održano 26. ožujka 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Branislav Oblucar
Attendee key: Participant
Branislav Oblučar: Optika čuđenja
Intervju, Marko Pogačar, Booksa.hr
2006. nagrađen si Goranom za mlade pjesnike, a dvije godine kasnije sjediš u žiriju iste nagrade i uređuješ rukopis recentne goranovke. Osim toga, uskočio si na akademski vlak, na Filozofskom fakultetu predaješ kolegij o suvremenom hrvatskom pjesništvu. K tome si se gotovo u potpunosti prebacio na formu lirskog mikroeseja, kao poetička smjernica naznačenog već u pojedinim ciklusima Mačjeg pisma. Je li to svojevrsni „epistemološki lom“? Jesi li na dugi rok odustao od klasične lirske forme? Je li, nakon Baudelaira i Iluminacija, uopće moguće govoriti o takvoj?
Ove početne činjenice djeluju poprilično kompaktno, mada valja istaknuti da su rezultat različitih silnica mog bavljenja literaturom koje su tekle i teku usporedno. Što se pisanja tiče, ne mogu govoriti o nekakvom lomu jer ga nije bilo – forma poetskog mikroeseja jednostavno mi sada najbolje odgovara za ono što me zaokuplja; ona je postala gotovo način percepcije. Zapravo, o klasičnim lirskim formama – ili uopće o kodificiranim formama – i ne razmišljam u času kada me neka ideja zaokuplja i tjera na pisanje. Pokretačka energija gotovo uvijek je ista, trenutno ona rezultira mikroesejom, zašto je to tako, ni sam ne znam, a i nije mi toliko stalo da otkrivam uzroke, ne zato što bi se time izgubio onaj općepoznat čar pisanja, već jednostavno zato što su to dvije razine koje se i ne dotiču izravno: kao kada bih promišljao o stilu plivanja dok stojim na zemlji. Dakle, možda se i vratim stihu i strofi, a možda i ne. Sad, je li ovo što radim još uvijek poezija, koliko se to još u poeziju ubraja ili je li to put prema nečem trećem – tko to zna; ja samo osjećam da radim u okviru vrlo široko pojmljenog pojma pjesništva, to mi je blisko.
Mačka je, predaja i narodna mudrost kažu, gotovo paradigmatsko ambivalentno biće. S jedne strane lukava je, prepredena, promišljena pa čak i mudra; a s druge naivna, razigrana, nevina, mazna. Je li mačka, ili, dobro, barem uvriježeni skup stereotipa o mački, dobra metafora za poeziju samu?
Meni je ta analogija mačke i pjesničkog jezika bila strašno zanimljiva i možda je pokrenula zamah kojim sam se upustio u pisanje pjesama na mačju temu, iz čega je onda nastalo Mačje pismo. Analogija je pritom posve jednostavna: gipkost mačjeg tijela u jednom sam trenutku prispodobio gipkosti pjesničkog jezika, i sličnosti su se otuda same nadavale. Jest da je dosta toga išlo iz moje lektire, dakle iz mojih promišljanja o pjesničkim i filozofskim stvarima, ali ključ su u ruci zapravo držale mačke, tj. porodi mačaka, sa Sofijom i Debelim u središtu – koje su otvarale i podupirale uvijek nove kutove gledanja. Tada sam duže vrijeme živio u roditeljskoj kući u Bjelovaru i konstantno bio okružen njima. Ustvari, živjeli smo doma s mačkama oduvijek, bilo je sasvim prirodno imati ih; one bi tamanile mišju svojtu i imale svoju slobodu. Mnoge stvari sam o njima osvijestio tek kada sam počeo pisati. Osvješćivanje pritom ne mislim u činjenično-enciklopedijskom smislu, već prvenstveno u imaginacijskom. Shvatio sam odjednom da su one, iako dugo živim s njima, ustvari terra incognita. Njihova neovisnost me nadahnjivala. Stereotipe sam u knjizi pokušao relativizirati, osporiti one koji idu mačkama na štetu. No vjerujem da sam neke predodžbe i potvrdio. Uostalom, i računao sam na njih – umaknuti im sasvim, smatram, nemoguće je. Uglavnom, temeljna ambivalentnost mačaka, činjenica da su ujedno divlja, ali i pitoma stvorenja (a otuda možda idu i dvojnosti koje si sam spomenuo) mnogo se bolje vidi u mačaka koje mogu u potpunosti raspolagati svojim animalitetom i otvorenim prostorom. Tada njihove krajnosti bolje dolaze do izražaja.
