 |
Gost programa Pisci na mreži je Dinko Telećan, autor koji o sebi i svom radnom, životnom prostoru kaže: „rođen u istom gradu u kojemu najčešće živim i radim. Najprije sam htio biti bubnjar, potom filatelist, japanolog, crtač stripova, vozač autoutrka, vrtlar, potom nitko i ništa, završio kao prevoditelj u statusu samostalnog umjetnika koji piše kad stigne i može. U međuvremenu sam bio student, novinski lektor, anketar i ulični svirač. Jedne godine uspio sam uzgojiti odlične pomidore. Živim s jednom plavom vilom i već spomenutim bijelim mačkom. Putujem manje nego prije, nažalost.“
Datum: 25. veljače 2015. u 17,00 - 18,30 Meeting ID: Pisci-Dinko-Telecan Attendee key: Participant
Namjera nam je danas u razgovoru s Dinkom Telećanom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? |
|
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
|
|
| Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Dinkom Telećanom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. |
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Dinka Telećanada biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski tekstovi
D. Telećan, Izbor iz poezije, 1997–2011.
D. Telećan, Gorke naranče
Izbor iz kritika o D. Telećanu
S. Snajder, O Pustinji
Linkovi
http://www.mvinfo.hr/eservis-autori-opsirnije.php?pID=1357
http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=7248
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Dinko Telećan
Grana na kojoj sjedimo
Razgovarao: Marko Pogačar
Odista govoriti, a pogotovo poetski pisati nekim drugim jezikom, znači doslovce drukčije vidjeti svaku stvar oko sebe. To je neprocjenjivo iskustvo.
Imajući u vidu tvoje tri do sada tiskane pjesničke knjige i rukopisnu knjigu pod radnim naslovom Rečenice, ne mogu se oteti dojmu da je konstanta tvojeg pjesničkog projekta, različitim strategijama provedeno, svojevrsno razjezičavanje jezika, njegova redukcija, rješavanje vlastitog balasta (pa, ponešto paradoksalno, i kad je izraz gotovo barokan), a na koncu i samoga sebe; posezanje za cijelim, jedinstvenim, riječi koja se sama sa sobom stapa u objavljenom visu jednote. Nije li takva težnja transcendenciji prvotne riječi, na neki način, piljenje grane na kojoj, kao pjesnik – prije svega, dakle, jezično biće – i sam sjediš?
Jest, no ima li jednom biću paradoksa kao što je pjesnik primjerenije radnje od piljenja grane na kojoj sjedi? Dublje i ozbiljnije: nije li iskušavanje svih mogućnosti jezika, svih mogućih riječi, strategija, igara, čaranja i raščarivanja i razjezičavanja, zapravo potraga za jednom jedinom pravom riječju – bezdana i, možda, beznadna potraga po kojoj se, uz ostalo, pjesnikovanje razlikuje od pripovijedanja, obrazlaganja i raščlanjivanja? Da ostanemo na tvojoj slici: pilim granu ne da bih zajedno s njom pao, nego da bih poletio.
Kako u pjesničkom, tako i u tvom esejističkom radu sveprisutna je osovinska opreka suvremenog i tradicionalnog; upravo je sklonost tradicionalnim oblicima i motivima te njihovom kombiniranju s onima trenutno zastupljenijima, a bez tipične postmodernističke instrumentalizacije istog, ono što te najočitije izdvaja iz dominantnih poetičkih matrica, ukoliko iste postoje. Što nam može ponuditi tradicija izbjegnemo li je promatrati tek kao stovarište obrazaca; neiscrpnu postmodernu riznicu?
Tradicija, ali ne ona u tzv. tradicionalističkom, okoštalom smislu, može nam ponuditi upravo – poeziju. Svijest o tradiciji – a ne pokorno tapkanje po utabanim putovima i tavorenje u zavjetrini provjerenih formalnih okvira – može značiti otpor sveprisutnom pretvaranju poezije u prozu bezrazložno razlomljenu na stihove koji to nisu, otpor redukciji poezije na puki tekst, otpor utišavanju iskonske glazbe, bolje kazano muzike u pjesništvu, i iznad svega stremljenje prema re-sakralizaciji poezije i poeta. Prema rehabilitaciji onoga što se nekoć zvalo poeta sacer. Ako je takav danas uopće moguć.
Osim relativno česte upotrebe vezanog stiha; aktivacije pravilnog metra i upotrebe rime, te njegovanja retorički nerijetko prenaglašenog, visokorafiniranog modernog izraza, svojevrsni otklon k prošlom prisutan je i na motivskoj ravni, kao i u tretmanu metafore. Mogu li one, i do koje razine, ikada biti zaista iscrpljene? Što nam danas na uho šapuću Garcia Lorca, Jiménez, američki (post)simbolisti, i ostali čije je tragove moguće, snažno upisane ili tek jedva vidljive, slijediti tvojim tekstom?
Šapuću nam (nam?) ono što još možemo čuti, zaglušeni raštimanim pjevovima: da idemo dalje od njih, ali tek kad smo od njih dosegnutu čistoću i radikalnost pjeva dosegli; dalje, a ne niže, to znači ili u šutnju ili u još smionije poniranje, ako se na njega odvažujemo. Čudnovato, ali danas smionost kao da znači smionost da se ide niže i još niže, tj. u banalnost i preslikavanje neposrednog, a 'suvremenost', malne pristojnost, odsustvo svakog razlikovanja višeg i nižeg, da ne kažem vidljivog i nevidljivog – a nije li posao pjesnika, da sad staromodno ustrajem u tom 'otklonu k prošlom', govoriti (dosad) nečuvenim jezikom o (dosad) nevidljivom?
