održano 20. studenog 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Miroslav Mićanović

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Miroslav Micanovic
Attendee key: Participant

Figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića

Tekst: Krešimir Bagić

Fenomen ponavljanja jezgreni je pjesnički fenomen, a figure ponavljanja, uz metaforu, vjerojatno najstarije i, za razliku od nje, najjednostavnije figure . Francuski stilističar Georges Molinié otišao je tako daleko da je ustvrdio kako je "ponavljanje, sve do novog epistemološkog otkrića, jedino neosporno sredstvo identifikacije jezične činjenice u literarnoj pragmatici" . Doista, ponavljanje obilježava lirski govor na svim razinama - od zvukovne preko leksičke, sintaktičke, metričke i semantičke do kompozicijske i tekstualne. Funkcije ponavljanja u pjesmi su kompozicijsko raščlanjivanje teksta, povezivanje njegovih dijelova u skladnu cjelinu te isticanje vertikalnosti pjesničkoga znaka. Njegovi konkretni učinci mogu biti naglašavanje afektivnosti ili čak egzaltiranosti lirskoga subjekta, rezimiranje ili komentiranje prethodno rečenoga, uloga magijske formule itsl.

Književni pojmovnici i rječnici stilskih figura obično, uz manje ograde, figure ponavljanja promatraju kao mikrostrukturalne figure, tj. figure koje su ograničene na pojedine segmente diskurza i čiji se smisao izvodi iz smisla konkretne diskurzivne cjeline.  U većini slučajeva takvo gledanje pogađa ulogu ponavljanja u književnom tekstu. Međutim, postoje tekstovi u kojima se ponavljanje promeće iz lokalnog u globalni postupak te postaje jedno od ključnih uporišta za razumijevanje cjeline. Tada se nedvojbeno mora promijeniti i analitičareva vizura.

Ovdje ću pokušati izdvojiti i opisati figure ponavljanja u pjesništvu Miroslava Mićanovića (1960), pjesnika koji je svoju poetiku artikulirao osamdesetih, i to primarno na stranicama časopisa i biblioteke Quorum. Počet ću dvama citata u kojima Mićanović metapoetičkim iluminacijama osvještava svoju strategiju pisanja. On, naime, već u lirskom prvijencu, u poenti naslovne pjesme "Grad dobrih ljudi", konstatatira: i sve se ponavlja. Sedam godina poslije, u pjesmi "Ruža vjetrova", lirski se sugovonik obraća lirskome subjektu riječima: tako si dosadan,/ ti čitav život opisuješ nekoliko prizora/ koje nisi razumio. Iako se obje poetske tvrdnje više tiču subjektova iskustva nego iskazivačkih navika, ipak ih je moguće promatrati kao simptome koji su postupak ponavljanja pretvorili u Mićanovićev iskazivački kanon. Dosad se u poeziji Miroslava Mićanovića kristaliziralo četiri oblika ponavljanja: 1. zvukovna, 2. leksička i 3. kompozicijska ponavljanja te 4. ponavljanje ili udvajanje teksta.

Iako je riječ o autoru koji se od početka opredijelio za slobodni stih kao metrički okvir poetskoj misli, u njegovoj lirici, posebice u prvoj knjizi, relativno se često pojavljuju glasovne figure. One su uglavnom ograničene na sintagmu, stih ili poetsku rečenicu. Među inim, u "Gradu dobrih ljudi" zatječemo sljedeće sintagme: 'kobilje obilje fraza', 'crni cimer crnac', 'okružen okužen', 'prašina praši na', 'prije slova naslova' i 'hroma harmonika'. Od stihova izdvajaju se 'u tramvaju, uredu, u redu' i 'to su moje tijesne ko sobe tjeskobe', a od poetskih rečenica 'Žicam/ Lice/ Ulice' i 'već prije oboljela od/ rijetkih tumora/ umora. Kako je razvidno iz navedenih primjera, Mićanović najčešće poseže za aliteracijom, asonancom, nepravom rimom, anagramom. Ozvučujući segmente pjesme, njegov lirski subjekt preko glasovno djelomice podudarnih označitelja približava različite evidencije, afektira i upisuje svoj ambivalentan odnos prema pjesničkoj tradiciji. Budući da su zvukovne figure razmjerno rijetke u kasnijim Mićanovićevim zbirkama, njihovo je pojavljivanje u lirskom prvijencu tretirati kao uvodno iskušavanje tehnike pjesme ili, kako je primijetio jedan njegov kritičar, kao "pojačanu repetitivnu intenciju, koja pravocrtno pripovijedanje zvukovno restimulira, ritmički mjestimično ubrzava, pa zatim siječe".