Mačke se kroz cijelu knjigu vežu uz proces čitanja i/ili pisanja. One su uljezi u čitanju, uljezi u proizvodnji teksta i, povrh svega, mačke u pjesmama stalno ostavljaju trag (što je potencirano i grafičkim oblikovanjem zbirke, u kojoj trag postaje i fizički prisutan). Protagonist će, iz pozicije mačke, reći: uzalud sam ponavljala da nema ničeg/ iza lijepih oblika i, u naznačenom kontekstu, čitam to kao divno nepretenciozan napad na logocentrizam, metafiziku prisutnosti...
Da, mačke kao vanjsko, kao drugo pisanja – i ta me ideja zaokupljala; one kao da su svojim tijelima i pokretima odašiljale znakove, mnoštvo znakova, a pisanje o njima shvaćao sam kao pokušaj prevođenja ili komentiranja te znakovne igre, ili kao razigranu refleksiju o njoj.
Citirao si dio pjesme u kojoj je riječ o zagledanju u mačje oči; prošle sam godine dobio knjigu o mačkama u čijem proslovu stoji Gautierov citat koji je zgodna parafraza spomenute dileme: „Tko može vjerovati da nema duše iza tih svjetlucavih očiju!“ U Mačjem pismu htio sam naznačiti da je ta igra sa zagonetkom mačjeg oka dvostruka: s jedne strane, sugerira se da su sve tvrdnje o onome što se nalazi u dubini ili iza mačjih očiju puka izmišljotina promatrača zavedenog bojama oka i širenjima i sužavanjima zjenica, da je važna baš površina, ostalo su tek maštarije, jer mi ustvari o onome „iza“ u mačke znamo malo što, uvijek postoji nešto što opovrgava naše znanje… S druge strane, nikako se za pisanja nisam mogao oteti zamišljanju upravo onoga što se nalazi s onu stranu mačjega oka, imaginiranju o mačjem Umweltu i slično. Dakle, stanovita doza projekcije, fantazmatskog upisivanja je nužna. Sad, zanimljivo je pokušati odrediti početak i doseg te fantazmatike, a to je ustvari prilično teško (o tome je, usput, divno pisala Marija Čudina). Nedavno sam na YouTubeu gledao zanimljiv intervju s Gillesom Deleuzeom, koji me za pisanja Mačjeg pisma prilično nadahnjivao, gdje on neprestano pljucka po mačkama i psima zbog čovjekova pada u imaginarno, dakle u fantazmatiku, u nešto podljudsko, svaki put kada ih čovjek posve uvuče u svoj životni prostor. Razumio sam Deleuzeovu poantu – ima ljudi koji doista ljubimce koriste kao emotivne proteze, ali sam u isto vrijeme bio i malo razočaran, ta pomisao o bijegu od fantazmatike čini mi se čak pomalo i naivna… Uostalom, da podastre dokaz o zatvorenosti i jednostavnosti životinjskoga svijeta, Deleuze je uzeo primjer krpelja.
Može li se, na isti način, pjesma promatrati kao „emotivna proteza“, vrsta virtualnog ljubimca kojemu je teško zanijekati barem djelomičan fantazmatski karakter?
Ne bih volio razmišljati o pjesmi kao „emotivnoj protezi“, pa čak ni kao virtualnom ljubimcu – to me odmah podsjeti na tamagochi, a ja ipak preferiram ljubimce koji mogu uteći… Mislim da analogija mačke i poezije ipak ima svoje granice. Premda si djelomice u pravu, pjesništvo doista vidim kao nekakav virtualan posao, proizvođenje svijeta s vlastitim pravilima, koja se nikada ne mogu dokraja odgonetnuti; u tom smislu pjesma nije „emotivna proteza“, već „emotivna sinteza“, ona je šansa za nešto novo, a ne tek kutak za kojekakve kompenzacije; ona je prilika da se čovjek oslobodi gnjaveža vlastita jastva, čak ako je ono i građa za pjesmu – ili, možda: upravo zato… Ako pak govorim o čitanju, smatram da ono nužno u određenoj točki aktivira i fantazmu, pjesma je tako zaslon na kom su čitanje i upisivanje često istodobni. Premda bih u vezi s poezijom radije govorio o imaginaciji, mislim da je to plodnije… Narcizam se tu jednostavno ne isplati, upravo suprotno – poezija nas često tjera da ga stavimo u zagrade...
Jedna je od provodnih strategija knjige, čini mi se, izmjena promatrača i promatranog, pa ako hoćemo, i lovca i lovine, iako, osim što se tiče svojevrsnog ontološkog primata, svi više manje ostaju neozlijeđeni. Neovisno od postupka samog, što nam može otkriti takva izvrnuta „optika očuđenja“?