Uz ove odjeke 'klasičnih' formi nalazimo i brojna asemantička, zaumna, zvučnim ili grafičkim podudarnostima motivirana rješenja. Čini se da, bez obzira na tezu iz uvodnog pitanja, jezičku gestu nije bilo moguće tek tako ušutkati... Usput, koliko polažeš na poetičku matricu na koju se uvriježilo, pomalo promašeno, referirati kao na onu iskustva jezika?
'Rješenja' koja spominješ tek su iskušavanja i okušavanja na putu prema 'svom' jeziku, odnosno onom jeziku koji čuješ kao jezik na kojem (još) mogu progovarati stvari. Ono što je promašeno, pak, to je svakako svođenje (poetskog) jezika na sebe samog, u raznim inačicama, pravcima i –izmima, koje u stvari znači kazivanje nikoga (tj. neautentičnoga) ni o čemu (ne o ničemu, jer to je već poezija), to jest golo brbljanje, ma kako 'ludičko' ono bilo.
Još je jedna konstanta tvojeg pisma, pjesničkog i esejističkog. Naime, putopisne i pejzažne vedute sve su ti prije no strane. Neke pjesme eksplicitno su, paratekstovima, uokvirene određenim putnim kronotopom, a širi okvir daje im knjiga Lotos prah i mak, zbirka putopisnih crtica s potkontinenta...
Put mi je važan u svakom vidu – egzistencijalnom, spoznajnom, razbuđujućem pa onda i poetskom, naravno i u smislu inspiracije, izvanjskog poticaja za otkrivanje unutarnjeg. No nipošto ne mislim da je putovanje u izvanjskom smislu nešto nužno za pjesnika, ili za bilo koga uostalom; nužno je meni, jer kad stojim na mjestu svladava me drijemež i skamenjujem se, a time se skamenjuju i moje riječi. Svaka čast onome koji prozire i prozirući opisuje svijet a da se ne miče iz svoje sobe, svojega becirka ili kojega god (samo)zadanog okvira – ja to, bar zasad, nisam u stanju. Putovanja na Potkontinent, koja sam pokušao opisati putopisom, značila su mi, kako to rado sebi i drugima prispodobljujem, podizanje staklenog zvona sa svijeta. Buđenje, dakle, i izlaganje svim ljepotama i strahotama toga svijeta u njihovu brutalno ogoljenom vidu.
Već prema logici putnih ruta koje su te, čini mi se, na više razina uvelike obilježile, također je sveprisutna 'lažna' dihotomija istok – zapad; njezina dekonstrukcija, ali i više ili manje osviješteno poigravanje zatečenim njihovim mitemima, ideologemima i stereotipovima. Je li moguće, u umreženom svijetu (odnosno, u umreženom isječku svijeta) biti pjesnikom 'jedne' kulture?
Ovisi o tome što razumijevaš pod 'jednom' kulturom. Kao pjesnik, kultiviran si 'svojim' jezikom – a naknadno, naravno, i drugima koje na putu više ili manje usvojiš. Jezik, naravno, nikad nije samo jezik, on je iskustvo svijeta i način gledanja svijeta. Pjesnik, po mogućnosti, u svome pjesnikovanju sabire svakovrsna iskustva i gledanja. A u svijetu koji spominješ, onom 'umreženom' kojemu je sve teže biti dorastao unatoč svim olakšanjima koja se nude, zadaća je pjesniku, čini mi se, dvojaka: umrežiti se – da ne bi bio autističan i da bi vidio iznutra – i istovremeno se ne dati uhvatiti u mrežu – da bi bio slobodan. Ili: jasno vidjeti mrežu, ali ne biti u njoj.
Javljaju se također pjesme na engleskom i španjolskom jeziku, te na različitim narječjima i idiomima materinjeg. Što ova istupanja iz ukotvljenosti vlastite jezične svijesti nose? Povlači li jezični odmak i neku vrstu poetičkog izmještenja?
Svakako. Odista govoriti, a pogotovo poetski pisati nekim drugim jezikom, znači doslovce drukčije vidjeti svaku stvar oko sebe. To je neprocjenjivo iskustvo. Čovjek propiše na drugom jeziku – govorim, jasno, o pisanju književnog teksta, a ne o izvanjskoj nuždi – kada se ono što hoće reći može reći samo na tom jeziku, kad ono što se u njegovoj riječi izriče naprosto zahtijeva da bude izrečeno samo na tom jeziku i ni na kojem drugom. Može, naravno, biti i eksperiment posrijedi, kao što je to kod mene u nekoliko navrata bio slučaj. Dragocjen eksperiment, u svakom slučaju.
Na jednom mjestu eksplicitno postavljaš pitanje kako bih mogao podnijeti da budem samo pjesnik? Istu pjesmu zaključuje pitanje što uopće znači biti pjesnikom? Pa, poigrajmo se na trenutak đavoljeg odvjetnika, možeš li ovdje, izvan metafore (ako je moguće iz nje potpuno izići a opet ostati čitav), ponuditi vlastitom protagonistu odgovor?