Pročitajte cijeli tekst... 
 

Bilješka o autoru:

Miroslav Mićanović rođen je 15. kolovoza 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje pjesme, priče, kritike i eseje. Tekstovi su mu uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih "Strast razlike, tamni zvuk praznine" (Quorum, Zagreb, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa (Zagreb, 2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče, organizator i voditelj projekta poticanja čitanja Čitaj!, (s M. Zrnčić i M. Barbaroša-Šikić), programa Pisci na mreži (s M. Barbaroša-Šikić). Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum i biblioteka u izdavačkom poduzeću Naklada MD. Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.

Objavio: Grad dobrih ljudi, poezija, Zagreb, 1984. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović Četiri dimenzije sumnje, knjiga kritičkih tekstova, Zagreb, 1988; Zid i fotografije kraja, poezija, Rijeka, 1989. (d:p:k:m: elektroničko izdanje, 2008); More i prašina, grafičko-pjesnička mapa (s V. Zelenko), Zagreb, 1991; Zib, poezija, Zagreb, 11998; 22001; B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović Nitko ne govori hrvatski / Personne ne parle croate, izbor iz poezije, Zagreb, 12002, 22003; Trajekt, proza, Zagreb, 2004. (prijevod na poljski: Prom, Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza Tri krokodila, proza, Zagreb, 2005; Zapadni kolodvor, proza, Zagreb, 2006; Jednosmjerna ulica, proza, Zagreb, 2010; Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu, izbor iz poezije, Ljubljana, 2011; Dani, poetsko-prozni tekstovi, Zagreb, 2011; Divji pes, izbor priča, Ljubljana, 2011.


 

Dodaci:

Grad dobrih ljudi, izbor, 1984.
Zid i fotografije kraja, izbor, 2008.
Zib, izbor, 1998.

Internetske stranice:

Jutarnji list: Miroslav Mićanović - Pripovjedač koji je s hrvatskom prozom ‘u neuhvatljivom odnosu’

Moderna vremena INFO

MojaRijeka.hr - Branko Čegec i Miroslav Mićanović - predstavljanje knjiga (YouTube)

Elektroničke knjige

Knjiški moljac blog: Miroslav Mićanović o "Trajektu" i koječemu drugome...

23. listopada 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Zvonko Maković

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Zvonko Makovic
Attendee key: Participant

Zvonko Maković

Veliki predjeli, kratke sjene

Tekst: Miroslav Mićanović

Knjiga izabranih pjesama Zvonka Makovića Veliki predjeli, kratke sjene (Meandar, Zagreb, 2000) potvrđuju ga kao iznimno sugestivna pjesnika i, ne malim dijelom, kreativnog protagonista hrvatske pjesničke scene sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Knjiga predjela i sjena, knjiga prostora i jezičnih strategija koncipirana je pomno, precizno i strogo, ona se ne želi pojaviti kao završena i arhivirana suma tekstualnopjesničkog rada već se nudi novim čitanjima i re/interpretacijama.