Da, promatranje mi je i inače važna kategorija. Pozicija voajera nije mi uopće strana. Nije da ne volim sudjelovati, ali mi često odgovara nalaziti se „sa strane“ – tako je uostalom bivalo i biva i s mačkama. Gledaš i to te užasno zabavlja, čak nastojiš uopće ne privlačiti pažnju. Stanovitu distancu spram životinja uostalom i cijenim: baš kako si rekao – svatko i treba ostati neozlijeđen, premda to s mačkama katkad nije lako. Upravo zbog te razdaljine volim i ptice, koje su u knjizi također svojevrsni protagonisti, razriješeni konflikta s prijetećom mačkom… Istina je da sam pokušao obrnuti pozicije gledanja, pokušavši razmišljati o tome kako te životinje mene vide i slično, ali sigurno su one meni bile važnije negoli ja njima – čovjek ne treba o sebi previsoko misliti. Ako bolje razmislimo, čovjekov kontakt sa životinjama je čudo: fizički, s njima dijelimo isti prostor, ali zapravo – svatko ga radikalno drugačije opaža, posjeduje i obilježava, i to najčešće zaboravljamo. Treba se na trenutak upitati o ptičjoj ili mačjoj perspektivi i eto „optike očuđenja“ u kojoj, kao što rekoh, upravo imaginacija igra nezanemarivu ulogu. Svjestan sam da moj mačak doživljava stan u kom živimo drugačije nego ja, čak bih rekao da ga bolje poznaje – sve te zakutke, nabore, među- i potprostore i slično: ta činjenica me oduševljava! Plus, riječ je o mačku koji je gluh – misliti o njegovoj perspektivi zato je dvostruko očuđujuće. Asja i ja još se nismo odvikli galamiti kad napravi neku svinjariju. Ili naprosto tepati mu, nazivati ga kojekakvim imenima… Zanimljiva je ta potreba da se životinji govori, čak i kada vas ona – ne samo ne razumije – nego uopće ne čuje.
Već s obzirom na prirodu pjesničkog „posla“, a tim više što, predavačkim radom, na neki način utječeš na formiranje kanona suvremenog hrvatskog pjesništva i, vjerojatno, na oblikovanje ukusa i senzibilnosti najmlađe generacije studenata, moram te upitati o tvom pjesničkom kanonu... Također, što trenutno, izvan akademskih obaveza, zaokuplja tvoju pažnju? Što čitaš?
Mislim da je malo prerano za donošenje velikih i dalekosežnih (pr)ocjena. I sam se još uvijek uhodavam u predavačkom poslu, kojemu sam, istina, dosta posvećen u zadnje vrijeme. Dakle, čitav semestar gotovo isključivo čitam suvremeno hrvatsko pjesništvo. Ako se zadržim na tom korpusu, za mene su najvažniji Danijel Dragojević (kako u esejima, tako i u stihovima) i Delimir Rešicki. Spomenutu Mariju Čudinu otkrio sam relativno nedavno, njoj ću se sigurno još vraćati. Zavolio sam nedavno i Slamnigovu poeziju, s kojom ranije nisam bio baš na „ti“. Što se mikroeseja tiče, a to je ono u čemu sam u zadnje vrijeme, vrlo mi je važan Emil Cioran. Zaustavit ću se u nabrajanju ovdje, previše je imena koja bih iz različitih razloga mogao i trebao navesti… Čitanje mi je jednako važno kao i pisanje, to su naporedni procesi, premda daleko više čitam, a pišem rjeđe… Pisanje za mene katkad i jest implicitan dijalog s pročitanim. Dakako, trudim se da to bude u znaku igre, neopterećeno „znanjem“ koje bi moglo učiniti stvari dosadnima.
Bilješka o autoru:
Branislav Oblučar (1978, Bjelovar), pjesnik, književni kritičar, esejist. Gimnaziju pohađao u Bjelovaru, u Zagrebu završio studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu.
Objavio je knjige pjesama:
Pucketanja, Algoritam, Zagreb 2010. (nagrada Kvirin za najbolju knjigu poezije pjesnika do 35. godine u 2010), Потпукнувања (makedonsko izdanje) Makedonska reč, 2010; Mačje pismo, SKUD Ivan Goran Kovačić (nagrada Goran za mlade pjesnike), Zagreb 2006, elektroničko izdanje na www.elektronickeknjige.com, 2008; Anđeli su pali na tjeme, s Boškom Kuzmanovićem, Gimnazija Bjelovar, 1997.