Ne dolikuje sebe citirati, a još manje nuditi analizu i interpretaciju svojih stihova, ali sam na to primoran radi male ispravke: protagonist, naime, zaključuje svoju meditaciju pitanjem koje je odgovor: "ali što drugo uostalom znači biti pjesnikom?" Nakon onog prvog pitanja, postavljenog 'jučer', nakon bojanja ograde, on 'danas' uviđa da su znoj što ga prolio prilikom bojenja, kapi kiše koje su padale na ogradu i kapi vode na njegovoj koži dok se tušira jedna te ista voda koju i kroz koju on vidi, i još više, jedna sebe-videća voda, voda koja sebe vidi kroz pjesnikove oči. 'Voda', tako i glasi naslov pjesme. U podtekstu stoji i to da su bojanje jedne ograde (ili čišćenje jednog zahoda, svejedno), tuširanje i motrenje kiše pjesničke radnje ukoliko im se pristupa širom otvorenim očima, uz budnu spremnost na pretakanje toga motrenog i činjenog u riječ te na pretakanje riječi u čin i motrenje: "što drugo uostalom?" Sada smo već izvan metafore, čini se. A čini se i da sam ti već zamalo dao 'svoju' definiciju pjesnika.
Uzevši u obzir obilje visokokulturnih referenci rasutih pjesničkim tekstovima, ali i ostatak tvog interesnog polja, na neki bismo način očekivali hiperracionalni pjesnički um, habitus poeta doctusa. Nasuprot tome, tvoj pjesnički protagonist (a tu je nit moguće slijediti i izvan pjesničkog pisma) inzistira na impulzivnosti, prijemčljivosti, inspiraciji, on, kako kaže Čergu čitaonici pretpostavlja, zvjezdopis rukopisu. Radi li se o nesumjerljivim ili ipak konvergirajućim diskursima?
Radi se, jednostavno, ne o jednom, nego o raznolikim protagonistima, ili, ako hoćeš, o jednome koji se preobražava, pa je sad blazirani sveznadar koji se dokono i visokoparno poigrava zalihom svojih referenci, sad neumiveni urlator usred stepe kojemu je mrsko i ono malo pismenosti koju je stekao, divljak koji samo zna da, kao što netko reče, ptice ne bi mogle letjeti kad bi govorile, jer bi im riječi otežale krila. A obojima je do tih krila, da ne bi tresnuli na tlo uslijed onoga na početku spomenutog piljenja grane.
Mnogo prevodiš s engleskoga i španjolskog jezika, za prevodilački rad si nagrađen i godišnjom nagradom društva prevoditelja. Međutim, mali dio toga otpada na liriku. Jesu li razlozi isključivo (ne)komercijalne naravi? Kako, uopće, gledaš na pjesnički prijevod, njegove specifičnosti i zamke? Koliko mu priznaješ autonomije?
Kad bih bio rentijer, sigurno bih prevodio isključivo poeziju. Ovako to činim kad se sluči prilika ili kad me neka lirika naprosto izazove da je pokušam ozvučiti u 'svom' jeziku.
Na pjesnički prijevod gledam kao na avanturu koja u pravilu završava krahom. No priznajem i izuzetno rijetke i čudesne iznimke od tog pravila, kao i nepatvorenu poeziju koja katkad nastane kao plod prepjevavalačke muke.
Što trenutno čitaš i čemu se voliš često vraćati? Što te, po tvojem vlastitom mišljenju, od literature, pa i, zašto ne, drugih stvari, presudno oblikovalo kao pisca? Ako zamolim za brzopoteznu skicu tvog osobnog pjesničkog kanona?
Trenutno su mi na stolu i kraj uzglavlja pjesme Petra Gudelja, Pjesme i antipjesmeNicanora Parre, Joyceov Ulikskojega, iako sam anglist, nikako da dočitam... Vraćam se, koliko mi sad pada na pamet, Béli Hamvasu, Novom zavjetui Dostojevskom, od pjesnika Hölderlinu, Rilkeu, Jimenezu, Ujeviću, Nastasijeviću, Dizdaru, ali nikom od njih prečesto, jer još nisam dotaknuo štošta od temeljne lektire. Od formativnih utjecaja svakako ništa bez glazbe, uzgajanja pomidora i pojedinih susreta koji za rast znače više od cijelih biblioteka.
|
Pisci na mreži – Stanislav Habjan 28. siječnja 2015. od 17:00 – 18:30 snimku pogledajte na poveznici:
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Stanislav Habjan
Otvorio sam dućan koji se opire trgovini. Neke stvari nisu na prodaju
Piše. Patricia Kiš
Stanislav Habjan u svoj Dućan metafora dolazi u 14 sati i deset minuta . Odjene plavu ili žutu radničku košulju i stavi vilenjačku kapu na glavu. Pa stane iza drvenog stola i počne nešto raditi, a od 15 sati, kad izložbeni prostor Laube, gdje je smješten Dućan, otvori vrata, usput i razgovara s posjetiteljima, pakira i potpisuje, vodi i dnevnik. Ostane do ponoći. I tako mjesec dana.
Plava i žuta košulja
Plava košulja povezana je, kako kaže, s miljeom srednjoeuropske radničke Trešnjevke, kakva je bila u doba njegova odrastanja. Žuta je košulja ovdje zbog Majakovskog: “U povijesti literature spominje se žuta košulja kojom je mladi Majakovski, prije nego što će postati pjesnik, svraćao pažnju na svoj lik.”
Visoka vilenjačka kapa sa spiralnom vinjetom napravljena je prema crtežuDanijela Žeželja, jednim u nizu iz nedavno otisnute slikovnice “Dućan metafora”, koju su Habjan i Žeželj objavili u okviru svoje izdavačke kuće Petikat koja djeluje na relaciji Zagreb (Habjan) – Brooklyn (Žeželj). Tako zajedno vode i Dućan. Istaknuto mjesto zauzima novi sjajan strip “Industrijski” Danijela Žeželja, koji će se Habjanu pridružiti na kraju rada Dućana, otvorenog do 27. veljače.