Govoreći o “opremi” knjige, moram priznati da me iznenadila restriktivnost izbora (nema pedesetak pjesama koje to jamačno zaslužuju, nema autorovih konkretističkih tekstova objavljenih svojedobno u Pitanjima, nisu uvrštene pjesme iz prvih triju knjiga U žilama će ljepota teći, 1968; Prostor voštanice, 1969; Karta svijeta, 1971 – čiji naslovi nedvosmisleno potvrđuju paradigmu kojoj pripadaju, “razvodnjeno razlogaštvo” reći će autor. Budući da su mi Komete, komete (1978) presudno mjesto otpora i razvrgavanja uhodanog odnosa: riječi – stvari, istine – laži, gdje “se jezik pojavljuje kao proizvođač činjenica jednoga istodobno strogog i stranog svijeta.” (Vladimir Biti), uvrstio bih gotovo cijelu knjigu u ovaj izbor.

Očit je trud da se knjiga organizira ne kao uređeni kronološki poredak stvari, raskošan i sveobuhvatan pregled nego se uz instruktivan, interpretativnoesejistički i poetološki dotjeran predgovor Krešimira Bagića “Je li moguće napisati sve – ispočetka?”, dizajn Borisa Maleševića, s minimalističkom i preciznom raspodjelom podataka i fotografije, produkcija Meandra doživljava kao vrijedna sugestija u rekapitualciji jednoga pjesničkog opusa.

Maković promišljeno izabire tekstove koji su konstitutivno (konceptualno i tematski) obilježili njegovo pjesništvo i upućivali na samosvjesnog autora koji ne piše i ne problematizira samo iz priručne stvarnosti i nužne jezične određenosti. On svoje knjige uzglobljuje u različita iskustva čitanja i pisanja (što uključuje gledanje, snimanje, prisluškivanje tjelesnofiziološko registriranje činjenica, sjećanje, snove, privide, prizore…) postajući tako kreator nove subjektivnosti, pjesnik koji je s pravom priskrbio etiketu “ustanovitelja” postmoderne senzibilnosti u hrvatskom pjesništvu.

Uvodni motto iz Brochove Vergilijeve smrti (prenesen iz knjige pjesama Prah, 1992) pokriva temelj Makovićeva tekstualnog rada: a to je doći do poetika sposobnošću da se sve apsorbira i ponovno napiše, jer samo je to poetično. Takvu sveobuhvatnom zahtjevu (nestrpljivoj potrebi za spozavanjem), potrebno je podrediti i vlastitu subjektivnost u ime projekta koji će se vrtjeti i izmicati zamci ustoličenja i smrti. Da će u tom pribavljanju materijala i prava na imenovanje i otkrivanje novog svijeta biti potrebno žrtvovanje figura za neki budući dobitak, pokazivalo se iz knjige u knjigu, kao što se sada čita iz pjesme u pjesmu. Opsežan je njegov repertoar, katalog figura i strategija: od jezične propulzije i njezina kontekstualiziranja u asocijativnim nizovima, smislovima, tragovima, gestama do stabilna diskurza, pisma, od samoukinuća vlastitog Ja i prepuštanja nizu preciznih opisnih iskaza do pjesničkog teksta kao pokretne membrana za usisavanje i protok raznorodnih fenomena svijeta.

Uvodni tekst “Ali” najavljuje paradoksalno priču s kraja knjige, naime, on u sebi sadrži dvostruki linearno-povratni put: rekonstruira iskustvo slušanja jedne pjesme iz djetinjstva na osnovi kasnijeg uvida u problem razumijevanja značenja teksta. Tekst na kraju knjige (Post scriptum) svodi pisanje na zgasnuće i crnilo iz kojeg bi se tek moglo krenuti: “Dim lagano nadražuje nosnice, a papir se pretvara u krhku, nepostojanu tvar koja napisane riječi preobražava u zagasito crnilo.” Kretanje, nomadizam (koji podrazumijeva lutanje i osamu, potragu za novim staništima, rubnost s koje se uvijek kreće prema središtu) bitno je polazište pjesništva Zvonka Makovića, što je on i sam izrijekom tematizirao: “Ni prema čemu ne gajim neki dubinski odnos posjedovanja i pripadanja. Ni prema vlastitoj književnosti, ni prema jeziku, ni prema domovini. To je nešto što me determinira i kao čovjeka i kao pjesnika. Kako u takvu svoju platformu ne puštam korijenje, mogu se po njoj lako kretati, sabirati, odbacivati, pristajati, ne pristajati”.

