Bruxelles, 2012), Cer/Pămȋnt (Iaşi , 2016) Poem efemer (Iaşi, 2016). Dobitnik je „Brankove nagrade”(1984), Nagrade „Tin Ujević” (1994), Nagrade Matice hrvatske (1999), Nagrade „Europski krug” (1999), Nagrade "Menada"(2003., Makedonija), Nagrade „Steiermärkische Sparkasse“, (2009, Austrija)i „Balcanica” (2015, Rumunjska).Francusko Ministarstvo kulture dodijelilo mu je red Viteza umjetnosti i književnosti.