Habjan, dizajner i književnik, kaže: “Zanima me, na primjer, istražiti kakav je bio pjesnički prsluk koji je Petar Hektorović, prema legendi, naslijedio od Petrarce. Također je u planu pokrivalima za glavu pridružiti Danteovu kapicu.”
Koliko košta ideja?Je li sve onako kako je zamišljao?
“Poticajnih susreta i dobre energije ne manjka, neki su artikli već sretno udomljeni, svakodnevno dodajem poneki novi iz riznice, a cijene su izražene u ciframa koje završavaju na pet ili nula, što ne znači da se kao protuvrijednost ne može ponuditi nešto drugo osim novca. Dapače, ovo je dućan koji se opire trgovini i potiče razmjenu ideja, znanja i usluga.
U području kreativnih djelatnosti pogotovo je teško ili nemoguće objektivno procijeniti vrijednost nekog proizvoda, jer kako vrednovati ideju koja ti u sekundi padne s neba? Možeš se pokušati ravnati po uloženom trudu i materijalu, ali za neke stvari potrošiš petnaest minuta, a druge ti uzmu mladost. Vrijednost artikala u našem dućanu namjerno je istaknuta kao stilska figura, dakle proizvoljna i podložna promjeni. Osobito ako je argument za to dovoljno zanimljiv ili apsurdan.”
Pomniji pregled ponude pokazuje da sve stvari ipak nisu na prodaju. Na primjer, papir iz školske bilježnice na kojem, dječjim rukopisom, pod naslovom “Opiši svog tatu”, njegov sin Jakov u dvije rečenice rješava zadaću: Moj tata zove se Stanislav. Ima dva para istih cipela.
Dječja knjižica crteža, slikovnica potpisana imenom autorove kćeri kad je bila djevojčica, otvorena je na stranicama koje sučeljavaju lik gusara s mačetom i nasmiješenog dječaka. Na gusarevu prijetnju: Ti ćeš biti gusar ili ćeš biti hrana ribama!, dječak sretno odgovara: Nikad neću biti gusar!
‘Nemoguća varijanta’
Stanislav Habjan pojavio se još početkom osamdesetih, prvo kao pisac, autor kultne zbirke priča “Nemoguća varijanta” (naslovom njegove antologijske priče “Poštari lakog sna" imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja, kasnije i poznata pjesma Pipsa), da bi potom bio suosnivač Greiner & Kropilak Mailart Officea. Veza s tim razdobljem u okviru Dućana metafora može se otkriti tek u artiklu pod nazivom “Jakna dvadesetog stoljeća”. Na klasičnoj pilotskoj kožnoj jakni je grafit, prizor s boksačkim ogledom simboličnih predstavnika Dobra i Zla, te naslovom Final conflict. Jakna je prvo pripadala Branimiru Štuliću, koji ju 1984. daruje Habjanu kao honorar za oblikovanje omota ploče “Krivo srastanje”, da bi je potom “naizmjenično i neprestano nosili i Kropilak iGreiner iPetar Miučin”, sve do oslikavanja jakne crtežom Danijela Žeželja sredinom devedesetih.
Harms i Van Gogh
Dizajn za Azru bio je Habjanu prvi profesionalni posao (“Razglednica za Rdeču turneju Pankrta drugi”), u čijoj su dizajnerskoj biografiji danas brojni vizualni identiteti kulturnih događanja i umjetničkih projekata, plakati tiskani u prestižnim europskim publikacijama, a bio je i art-direktor novina za kulturu Homo volans i glazbenog magazina Nomad...
Žeželj i Habjan oblikovali su ovogodišnji vizualni identitet Pulskog festivala knjiga Sa(n)jam, gdje su izveli i performans Simetrija kvadrata zajedno s glazbenicima Jessicom Lurie i Robertom Kainarom. I dok razgovaramo, u dućanu svira Lurie (povremeno se izmjenjuje s Tomom Waitsom ili Joeom Strummerom).
Habjan je za festival knjiga napravio i kalendar za 2012. koji sadrži stihove prošli tjedan preminule poljske pjesnikinje Wislawe Szymborske.
Na stolu u dućanu, izloženi jedan pokraj drugog, dva su portreta: Harmsova crno-bijela fotografija te poznati portret Van Gogha, koji nevjerojatno sliče...
U ponudi je i plakat za predstavuRenea Medvešaka “Najbolja juha! Najbolja juha!”, posvećena Vladi Kristlu, a na kojem je parafrazirao njegovu izjavu: Umjetnost je umjetnost, zločin je zločin.
U prodaji su i majice na kojima su prekriženi znakovi brzine, što je zapravo znak za prekrižene godine...
Bez formalnosti
“Ono što mi je zanimljivo u Laubi jest ogled ideje Dućana metafora s kontekstom suvremene umjetnosti i tu je prilika teorijski i konceptualno osvijestiti i opremiti projekt, a posebno je sretna okolnost što su program i način vođenja Laube također otvoreni komunikativnosti i zajedničkom stvaranju, neposrednosti i preskakanju formalnosti, što je ogromna ušteda energije i vremena. Pri tome su opuštenost i humor konstanta, pa se stječe dojam da ozbiljna institucija ne mora biti zlo sama po sebi. Ja se ovdje osjećam kao doma...”, zaključuje Habjan.
http://www.jutarnji.hr/stanislav-habjan--otvorio-sam-ducan-koji-se-opire-trgovini--neke-stvari-nisu-na-prodaju/1005417/
Bilješka o autoru
Stanislav Habjan, rođen u Zagrebu, 1957. Dizajner, pisac, multimedijski umjetnik; studirao komparativnu književnost i etnologiju. Autor knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984) i Interkonfidental (s B. Greinerom, 1999). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996)
Suosnivač i član nekoliko umjetničkih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji...