Odricanje se pokazalo djelotvornim sredstvom otpora spram uvriježene i uhodane (ideologizirane, institucionalizirane) tekstualne prakse. Raskid s nesputanom upotrebom jezika i njegovom neprovjerenom energijom, proizvodnja novog svijeta, pjesnički nepokrivenog i nepotvrđenog (Komete, komete) istodobno je napuštanje eksplicitne jezične prakse sedamdesetih i uvod u melankoliju, strah, patetičnost osamdesetih i raspršenost devedesetih (Činjenice, 1983; Strah, 1985; Ime, 1987; Točka bijega, 1990; Prah). Bagićeva interpretacija (postmodernističkog) subjekta upućuje na to da je “Makovićev lirski subjekt evoluirao iz nekritičnog korisnika jezika kao oruđa u njegova tvorca i gospodara da bi naposljetku sam relativizirao dosege poduzetih akcija.”

Punoznačnost naziva knjiga sukladna je njihovoj konceptualnoj i tematskoj dosljednosti i dotjeranosti: nakrcane su govorom ulice, banalijama i uzvišenim himnama, imenima iz povijesti umjetnosti, glasovitim rečenicama iz filmova i pročitanih knjiga, literarnim parafrazama, hladnim i besprijekornim opisima ulica, gradova, hotela, stanja stvari, filmskim rezovima, naracijom koju bismo pripisali francuskom novom romanu, Handkeovu životu bez poezije ili, s druge strane, Šalamunovu propitivanju istodobnosti jezika i povijesti, banalnosti i mita.

Nije nevažno reći da je knjiga Veliki predjeli, kratke sjene u dosluhu s današnjim čitateljem (što podrazumijeva potrošače teksta iz užitka, kritičare, pjesnike...) ne samo kao priručnik za putovanje kroz strategije i koncepte tijekom triju desetljeća hrvatskog pjesništva nego zrcalno – kao što su njegove pjesme stvarale mrežu tjelesnih podražaja, pokretale iz trajne sadašnjosti fluktuabilnu i lebdeću percepciju vlastite egzistencije – nas sada njegove pjesme zatječu i zahvaćaju u novim kontekstima. Trajnost u tom smislu postaje sa svim posljedicama odgovor njegovu bijegu i nomadizmu.

Stvarajući hrabro i žestoko – na rubovima zastale i rasprsle avangarde; odričući se vlastite (pjesničke) egzistencije u ime predmeta, prostora; imenujući činjenice, strah kao mjesta na kojima se hladnoćom i seciranjem, opisom suspreže silovitost jezika, dokida njegova proizvodnost; mijenjajući radikalno mjesto subjekta i mjesto govora za točku bijega – Maković demonstrira sposobnost teksta da opstane unutar divergentnih energija. U pjesmi “Prilozi za povijest hrvatske književnost” na somnabulan se i  racionalan (kako se istodobno izrijekom u njoj imenuje prošlost) način zahvaća i zarezuje u tkivo povijesti. Međutim, u to naknadno zavirivanje unazad uvučeni smo iz današnjeg iskustva (svijeta i teksta) i kao da smo se našli, ne hoteći, u zagrljaju, nagnuti duboko u prazninu. Buka i vreva svijeta kao da je utihla, zagasitost i crnilo kao da su ponovno počeli određivati mjeru stvari.

Govoreći o mijenama, nomadizmu, izmještenosti u Makovićevu pjesništvu, o individualnim poetikama, iz perspektive pisaca svojedobno okupljenih oko časopisa Quorum osamdesetih (B. Čegec, H. Pejaković, M. Đurđević, D. Rešicki, G. Rem, K. Bagić, N. Petković, B. Zoko, V. Čolić, S. Petlevski, K. Mićanović…), mislio sam na upućenost u različita iskustva teksta – koja se sada, jednim dijelom naspram navale doslovnog mimetizma u hrvatskom pjesništvu devedesetih, pokazuju važna za uvjerenje u pisanje kao fragmentaran, nepredvidiv, nezavršen proces. Izabrane pjesme odjednom se nadaju u svojoj sugestivnosti, tekstualnosti (literarnosti) kao stabilan i pouzdan pjesnički diskurz, kao standard otpornosti mišljenoga pjesničkog jezika naspram ogoljelosti želje za pisanjem bez pokrića.