Pjesme su mu prevedene na slovenski, mađarski, rumunjski, češki, poljski, bugarski, makedonski. Književne kritike i eseje objavljivao u časopisima Quorum, Poezija, Zarez, Kolo, 15 dana, Tema, Sic! te na Trećem programu Hrvatskog radija.
Član je redakcije časopisa Quorum i programskog odbora Goranova proljeća. Radi kao znanstveni novak pri Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Dodaci:
B. Oblučar - Pjesme
B. Oblučar - Pucketanja
B. Oblučar - Zubobolja
Internetske stranice:
Ključne riječi (Moderna vremena Info)
Dokumentarni film (Vladimir Končar)
Recenzija Pucketanja, Marko Pogačar (Moderna vremena Info)
održano 26. veljače 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Dorta Jagic
Attendee key: Participant
Dorta Jagić: Ishodište svijeta i teksta
Intervju s Marko Pogačarem u knjizi O opsjednutosti, Algoritam, 2011.
Sve su tvoje prethodne pjesničke knjige na neki način uokvirene i obilježene pretežno negativnim kategorijama. Već u njihovim naslovima (Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Đavo i usidjelica) naznačen je egzistencijalni nemir, stalno prisutna svijest o neokućenosti, rastemeljenosti. Jeli Kvadratur a duge svojevrstan lom, promjena optike?
Prethodne tri zbirke zapravo tvore svojevrsni triptih, kroniku moga pjesničkog rasta, okušavanja. Dobro si primijetio da su one, iako ne na prvu, i naslovima svjedočanstvo ne samo mog doživljaja rastemeljenosti svijeta, već i mojih egzistencijalnih potresa, idejnih tumaranja, kriza identiteta. Osim toga, vrve najraznovrsnijim pjesničkim postupcima i tematskim preokupacijama, pa mi se čini iz ove perspektive da sam pjesmama htjela popiti svijet u pet minuta, i onda reći "još!". Nakon lude treće, ispovjedne zbirke Đavo i usidjelica osjetila sam da se prsten zatvorio, da više nemam što zanimljivo stihovima reći ni svijetu ni sebi. Nisam se bojala šutnje, uživjela sam se u nešto manje kreativne, ali jednako uzbudljive stvari. A onda se iznenada dogodila, da tako kažem, promjena životne paradigme, pa tako i pjesničke, što je rezultiralo i petogodišnjim pisanjem Kvadrature duge, u posve novoj vrsti senzibilnosti i novootkrivenog fenomenološkog zanosa.
Knjiga je strukturirana gotovo konceptualno, ciklusi, kojima je pridružena po jedna dugina boja, strukturno ponavljaju dugin krug apostrofiran naslovnom parafrazom, dugu viđenu odozgo, okruglu. Tvoreći tako čvrst, a opet sasvim neopipljiv i rasplinut prsten, boje se ne nižu predvidljivim redoslijedom, već se, poput valova, u oba smjera šire iz njene žute utrobe. Ta je duga i, remboovski, sinestetički fenomen – već u prvoj pjesmi protagonistovo je „žuto uho“ onaj prešućeni pokretač. Što su sve boje za ovu knjigu?
Izuzev ukazanja jedne krajnje čudnovate duge nad gradom Hvarom, dugu sam izabrala kao kalup za cikluse jer utjelovljuje, između ostalog, i načelo istovremenog jedinstva i razlike. Knjigu sam pokušala složiti kao tekstualnu dugu, za svaki ciklus stoji jedna od duginih boja i daje osobito osvjetljenje pjesmama, poput scenografije. Za mene su boje nositeljice značenja i žive su, poput klorofila, a naslov Kvadratura duge je trebao biti živ, šareni oksimoron koji otključava cijelu zbirku. Mnogi su mi rekli da je ljigav, ali mene to nije pokolebalo. Naslov se neizravno referira na okrugli kvadrat kao logički i teološki problem koji me posebno zaintrigirao u posljednjih godina (kao i gipkost Rubikove kocke). Htjela sam u nekim pjesmama izraziti uvjerenje da ne samo da Bog može stvoriti okrugle kvadrate, već i hoće, pa ih neprestano veselo stvara svuda oko nas, počevši od fotona koji je i čestica i val.
Pjesme su napučene obiljem motiva iz domene sakralnog, no oni se često javljaju oslobođeni vlastite kodificirane simboličke popudbine, postaju svojevrsni prazni označitelji koji uspostavljaju neki sasvim drugi modus religioznosti, nekog „slobodnog boga“, otrgnutog od institucije. Bog je tretiran kao prapočelo, gotovo gnostički, kao odsutno ishodište. Je li riječ o „kraljevskoj metafori“; sveobuhvatnoj jezičnoj mogućnosti, kako kaže D. Dragojević, „riječi teškoj od drugih riječi“?