1993. konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo. Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave. Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na venecijanskom bijenalu 1997., 2003. i 2005., plakati su mu uvršteni u Graphis poster books1994., 1995. i 2004., bio je art-direktor novina za kulturu Homo volans(1995/7) i glazbenog magazina Nomad1998/9).
Nagrađivan je za prozu, grafički dizajn i autorski projekt. U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario nekoliko multimedijskih projekata i performansa izvedenih u Hrvatskoj i Italiji (Homo volans, 1996., Osmijeh Majakovskog, 2001., Stazione Topolo, 2003.; Reflex, 2006.; My Home is Your Home, 2009.; Simetrija kvadrata, 2011.; Idiot Wind, 2012.; Kaciga od Manche, 2012) te niz grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, 2005; Becycled Quotes, 2006.; Be Fair to Dog!, 2007.,Lun, 2009., Život mimo, 2010., Dućan metafora, 2011.,Pio i Pepe, 2013).
Član je HZSU, HDLU i umjetničke radionice Petikat. Živi i radi u Zagrebu i Staroj Novalji te svim drugim gradovima u kojima gostuje Dućan metafora.
Dana 17. prosinca 2014. održan je webinar iz programa PISCI NA MREŽI -
Poveznica na snimku: Aida Bagić
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
• Meeting url: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/join
• Meeting ID: Pisci-Aida-Bagic
• Attendee key: Participant
Gošća programa Pisci na mreži je Aida Bagić, pjesnikinja koja to (da je pjesnikinja) provjerava u različitim rodovima (i vrstama), ako mislimo na njezinu sposobnost da tekst oblikuje i preoblikuje spram teme, spram dužeg ili kraćeg reda u tekstu. I mogli bi se tu još puno toga dodati ako se zovemo ovako ili onako – ali o tome tek razgovor slijedi.
Namjera nam je danas u razgovoru s Aidom Bagić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Aidom Bagić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Aide Bagić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Autorski tekstovi
A. Bagić, Radi se o tom da zaustavim asteroid
A. Bagić, Znam li ja gdje živim
Linkovi
Izbor internetskih poveznica (obrnutim kronološkim redoslijedom):
Info o zbirci poezije Tijela su laka meta – http://www.mala-zvona.hr/tijela-su-laka-meta(pristupljeno 2. 12. 2014.)
Nikica Petković o zbirci poezije Ako se zovem Sylvia http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=2706(3.11.2008.; pristupljeno 2. 12. 2014.)
Facebook stranica zbirke kratkih proza Znam li ja gdje živim -https://www.facebook.com/pages/Znam-li-ja-gdje-živim/480192618686125?ref=hl (pristupljeno 2. 12. 2014.)
Kratka priča je ženskog roda, festival kratkopričašica – Zagorki u čast: http://kratkaprica.bloger.index.hr/post/bagic-aida/2311955.aspx(2010., 2011.; pristupljeno 3. 12. 2014.)
«Dragoj L., o tome tko je pjesnikinja»,http://www.cunterview.net/index.php/Izlozbe-/-Osvrti/Dragoj-L.-o-tome-tko-je-pjesnikinja.html(Cunterview.net, 17.4.2008., pristupljeno 3. 12. 2014.)
Prijevodi pjesama na poljski i slovenski: http://kwartalnik-pobocza.pl/pob31/abagic.html(Pobocza, 1 (31)/2008)*
Gubitak sjećanja nije poremećaj»: http://www.zarez.hr/clanci/gubitak-sjecanja-nije-poremecaj(Zarez, 159, 15. 7. 2005.; pristupljeno 3. 12. 2014.))
Voditelji programa Pisci na mreži : Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO i Miroslav Mićanović, AZOO
Bilješka o autoru
Aida Bagić rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirala političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts, u Amherstu, SAD. Objavila je zbirku pjesama Ako se zovem Sylvia (Aora, Zagreb, 2007) i kratkih proza Znam li ja gdje živim (Zoro, Zagreb, 2012). Pojedine pjesme su joj prevedene na njemački (Relations, Literarisches magazin 1-2/2009), engleski, poljski i slovenski (Pobocza, 1 (31)/2008), a nekoliko je uvršteno u Antologiju jutra poezije (Zagreb, 2010). Kratka priča „Galjonen“ uvrštena je u zbornik Da sam Šejn (Konzor, 2007), a „Nizvodno, rijekama“ u 20+1 najbolja priča za ljeto 2014. (Brod knjižara, 2014).
Tijela su laka meta – jesu li?
Pitanje kada poezija postaje povijest vlastitog pisma (znaka) očituje se u otkriću neočekivanih jezičnih i grafičkih oblika, drukčije statike i statistike pjesničkog i proznog teksta, u razlici između onoga što smo čitali i pisali. Ali to je samo jedno od niza mogućih pitanja u knjizi pjesama Aide Bagić Tijela su laka meta. Međutim, prije bilo kakva suvisla odgovora, uvučeni smo, nadohvat oku i ruci opasna strijelca, u različite kontekste i labirinte odrastanja, zabuna i zapreka… Pjesnikinja Aida Bagić, samosvjesnom autorskom gestom, piše poeziju (skicu, prozni zapis, mikroesej, roman u nastajanju) vlastitih života i njihovih vrtoglavih promjena, uvida i tajni. Čitatelj je uvučen u ono što je upisano u tekst kao prijepor o jezičnim promjenama, kao uzmicanje ili kao interveniranje u postojeće kanone i vrijednosti, konstrukcije i očekivanja: Što je tijelo i komu je ono meta? Što je njegova jednina i množina? Čemu je izloženo?