Knjiga izabranih pjesama Zvonka Makovića Veliki predjeli, kratke sjene tvorena kao fluidna i lebdeća, otvorena, intertekstualna struktura, još jednom se nudi kao izazovno čitanje tijela i teksta, da bi nas u toj višesmjernosti zahvatila u svoj vrtlog i ponudila se kao labirint s novim ne/prohodnim putovima.

Bilješka o autoru:

Zvonko Maković (1947) diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu sada je voditelj Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti. Prva knjiga pjesama objavljena mu je 1968, i nagrađena Nagradom Fonda A. B. Šimić i Nagradom 7. sekretara SKOJ-a. Godine 2001. dobio je najveću nacionalnu nagradu za poeziju Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad.

Zvonko Maković je objavio nekoliko knjiga eseja i studija iz moderne i suvremene umjetnosti, dvije knjige kolumni i feljtona te desetak monografija posvećenih suvremenim umjetnicima. Organizirao je brojne izložbe, a 2001. bio nacionalni izbornik na Venecijanskom bijenalu. Od 2005. do 2009. bio je predsjednik Hrvatskog PEN centra, a nakon toga obnaša dužnost potpredsjednika. Od 2009. zastupnik je u Gradskoj skupštini Grada Zagreba i predsjednik Odbora za kulturu.

Među važnijim knjigama pjesama su:
Komete, komete, 1978
Činjenice, 1983, (Nagrada Vladimir Nazor)
Strah, 1985
Ime, 1987
Točka bijega, 1990
Prah, 1992
Veliki predjeli, kratke sjene, 2000 (izabrane pjesme)
Larges espaces, courtes ombres – Choix de poèmes. (Poèmes traduits du croate par Brankica Radić), Pariz,  2003.
Međuvrijeme , 2005.
lüge. warum nicht? (Izabrane pjesme u prijevodu Alide Bremer). Wunderhorn, Heidelberg, 2011.

 

Dodaci:

Zvonko Maković, Izbor pjesama

Internetske stranice:

Aktual.hr

Poetry International

Matica hrvatska

25. rujna 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Miroslav Kirin

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Miroslav Kirin
Attendee key: Participant

Miroslav Kirin

Snažna žudnja za pisanjem

Razgovarao: Marko Pogačar

Većina je tvojih pjesničkih knjiga, čini mi se, barem u nekoj mjeri konceptualizirana. Njihov je okvir mahom određen propitivanjem kakvoga formalnog obrasca (poput distiha u Tantalonu) ili tematskog sklopa (npr. problem komunikacije u Jalozima), iako se one u tome nipošto ne iscrpljuju. Zbog toga mi se čini nužnim, osim možda u slučaju Iza renesanse, inzistirati na knjigama, a ne zbirkama. Kakav je status pojedinačne pjesme u tim okolnostima? Kakav je uopće odnos između pjesme, kao minimalnog samodostatnog i zaokruženog entiteta i širih skupova – ciklusa pjesama, knjige?