Ne bih rekla da se u mene radi o gnostičkom utjecaju, o Bogu kao odsutnom ishodištu ili nekakvim praznim označiteljima i „kraljevskim metaforama“. Dapače, kao umjetnicu intrigira me konkretan svijet autentičnog, evanđeoskog kršćanstva i većina je mojih stihova gusto prožeta biblijskim referencama, parafrazama, citatima, imenima, toponimima, ali ne i kasnocrkvenim imaginarijem. Iako volim kazalište, u vjerskom životu me ne privlači teatralnost i ritualnost, suvišak preozbiljnih lutaka, recitala i pozlaćenih rekvizita. U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan i na trećem nebu i u svakodnevnom ljudskom iskustvu i pritom daleko ranjiviji od čovjeka. Rekla bih, istovremeno je najkrhkije i najsnažnije postojeće biće. Osobito me nadahnjuje pretkonstantinovsko doba Crkve, reformacija i njezini današnji vrlo živahni oblici.
Protagonist je demijurg; on nas stalno podsjeća da je mogao stvoriti i nešto drugo, posve drukčiji jezik, posve drukčiji život, posve drukčiju glad. No bi li, pomalo uopćeno, on to zaista mogao? Bi li, pod uvjetom da je zaista rekao nešto drugo još uvijek bila riječ o istom ishodištu, istom subjektu? Ne podliježe li subjekt određen granicama svog jezika i svojevrsnoj liminalnosti zbroja vlastitih iskaza?
Ovo je pjesma ogorčenosti na vlastite genotipske zadanosti, na set navodno suvišnih talenata, bijesa na suhi knjiški život koji podrazumijeva kretanje u najviše dvije dimenzije, dok se svuda uokolo razlijeva goli život i sve pršti od ljudskoga elektriciteta. Osim toga, konkretan svijet i život protagonistkinje ove pjesme svojevoljno je sužen na vlastiti lik, ali i determiniran svojom za današnje prilike beskorisnom žlijezdom koja izlučuje hormone gladi za pisanjem. Dakle, protagonist je i žrtva svijeta i vlastiti krvnik. Možda je istina je da bi subjekta pjesme posve nestalo u tom nekom drukčijem jeziku, i u drukčijoj gladi. Ali on o tome ne razmišlja, vidi samotoljagu - knjigu nad glavom.
Bogu se, ali i protagonistu-kao-demijurgu, pripisuje mogućnost stvaranja iz ničega. Stavimo li, za sad, bogove u zagrade, nije li to u poeziji, uslijed isključivosti njezina medija, jednostavno nemoguće?
Iako sam jednu od autoironičnih pjesama iz ove zbirke započela tom poznatom frazom, stavljajući je u kontekst sebe i pustoga tramvaja, ne slažem se s tom općeprihvaćenom formulom Božjeg stvaranja iz ničega, kao i bilo kakvog stvaranja iz ničega. Po Bibliji Bog stvara riječju iz nevidljivoga, a pjesnik stvara, između ostalog, iz cijelog velikog bazena književnog kolektivnog svjesnog / nesvjesnog. Na neki je način sve već odavna napisano, i netko je dobro rekao da je razlika između dobrih i loših pisaca što loši imitiraju, a dobri kradu. To što, ruku na srce, stojimo na ramenima divova ne znači da s njih trebamo i sići.
Kroz knjigu se također provlači motiv majčinstva, rađanja kao razdvajanja, obostrano traumatskog iskustva. Jedna je pjesma posvećena Sv. Pavlu i dr. Freudu. U usijanoj peći, reći ćeš, samo Bog ne izgara, a jedino nedjeljivo (i istovremeno, paradoksalno, beskonačno djeljivo) jest zajednička kocka šećera, bezuvjetna ljubav Kristova...
Čini mi se da je rađanje osobita vrsta davanja, koje ne prestaje kada je sam čin fizički okončan. To znači nikada ne posjedovati biće koje se rodilo. Priznavati mu autonomiju, ali i bliskost i na neki se način stalno razdvajati od njega. Zanimljivo je da je tjelesno rađanje privilegija samo nekih bića, i silno mi je drago što pripadam razredu tih privilegiranih zvanih žene (i još kojekako). Budući da bih za ovoga života silno voljela iskusiti tu užasavajuću i predivnu avanturu, to se reflektira u nekim uspjelijim pjesmama (npr. Tople peći) kroz više ciklusa. Dok pjesma posvećena Pavlu i Freudu govori o mom doživljaju one magnetične žudnje tijela za kaznom i smrću, o kojoj Pavao govori u poslanici Rimljanima, a Freud ju je mnogo kasnije nazvao tanatosom. Tanatos je ta crna baklava iz naslova pjesme. A ovi fragmenti stihova koje si naveo pokušavaju ilustrirati božanski paradoks jedne od uzbudljivih zgoda iz knjige proroka Danijela sa hrabrim dečkima Šadrakom, Mešakom i Abed Negom koji ležerno šeću po utrobi užarene peći vjerojatno se još i smrzavajući. I posljednji citirani stihovi – beskrajno obnavljajuća rubikova kocka šećera...