Govori ili pjeva: privlačna pokretljivost naslova, putovanje od sebe do sebe, silina usamljenosti i brojnost različitih imena, asocijacija, podsjećanja i čitateljskih datuma? I jedno i drugo, rekli bismo misleći i na prisutno i na ono neuhvatljivo, neizrečeno u knjizi odluka o odlascima, o disanju i težini tišine, o svakodnevnom i prolaznom, o pamćenju, volji i upornosti. S uzbuđenjem čitamo što se promijenilo u slici vremena, vremena koje živi usporedo s vidljivim i nevidljivim, zaboravljenim ili prešućenim. Čitajući otkrivamo kako na mjesta jednih pristižu druga tijela (koja su uvijek laka meta), kao što uvijek izlazeći iz jezika pristižemo u drugi jezik (poezije) skrivene suvremenosti, skrivenoga života, koji, možda baš zbog toga, postaje i naš. (Miroslav Mićanović)
.
Pogledajte snimku susreta od 26. listopada 2014.
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaic:
Poveznica na snimku: Mario Suško
Recording ID: Pisci-Susko
Attendee Key: Participant
Gost programa Pisci na mreži je je Mario Suško, pjesnik i prevoditelj, koji nerijetko vlastite koncepte i ideje o poeziji prevodi u tekst života – života koji se u različitim tekstovima i iskustvima ogleda s hrvatskom i svjetskom tradicijom: ma što to značilo, ma što mi u tomu pronašli ili izgubili. Ali ako se uputimo u tekstove našega današnjeg gosta – otkrit ćemo, između ostalog, što je užitak i kako se traži i oblikuje pamćenje, ono što nas napušta i što mi napuštamo.
Namjera nam je u razgovoru s Mariom Suškom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Mariom Suškom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Maria Suškada biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
Dodaci
Autorski tekstovi
M. Suško, Vječnost na čekanju, izbor
M. Suško, Vrijeme zatvaranja, izbor
M. Suško, Okviri pamćenja, izbor
Linkovi
http://www.booksa.hr/kolumne/kritika-191-mario-susko
http://www.pw.org/content/walking_with_whitman_featuring_mario_susko
Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
Bilješka o autoru
Mario Suškorođen je 17. prosinca 1941. u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je engleski jezik/književnost i filozofiju, potom 1967/68. i 1969/70. pohađao poslijediplomski studij u Zagrebu. Godine 1968/69. kao Fulbrightov stipendist magistrirao američku književnost na SUNY Stony Brook, gdje je između 1970. i 1973. radio kao asistent te doktorirao 1973. Od 1973. do 1977. godine član je Odjela za anglistiku na SUNY Nassao Com. Collegeu u Garden Cityju (New York), a od 1977. do 1993. Odjela za anglistiku u Sarajevu. Preživjevši tri projektila tijekom rata u Bosni – bio je ranjen nakon što je treći, 155 mm, uletio u prostoriju u kojoj je bio. Odlazi iz Sarajeva u ožujku 1993. godine i radi kao gost posjetitelj na sveučilištu East Anglia u Norwichu (Engleska), a u studenome te godine vraća se na SUNY NCC na kojem kao redoviti profesor predaje književnost i jezikoslovlje.
Autor je 87 knjiga, od kojih su 32 zbirke pjesama. Od 1999. kao pjesnik je stalni autor nakladničke kuće Meandar Media, koja mu je 2012. godine objelodanila šestu knjigu pjesama Okviri pamćenja. Poezija mu je, među inima, tiskana u antologijama i časopisima u Hrvatskoj, SAD-u, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Nizozemskoj, Indiji, Irskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji. Priredio je nekoliko antologija i izbora, uključujući sedam svezaka Saula Bellowa (1990), antologiju suvremenoga britanskog pjesništva (1988, s D. Harsentom), antologiju suvremenoga američkog pjesništva (1990), afroameričkog pjesništva dvadesetog stoljeća (2000), moderne židovsko-američke pripovijesti (2006, s M. Schwartzmanom), pripovijesti Donalda Barthelma (1985), poezije Theodorea Roethkea (1982) i e. e. cummingsa (1988). Preveo je, među inima, romane Williama Styrona, Bernarda Malamuda, E. L. Doctorowa, Kurta Vonneguta,, Williama Faulknera, Jamesa Baldwina i Murrayja Baila. (roman Putovanje objavila je Meandar Media ove godine). U Americi je u nakladi Harbor Mountain Pressa izišao izbor iz suvremene hrvatske poezije Izlaženje (rujan, 2014) koji je priredio s Brankom Čegecom i preveo na engleski.
Četverostruki je kandidat za Pushcartovu nagradu, finalist za Forwardovu nagradu (Velika Britanija), dobitnik je nekoliko nagrada: lista Telegram za poeziju (1965), Fonda A. B. Šimić za ogled (1970), Nagrade/stipendije Savjeta Europe za književne prevoditelje (1993/94), nagrade časopisa Nassau Review za najbolju tiskanu pjesmu (1997. i 2006.), nagrade Tin Ujević za knjigu pjesamaVersus Exsul (2000), Nagrade rektorata državnog sveučilišta države New York za izvanredna postignuća u području znanstvene i književne djelatnosti (2003), nagrade NCC-a za izvanredna postignuća (2003. i 2011.), nagrade časopisa Relief: A Quarterly Christian Expression (2008) i nagrade CCHA-e Distinguished Humanities Educator (2012).