Tu „konceptualnost“ prepoznao je još i pokojni Hrvoje Pejaković, pjesnik i kritičar čija prisutnost u promišljanju hrvatske poezije srećom još ne jenjava, a tragove njegova rijetko pomnog i dragocjenog čitanja željeli bismo osjetiti i u sadašnjem kritičarskom djelovanju, bar kad je o poeziji riječ. Ipak, čini mi se, a želio bih biti optimističan, kako se ta dobra tradicija pažljivog i kompetentnog čitanja, koje ne pati od improvizacije niti od teorijske lektire, u nekih čitača ipak nastavlja. Potaknut tvojim pitanjem osvrnuo sam se na svoje dosadašnje knjige, ali i neke cikluse koji na koncu u njih nisu uvršteni. Doista se stječe dojam kako je riječ o nekoliko prilično različitih pristupa od kojih svaki drugačije uzurpira prostor pisanja. Kao da pišem iz pozicije pessoaevskih heteronima. Ta heteronimnost prisutna je u gotovo svakoj knjizi – vidljivo je to još u prvoj knjizi Od nje do vječnosti – a možda je najmanje ima u Jalozima, knjizi koju smatram svojevrsnom prekretnicom u svom pisanju po čvršćem vezivan u uz matricu realnog nauštrb simuliranog i imaginarnog, što je bila karakteristika prethodnih knjiga. Osim toga, nekako se govorenje oslobodilo prisile govorenja i možda je više u tome uživalo nego u prijašnjim knjigama, a i lišilo se zavodljivosti figurativnog govora. Što se tiče statusa pojedinačne pjesme u donekle konceptualiziranoj knjizi, on je i njoj usprkos neupitan. Čak ju koncept još više provocira. I u knjizi koja odozgo iscrtava putanju svog kretanja pjesma se mora realizirati kao samotna i samoopstojna činjenica. Što će reći, ona bi, idealno, trebala biti zbirka-zbiljka u malome, ogledno stanje, poetički i smisleno. No rijetkima se događa takva sreća da im pjesma može očitovati vlastitu samostalnost i s lakoćom se odcijepiti od tijela zbirke. Uspjela pjesma ne bi mogla uspjeti da nema tih manje uspjelih – svoju snagu crpi upravo iz njihove slabosti. Često se pitam što bi bilo kada bismo bili rigorozni i u zbirkama objavili samo one pjesme za koje držimo da su najbolje. Pisci kao poprilično narcisdna bića to jednostavno ne mogu – to bi, eventualno, mogao urednik. To nije samo stvar ekonomske isplativosti tiskanja, odnosno prirode medija koji nameće poetički ustroj. (Recimo, to što se sad glazba može bilježiti i prodavati na medijima od 80 minuta stvara prisilu da se taj prostor popuni, što je iznimno zahtjevno i ambicije mnogih glazbenika padaju na takvim iskušenjima, premda i dalje, srećom, ima glazbenika koji „bezobrazno“ kontra zahtjeva tržišta znadu snimiti album u trajanju od samo 25-30 minuta.) Tada bi, vjerujem, i među pjesmama došlo do „prirodnog odabiranja“, ponovno bi se neke izdvojile, druge bile potisnute, i taj bi proces sažimanja knjige naposljetku spao na jednu pjesmu, a možda ni na nju.

U naslovu tvoje pretposljednje zbirke pjesama Jalozi dijalogu je (doduše u množini) oduzeta garancija multilateralnosti, iskoraka prema drugome/drugima; njegov uvjet mogućnosti. Taj je „lažni“, otpušteni prefiks, sa sobom odnio polifoniju i postavio u fokus samu mogućnost dijaloške komunikacije, upravo njezinu jalovost. No, griješim li ako mi se čini da u podtekstu stoji upravo svojevrstan nagovor na dijalog, imputacija njegove nužnosti, na kraju krajeva, osporavanje stava o pjesničkoj riječi kao monološkoj?

Dijalog je uvijek susret krnjih monologa, koji upravo tom svojom nedovršenom strukturom pozivaju onoga drugog da se nadoveže. Ne vjerujem u dijalog dovršenih struktura. Upravo je jalovost (jalogičnost) govora ta koja omogućuje komunikaciju i pokreće raznorodne diskurse. Kertészov citat, iz Kadiša za nerođeno dijete, romana koji sam čitao dok sam pisao Jaloge, sjajno mi je poslužio kao motto, zapravo kao pred-govor i dijaloški partner kroz cijelu zbirku. Nastojao sam da se govor slobodno seli iz glasa u glas, čime se glas „maskira“, kako je primijetio Branislav Oblučar, da se ne umnažaju samo iskazne pozicije nego i registri govora, sve do čistog mrmljanja. Knjiga Jalozi isprva je bila podijeljena na tri ciklusa: „Dijalozi“, „Jalozi“ i „Mrmljanja“. Iz toga je razvidno da sam kanio testirati sve mogućnosti i dosege govora, sve do njegova potencijalnog samouništenja, i tu se jasno očitovala konceptualnost o kojoj smo već razgovarali. No kada je i zašto došlo do raspada tog koncepta, zapravo ne znam. Možda se govor govorenjem samoiskupio, samouskrsnuo. Nagovor na dijalog? Uvijek! O čemu je drugom u poeziji riječ? Španjolski pjesnik Pedro Salinas je prilično točno odredio što je poezija: „Poezija je upućena na onaj viši oblik značenja, koji se nalazi u nerazumljivosti. Napisana pjesma zacijelo završava, ali ne prestaje; ona traži jednu drugu pjesmu u sebi samoj, u piscu, u čitatelju, u šutnji.“