Dugo se vremena baviš amaterskim kazalištem i kazališnom pedagogijom. U međuvremenu stigneš i pisati prozu, nedavno je objavljena tvoja prva knjiga kratkih priča. Što se u svim tim procesima zbiva? Iskustvo kazališta? Dolazi li do „pomutnje žanrova“?
Ako je to sreća, imam tu sreću da sam žanrovski znatiželjna. Kazalište me čak mnogo ranije privuklo od pisanja, zapravo sve do dvadesete bila sam uvjerena da ću postati glumica. Kad me nisu primili na Akademiju, upustila sam se u redateljski rad s različitim studentskim skupinama i s njima ostala. To je strast koju je poznavao i Lorca. U izražavanju ideja zabavno je promatrati mogućnosti i granice nekog umjetničkog medija. A ponekad se i prevariti oko toga! Nedavno mi je izašla u nakladničkoj kući Aora i zbirka kratkih proza Kičma, a pišem i roman o tjelesnosti riječi. U svim tim procesima najčešće ne dolazi do pomutnje žanrova, upravo suprotno, zbiva se korisno nadopunjavanje. Onaj dio scenske ideje koji ne uspijevam u punini izraziti na daskama pokušam zaskočiti na papiru i obrnuto. Nedavno sam svoju u Večernjaku nagrađenu priču o opasnom prijateljstvu „Ženski zatvor“ adaptirala za kazalište i režirala pod aluzivnim naslovom Poljubac sestre pauka. Priča nije ni do koljena predstavi. Čini mi se da sam sinergijom različitih scenskih sredstava uspjela reći više na tu temu nego tisućama slova crno na bijelo. Sva ona melodična, zagasita tjeskoba koja se nije mogla do kraja dočarati prozom zaživjela je u kazalištu.
I, za kraj, što trenutno čitaš? Čemu se vraćaš? S kojim si piscima i kojim knjigama otkrila književnost „s velikim K“? Griješim li ako kažem da je Vulgata zaista tvoja Biblija, ishodište svijeta i teksta? Griješimo li, uostalom, uopće?
Čitam svakodnevno, kao da je knjiga nešto što je neophodno za rad moga organizma. No zbog toga sam ponekad pohlepna i površna čitačica. Trenutno čitam nekoliko novijih domaćih romana, među njima bih izdvojila Udruženje za mravlje igre Kristijana Vujičića. S vremena na vrijeme se navratim svojoj staroj prijateljici, zbirci pjesama Antologija Spoon Rivera Edgara Lee Mastersa (koju sam 2002. postavila i na scenu Knap). Tu su i briljantni eseji Pravovjerje majstora paradoksa G. K. Chestertona. Što se Vulgate tiče nisi u pravu, moja Biblija nije Vulgata jer, osim što je neke njezine dijelove marni Jeronim prevodio u silnoj žurbi, sadrži i deuterokanonske knjige. Ali u pravu si kada pretpostavljaš da je Biblija ishodište moga svijeta i teksta, ona je za mene hologramska enciklopedija istinâ i vječito suvremena književnost. (Pogledaj samo Propovjednika!) Pitam se zašto me na kraju pitaš griješimo li? Ali naravno da griješimo, na sto načina, i skroz nesvjesno i prokleto proračunato. S vremena na vrijeme je svatko od nas istinski zao i sitan. Čak i strogi apostol Jakov u svojoj poetičnoj poslanici popustljivo priznaje: „Uistinu svi često griješimo.“ Mislim da nije toliki grijeh griješiti, već kad čovjeka savršeno boli đon što bi s tom gorkom činjenicom.
Bilješka o autorici:
Dorta Jagić je rođena u Sinju 1974. Osim poezije piše i objavljuje kratke priče (nagrade časopisa Vijenac i Večernji list), putopise, eseje i dramske tekstove.
Do sada objavila zbirke pjesama Plahta preko glave (1999), nagrada "Goran za mlade pjesnike", Thamagochi mi je umro na rukama (2001), Đavo i usidjelica (2003), Kvadratura duge (2007), Kauč na trgu (2011), zbirku kratkih priča Kičma (2009), nagrađenu stipendijom neovisnih nakladnika Hrvatske i Austrijskoga kulturnog foruma i knjigu kratkih proza S tetovažom nisi sam (2011).