M. Suško je 2012. proglašen longislandskim pjesnikom godine, a od 2013. do 2015. imenovan je pjesnikom laureatom nassauske županije. Godine 2012. postao je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
UTJEHA KAOSA
Skok u savršen nišan
Mario Suško: Čitanje života i smrti, Pjesme 1982 – 2002, Meandar, Zagreb, 2003, 250 str.
Knjiga Marija Suška Čitanje života i smrti (izabrane pjesme 1982 – 2002. Predgovor Tonko Maroević. Urednik: Branko Čegec. Naslovnica: Designsystem. Meandar, Zagreb, 2003) pokazuje koliko je njegova pjesnička pažnja i imaginacija zaokupljena upisivanjem i istraživanjem značenja vezanih za ta toliko prisutna i izazovna fenomena, koji cjelokupnu svjetsku književnost (i kulturu) intrigiraju i, nerijetko, određuju.
Govornik, zapisivač tekstova, onaj koji nerijetko sebi daje druga imena i potpise na tekstove (Jozef Klem) osjeća se položen na "jelovniku povijesti" izvrgnut različitim oblicima pustošenja tijela, ali i destrukciji vrijednosti koje podržavaju svakodnevicu ili su proizvod praksi oblikovanja ideja čovjekova trajanja i stvaranja oblika s kojima bježiš od zaborava. Istodobno, prolazeći kroz "dinamičan stvaralački saldo tog autora (koji) nije lako saglediv, ne samo stoga što je podijeljen na različite 'stilske' dionice i faze, nego i zbog tehničke razasutosti, ali morfološke raznorodnosti 'nosivih' sastojaka opusa." (Tonko Maroević) vidljivo je koliko je teško naplativ ulog u drami "čitanja života i smrti". Jer, koliko god iznalazi različite zahvate, ulazi u borbu sa zasićenim mjestima tih dvaju opsesivnih mjesta i figura ljudske egzistencije, istodobno je njegov tekst, njegovo pismo, u igri ozbiljnog i profanog, vječnog i svakodnevnog, zahvaćen procesima izvan njegove kontrole, izvan mogućnosti da se domogne sretne točke opstanka.
Paradoksalno, ali samo naizgled, osjećanje mučnine i gubitka, uskraćenosti, koje prati poeziju Marija Suška, postalo je najava nadolazećih katastrofa i potvrdila se (nažalost) izvan svijeta teksta, koji je opsadom Sarajeva postao kontekst za nasilje, stradanje, nužnu skrivenost: "Stajat ću ovako do večeri/ pretvoren u uho poput glave guštera/ što oprezno proviruje između kamenova –". Rekapitulacija obiteljskih slika, gdje se motiv oca vraća u različitim situacijama, uvijek s pratećom nelagodom, strahom od nasilja i slike majke, koja osvaja i ponavlja pripadajuće joj uloge, dobiva u poeziji koja fermentira u ludilu (pjesničke) imaginacije pomaknuta mjesta "obiteljske kronologije" čitatelja, sudionika, zapisivača i žrtve.
Pjesnik je tumač "sudbinskih nacrta", dešifrira svijet u kojem je pamćenja izbor zaborava, njegova je uloga pomoći u snalaženju kad "jezik nas neće više podmladiti" ili gdje "zaborav je samo ravnoteža sadašnjega u prostoru". Krešimir Bagić, pišući o knjizi Versus Exsul, sugerira da njegovoj poeziji ne treba olako pridijevati oznake ratne, antiratne ili angažirane poezije, jer "riječ je jednostavno o autentičnoj lirici koju zaglušna buka ratnoga stroja nije uspjela karikirati niti izmijeniti, o lirici koja vrlo rafinirano propituje smisao čovjekova postojanja."
Upravo ideja da u pjesništvo Marija Suška ne treba uvlačiti značenja koja proizlaze iz trenutnosti svijeta, čitateljskih (kritičarskih i drugih izvantekstualnih) potreba, upućuje i na prirodu njegova teksta. Naime, i sam je pjesnik, nerijetko konceptualizirajući svoje tekstove, ulančavajući cikluse i vezujući ih za vlastite opsesije (alkemija: vidljivog i nevidljivog, optike i iluzije, živog i neživog, smrti i sna), "otežavao" tekstove i uvlačio u prostore koji su nerijetko pogubni za "disanje teksta", za njegovo "nevidljivo zbivanje" (B. Hamvas).
Pjesma "Usporeno djelovanje" vrhunac je izbora pjesama u knjizi Čitanje života i smrti, jer u jednostavnosti i preglednosti, priči o snu i buđenju u Americi, podrazumijeva niz vrlo udaljenih prostornih, kulturoloških konteksta i priča¨: "Te noći sam sanjao o Americi./ Kad sam se probudio u toj zemlji/ dva desetljeća kasnije i pošao uzeti/ novine, pred vratima je bio mrtvac./ Na naslovnici je bila moja zrnata/ fotografija i tekst: Etnički sukobi."
Istodobno, pjesma "Usporeno djelovanje" je "rasuti teret" svih njegovih dosadašnjih tekstova, ali i strahova, ožiljaka, ona je mistični i stvarni zaborav (ali kao izbor iz pamćenja), ona je pisana iz stanja "konačne gravitacije", ali u toj borbi s opsjenama i mrtvima, u toj borbi za svoje mjesto i za jedno od svojih mnogih ja – traje paradoks poezije. Ona je spas, ali samo kao "skok u savršen nišan".
.
Pogledajte snimku susreta od 29. listopada 2014.