Pročitajte cijeli intervju...
 

Bilješka o autoru:

Miroslav Kirin (1965, Sisak) pjesnik, prevoditelj i prozaik, diplomirao je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Od nje do vječnosti, (1989. –  nagrada Goran za mlade pjesnike), Tantalon (Meandar, Zagreb, 1998) Zukva (2004), Iza renesanse, (2004), Jalozi, (2006.) Zbiljka (2009). Također je objavio roman Album (2001), za koji je nagrađen Nagradom Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu u 2001. godini, i fotoesejističku knjigu Iskopano (2012). Poezija i proza prevedena mu je na engleski, kineski, mađarski, njemački, rumunjski i ruski te zastupljena u brojnim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Član je Hrvatskog društva pisaca i hrvatskog P.E.N. centra. Prevodio je Paula Austera, Johna Updikea, Vendelu Vida, Yiyun Li, ali i brojne pjesnike i pjesnikinje, primjerice Anne Carson i Mei-mei Berssenbrugge. Posljednjih nekoliko godina izučava i prevodi suvremenu kinesku poeziju.


 

Dodaci:

Kirin, Iskopano (izabrani ulomci)
Kirin, Zbiljka, 2009.
Kirin, Jalozi, 2006.
Kirin, Zukva, 2004.
Kirin. Album (uvodni dio)
Kirin. Album (završni ulomak)

Internetske stranice:

Hrvatskiplus.org

Booksa.hr

Blog.dnevnik.hr

MVInfo.hr

Do sada nam se online pridružilo preko 2500 sudionika, a za neke od njih je sudjelovanje u programu već postala tradicija.

Naše sudionike upitali smo smo koja je njihova motivacija za sudjelovanje u ciklusu virtualnih susreta "Pisci na mreži".

Donosimo Vam neke od komentara:

Prilika za virtualno druženje s autoricom, izravni doživljaj nakon čega pisane vedute dobivaju svoju boju.

V.P.Š., hrvatski jezik

Webinari pružaju nove mogućnosti u samoobrazovanju i usavršavanju te prenošenju znanja i ideja.

Branimir Vincek, stručni suradnik pedagog

Svakodnevno korištenje računala, praktičnost, interesantna tema i zanimljiva gošća samo su neki od poticaja za sudjelovanje u programu. U današnje užurbano vrijeme kada su ljudi zaokupljeni obvezama pruža mogućnost prisustvovanja književnome događanju bez odlaska od kuće.

Dubravka Kosier Čakarun, učiteljica razredne nastave

Projekt "Pisci na mreži" omogućuje mi profesionalni rast i  razvoj, praćenje suvremene hrvatske književne scene, kompetenciju kritičkog promišljanja o suvremenim hrvatskim piscima tj. njihovom stvaralaštvu.

Julijana Levak, hrvatski jezik

Motivirana sam mogućnošću aktivnog praćenja stručne teme iz vlastitog doma, u vremenu kada je svaka sekunda vremena važna i ispunjena, prednost interneta ostvarena  je na krajnje pozitivan način.

J.Š., hrvatski jezik

Novo iskustvo u upoznavanju pjesnika i književnika koje se može uključiti u nastavu ili izvannastavnu aktivnost, a i poslijepodnevnu kavu u virtualnom svijetu s piscem.