Uvrštena je u brojne pjesničke antologije, pojedini pjesnički ciklusi i priče prevođene su joj na mnoge strane jezike. Dobitnica je nagrade "Balkan Grand Prize for Poetry" 2007. na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Od 1999. bavi se kazališnom režijom i pedagogijom u studentskim kazališnim grupama u Zagrebu.
Dodaci:
Internetske stranice:
Elektroničke knjige: Đavo i usidjelica
Svi virtualni književni susreti se snimaju te se slobodno mogu koristiti.
Klikom na neku od poveznica, možete saznati više o našim gostima i njihovom stvaralaštvu, te pregledati snimku susreta.
Snimke održanih virtualnih susreta:
Snimke virtualnih književnih susreta se također mogu pogledati na našem YouTube kanalu.
Ljubitelji književnosti, naš ciklus virtualnih susreta "Pisci na mreži" ide dalje!
I u 2016. godini nastavljamo pozivati u goste hrvatske književnike, prevoditelje, kritičare, pjesnike…Kroz online susrete će nas i dalje voditi Mirela Barbaroša Šikić i Miroslav Mićanović iz Agencije za odgoj i obrazovanje, a tehničku i organizacijsku podršku pružaju tvrtka Aquilonis i udruga Magistra Nova!
Do sada nam se online pridružilo preko 5000 sudionika, a za neke od njih je sudjelovanje u programu već postala tradicija.
Svaki mjesec pisac jedan :)
Smisao ovih specijaliziranih webinara je prevesti književnost iz sfere apstraktnog u nešto sasvim praktično i ljudsko, stavljajući učenike u izravan i osobni kontakt s književnicima.
Moderatori virtualnih susreta s književnicima su Mirela Barbaroša-Šikić i Miroslav Mićanović iz Agencije za odgoj i obrazovanje.
Susreti se održavaju u našem prostoru u Crnčićevoj ulici u Zagrebu te se prenose putem Interneta korištenjem Microsoftove Live Meeting tehnologije. Svi susreti se snimaju ii mogu se slobodno koristiti.
Pratite najave susreta i vidimo se online!
Pisci na mreži se provode kroz suradnju Agencije za odgoj i obrazovanje, udruge Magistra Nova i tvrtke Aquilonis.
održano 29. siječnja 2013.
Pogledajte snimku susreta:
Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Ivan Rogic Nehajev
Attendee key: Participant
Ivan Rogić Nehajev: Loto lotosa, ciklus pjesama
(III. program Hrvatskog radija, Poezija naglas. Urednik: Danijel Dragojević) – uvodna bilješka
Prizivanje riječi u igru, odnos prema njihovim različitim značenjskim mogućnostima, stvarnim, upotrebnim i onim sanjanim, neočekivanim – odvija se u poeziji Ivana Rogića Nehajeva na različitim mjestima, situacijama, u različitim prilikama i prigodama. Nije nepoznato da radost igranja riječima i očekivana nesputanost istodobno traže svoje čvrsto mjesto, uporište, jer i svaka igra hoće svoje razloge i pravila. Dakle, pitanje jest u kojim se okvirima, idejama odvija ritmična, uporna, razjedinjena i raznolika poezija zaziva, retoričkih upita, skraćenih perspektiva i riječi…
Molitva, mogli bismo odmah pročitati u naslovu prve pjesme ciklusa, molitva koja je poziv na sabranost i upućenost onome izvan nas, koja je naš meta-položaj u svijetu, mogli bismo reći: u okviru dogovorenoga izgovorivog teksta traje ulaženje u labirint i mrežu poezije Ivana Rogića Nehajeva. Vjerujući u govornikovu opreznost i svijest o onome što se mrmlja i pokušava reći, govori i upisuje u prostor, koji sasvim sigurno nije sakralni objekt, čitatelju za početak preostaje ponoviti, skoro bi nam se omaklo reći, 'u dobroj vjeri' zaziv 'gospi od zdravlja'.
Budući da naš sugovornik u prolaženju svijetom (vlastitim tijelom, dakle), s pitanjima o sebi i drugima, nije od jučer i nije mu doista samo do molbe, molitve, on nas uvlači u prostor prizemnog, govornog i svakodnevnog… Ili stižemo zajedno s njim do onoga nama bližega zabrinutog i stišanog ja, koje se nesebično umnožava i dijeli, čiji plus i minus nije tako jednoznačan i jednostavan. Razmjer je na putu od zavičaja do svemira, smjeli bismo reći na prvoj čitateljskoj postaji, velik i nadohvat, ali potrebno je još prije toga disati (praviti udisaj – izdisaj, disati…).