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaic:
Poveznica na snimku: Kristijan Novak
Recording ID: Kristijan-Novak
Attendee key: Participant
Voditelji programa :
Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO
|
|
|
Gost programa Pisci na mreži je Kristijan Novak, autor, između ostalog, romana Črna mati zemla, koji je sjeveru dao na nekoj drugoj i drukčijoj važnosti na mapi suvremene hrvatske književnosti. Potvrdio je njegovu tamnost i vitalnost, a prostor romana ispunjen je melankolijom, strahovima, legendama koje postaju stvarnost, ili upravo ta stvarnost oblikuje legende i nerijetko im daje za pravo. Ali to nije sve kad je riječ o romanopiscu, znanstveniku i borcu! |
|
Namjera nam je u razgovoru s Kristijanom Novakom, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori? Ukratko:htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest. Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Kristijanom Novakom, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor. Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Kristijana Novaka da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.
PRILOZI
Autorski tekstovi K. Novak, Črna mati zemla, fragmenti iz romana, 2013. K. Novak, Crna mrlja, mappa mundi, esej, 2014. K. Novak, Obješeni, fragmenti iz romana, 2005.
Linkovi Link na autorovu stranicu: www.crnamatizemla.com
Sve kritike na jednom mjestu, s daljnjim poveznicama: http://crnamatizemla.com/crna-mati-zemla-2/kritike-recepcija/
Intervjui: http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=7052 http://www.jutarnji.hr/tamni-glas-iz-medimurja/1097508/
Voditelji programa Pisci na mreži : Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO i Miroslav Mićanović, AZOO
Bilješka o autoru Kristian Novak rođen je 1979. godine u Baden-Badenu. Osnovnu školu pohađao je u Sv. Martinu na Muri, a gimnaziju u Čakovcu. Diplomirao germanistiku i kroatistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao 2011. godine na Poslijediplomskom doktorskom studiju lingvistike u Zagrebu. Od 1996. do 2009. bio je seniorski reprezentativac RH-a u karateu te osvojio šest medalja na svjetskim i europskim prvenstvima. Radi kao docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Rijeci, a kao znanstveni suradnik predaje i na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bavi se istraživanjima na području povijesne sociolingvistike, višejezičnosti i identiteta. Do sada je sudjelovao na dvadesetak domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija i objavio isto toliko znanstvenih i stručnih radova. 2014. objavio je esej Schwarzer Fleck, Mappa Mundi u tematskom broju časopisa Beton, u povodu stote godišnjice početka Prvoga svjetskog rata. Tehnički je urednik znanstvenoga časopisa Suvremena lingvistika. Oženjen je i živi u Zagrebu. Objavio: Obješeni (roman), 2005., Čakovec: Insula; Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca (znanstvena monografija), 2012., Zagreb: Srednja Europa; Črna mati zemla (roman), 2013., Zagreb-Mostar: Algoritam
Jagna Pogačnik Tamni glas iz Međimurja Črna mati zemla(roman), 2013., Zagreb-Mostar: Algoritam.
Kristian Novak mladi je kroatist i germanist, znanstvenik čije su glavno područje interesa povijesna sociolingvistika, višejezičnost i nacionalni identitet. Podatak da je 2005. objavio roman Obješeni uglavnom je nepoznat. Njegov prvi / drugi roman Črna mati zemla možda izazove naknadnu recepciju Obješenih, no to sada zapravo više i nije bitno. Jer, Črna mati zemla knjiga je koja otkriva jedno novo, drukčije i prilično pripovjedački kompetentno ime na domaćoj književnoj sceni. Roman je to koji u sebi sadrži i spaja razne i važne slojeve kojima se bavi suvremena hrvatska proza, ali kao polazište i odredište izabire posve druge točke, dok istovremeno donosi i neke novosti – poput uvođenja Međimurja na književnu kartu Hrvatske i autentične kajkavštine koja jezičnu razinu romana čini višeslojnom i živahnom. Novak roman započinje u maniri “ozbiljnih” romana koji polaze od znanstvenog istraživanja, pa je Proslov napisan fingiranim znanstvenim stilom i čitatelja uvodi u tematiku brojnih i učestalih samoubojstava u međimurskom selu na južnoj obali Mure u proljeće i ljeto 1991. “Podebljan” pozivanjem na navodne znanstvene radove i njihove hipoteze i sinteze, to je zapravo uvod u priču koja slijedi i koja se raslojava na tri uvjerljive fabularne linije, umješno povezane u jednu glavnu likom Matije Dolenčeca. A on je tridesetogodišnji uspješni pisac koji se našao u situaciji krize trećeg romana, uglavnom iz razloga koji je bio presudan i za njegov ljubavni krah s djevojkom Dinom. On, naime, ne može pisati i govoriti o sebi i vlastitoj prošlosti, dapače njime vlada potpuna amnezija koja biva prekinuta jednim neobičnim “okidačem”. Nakon njega slijedi treća i središnja fabularna dionica, ona koja se tiče djetinjstva u Međimurju obilježenog s nekoliko ključnih točaka zbog kojih će isprva biti proglašen čudakom, da bi kasnije bio prisiljen napustiti rodno mjesto i prepustiti se – amneziji. Taj središnji dio, dakako, ima veze s učestalošću samoubojstava prezentiranom u Proslovu, ali i mnogim drugim konotacijama koje svoje izvore vuku iz lokalnih legendi i mitova, ključnih točaka nedavne prošlosti, ali i vrlo ozbiljnih promišljanja o temama kao što su smrt, samoća, prijateljstvo, ljubav, opreka urbanog i ruralnog, “črna zemla”... |
Stranica 12 od 22
- Nalazite se ovdje:
-
Naslovnica
-
Poslovanje
-
Projekti
- Pisci na mreži