D.Č., hrvatski jezik

Zainteresirao me ovakav način susreta sa suvremenim piscima, a pohvalno je da je netko napokon pokrenuo i pitanje razvijanja kulture čitanja, kako kod odraslih tako i kod djece. Čim se spomene računalo, djeca se zainteresiraju, osobito ako im se nude interaktivni sadržaji.

S.F., hrvatski jezik

Redovito sudjelujem u ovome programu s učenicima jer smatram da je odličan način za upoznavanje suvremene hrvatske književnosti i za poticanje čitanja i interesa za suvremenu književnost, ali i suvremeni svijet uopće.

Zlatka Grahovec, hrvatski jezik

Za sudjelovanje u ovom programu motivirala me je činjenica kako je ovaj tip predavanja dostupan svima, u svako vrijeme i sa svakog mjesta.

Aleksandra Brkić

Motivacija mi je sudjelovati u stručnoj edukaciji putem novih tehnologija, upoznavati tijekove u suvremenoj književnosti i upoznavanje s djelima suvremenih autora. Jedan od razloga je i vječna potraga za sredstvima obogaćivanja nastave.

Gordana Bartol

Kako živim u Vinkovcima jako mi se činilo zanimljivim sudjelovati na jednom stručnom skupu u Zagrebu i u isto vrijeme biti u Vinkovcima. Čini mi se da će ovakav model stručnog skupa možda jednoga dana postati i obrazac budućnosti, jer zadovoljava sve kriterije: usavršavanje, aktualnost, ekonomičnost, transparentnost. Sve to me je zanimalo kako funkcionira i zato sam željela sudjelovati u programu.

H.V., hrvatski jezik

Bez muke do doživljaja i saznanja!

M.M.

Pisci na mreži postali su već tradicionalan susret.

Dunja Janko

Ljubav prema čitanju i knjizi, te upoznavanje mladih autora s kojima se ne susrećemo u medijima jer su oni još uvijek nešto novo za kojima trebamo sami tragati, upoznavati ih i čitati njihova djela. Ovo mi je drugi put da sudjelujem u programu pisci na mreži i oduševljena sam jer na taj način mogu dobiti više informacija o životu i stvaranju mladih autora.

T.B.H., hrvatski jezik i književnost

Ljubav prema knjizi i čitanju je jedna od najbitnijih sastavnica mog zanimanja pa mi se ovo učinilo genijalnim načinom da iz svog malog mjesta, iz svog doma imam mogućnost sudjelovati na susretu s književnicima.

Ana Marinić, knjižničarka

Redovito pratim Pisce na mreži. Zanimljivo, korisno, edukativno, suvremeno.

Julijana Levak, hrvatski jezik

Nova životna radost, pročitati i slušati književnicu o kojoj do sada nisam znala ništa. Jako me veseli svaki novi susret na mreži, doma je, ne gnjavim i ne gnjavi me ravnatelj zbog putnih troškova i konačno, uključena sam u edukaciju po mojoj mjeri. Projekt Pisci na mreži zaista zaslužuje naziv edukacija jer se nas nastavnike sve češće uključuje u sve i svašta i to se nazove edukacijom, a često smo mi educiraniji od takozvanih edukatora.

M.B.

Uvijek iznova potvrđujem da sam izrazito zadovoljna ovakvim načinom motivacije (i profesora) za stalnim čitanjem hrvatskih književnika, meni bi neki od ovdje upoznatih književnika i promakli jer tijekom školske godine gotovo sve se uglavnom svodi na čitanje učeničkih eseja, njihovih dnevnika čitanja, školskih zadaća i kontrolnih, dakle - ovaj program, zvan osvježenje, izvrsno!

Dubravka Cundeković, hrvatski jezik

Elektronička pošta s pozivnicom me uvijek podsjeti i razveseli da je vrijeme za Pisce...    

M.B.

Pročitajte i članak Dore Ramušćak, učenice Gimnazije Čakovec!

Hvala Vam svima