Riječ je o strategiji koja se ne da opisati i svesti samo na očekivane suprotnosti i pridodane parove nego se upravo radi na nerazmjeru, rahlosti i nesigurnosti riječi i značenja, s jedne strane i punini tijela i zazivu gospi dobrog savjeta i uzroku radosti, dakle, vokativu u njegovu sjaju i dorečenosti, s druge strane. Ne doskoči se uvijek i ne odgovori samo s uskraćenim i igrivim riječima, preskocima u značenju, ili rečeno jednostavno: reljefni i uzbudljivi registar jezičnih znakova ne iscrpljuje se u svojoj vanjskosti i pojavnosti.
Pjesnik, govornik, lirski subjekt koristi jezik kao zahvalnu građu, kojoj se ipak nenametljivo i skriveno, pridaje samo ulogu u prostoru pjesme, teksta. Govorni i tematski raster isprepliće se i uzajamno ispomaže, ali njihova važnost na planu pjesme nije samo u formalnom preslagivanju i preraspodjeli, borba se odvija dok se pjesma giba, trlja i klizi. Napetost je u razlici, u trenutnoj prevlasti jednoga ili drugoga, čitatelj je u labirintu i na vrhu vala, istodobno, užitak je govoru i kretanju, jeziku i uvidu koji se javlja na pojedinoj istanci teksta, na njegovu odmorištu.
Niz koji proistječe iz zvuka, zabija se kao hitac u tijelo, bljesak i bijelo nisu samo standardi za gledanje, jednako kao crveno i modro nego svi oni skupa u raspršenosti upotpunjuju nacrt, plan pjesme. Težina i teža, o kojoj se nitko ne pita, premješta se po točkama tijela, središtu i rubu, položaj i tjelesnost opći su okviri njegova teksta. Kristali u različitim kontekstima, kao srebro ili nož, oštrina - iziskuju opreznost ili su poziv na uvid, na osjećaj kojem nismo još odredili uzrok. Početak ili kraj pisanja i upisivanja, čitanja i pamćenja neodvojivi su i nužni formalni dio teksta, kao njegov naslov, prvi i zadnji stih, strofa i ritam, ali govornik i tekst se upućeni jedan prema drugom samotematiziraju, pitaju se o sebi.
Što je čije - pra – prapočetak, pravrijeme pisma, 'zapuštenog pisma', pitanje je koje se nadvija nad svim pjesmama, ali je i to pitanje uokvireno drugim znanjima. Ivan Rogić Nehajev je pjesnik koji je u potrazi za onim što izmiče znanju, vlastitom iskustvu, on se vrlo rado seli, on je nomad u postojećem poretku i, paradoksalno, kolikogod ga upravo on izrađuje i određuje okvir tekstu, on ga sam želi isprazniti, od dosadašnjih značenja, jer 'nema gospodara sveti grad'.
Riječ je o rahlosti teksta, zemlji, o soli i zidu, traži se karta, ulaz u 'drugdje drugačije', u ničije, stvara se rez i mjesto za prijeglas, prijelaz, za 'između suglesa i samoglasa'.
Rekao bih da je nevidljivi i neuhvatljivi okvir uzbudljivoj protočnosti glasova i riječi, prizora i tekstova u stanovitoj pomirenosti i stišanosti, koja se sasvim sigurno ne zove melankolija, ali ni radost joj nije ime. Ime joj je u procesu, u trajanju, u pismu! Ime joj je u našem čitanju, u našem prolazu, u našem užitku i žudnji, ali nisam li već na mjestu s kojeg bježi upravo pročitani tekst.
(Miroslav Mićanović)
Bilješka o autoru:
Ivan Rogić Nehajev, rođen je 1943. godine. Pjesnik i esejist.
Objavio: Predgovor, 1969; Odlazak s Patmosa, 1971; Marina kruna, 1971; Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje, 1980; Pjesme o imenima, ženama i drugo, 1985.; Ogledi i pabirci, 1988.; Peti stupanj prijenosa, 1992; Periferijski puls u srcu od grada, 1992; Figure ukroćene sreće, 1994; Osnove uranometrije, 1994; Smaragdni brid: /Vukovar 91. i hrvatski identitet/, 1998; Sredozemlje, sedmi put, 1999, Pabirci i po koja pjesma, 2004.
Dodaci:
17 prigodnih zapisa o Kasandri
Iz zapisa slobodnog suhozidara
Internetske stranice:
Stranica 16 od 22