Pisci na mreži

Jagna Pogačnik - Formula dobre novinske kritike je simple & smart

Razgovarao: Božidar Alajbegović

Možete li našim čitateljima predočiti sistem kojim se žiri služi prilikom određivanja finalista i laureata? Koliko je koji finalist ove godine dobio glasova?

Mislim da se oko toga stalno previše mistificira, čitam komentare nakon što se dodijeli nagrada i ne mogu se prestati čuditi kakve se sve urote u tome pronalaze. Kad sjedite u žiriju i znate kako on zaista radi, kuloarska šuškanja o tome kako je EPH Jarku zauvijek začepio usta i nagradio ga zbog njegovog kritiziranja sustava nagrada ili kako je Glamuzina dobio nagradu jer je glavni urednik izdavačke kuće koja je suorganizator sajma, izazovu vam probavne probleme, a kad se skulirate ne preostaje drugo no da se grohotom nasmijete. Pokušala sam zamisliti što bi bilo da je bilo tko drugi od ponuđenih dobio nagradu i vjerujte za svakoga bi se mogla smisliti poneka zlobna pričica, nema u ovoj zemlji ni jednog pisca koji nije na bilo koji način u odnosu s barem jednim članom žirija, knjižarom u kojoj se dodjeljuje nagrada, medijskom kućom...

Rad u žiriju «Jutarnjeg» mnogo je 'dosadniji' nego što se to izvana čini, pa hajde da objasnim tu jednostavnu metodu, ukoliko za to doista imate živaca. Postoji nešto što se zove godišnja prozna produkcija koja svedena na iole relevantne naslove iznosi oko 40, 50 naslova. Oni se uzimaju u obzir i iščitavaju u jednom dužem vremenskom razdoblju, nakon čega se sastanemo i izaberemo njih 12, vrlo jednostavnom metodom zapisivanja najboljih naslova na papir. Kad se ti papiri usporede i zbroje obično se iskristalizira desetak naslova oko kojih odmah postoji konsenzus, a do konačnih dvanest dolazi se raspravom o isključivo literarnim kriterijima, nakon koje se, ako je potrebno, «pripetava». Nakon još jedne pauze za čitanja i razmišljanja bira se pet finalista, posve istim principom – svatko izabere svojih pet i zbroje se glasovi.

Ukoliko naslovi imaju jednak broj bodova o njima se glasa ponovo, izjašnjavanjem svakog člana žirija. Kad se izabere pet slijedi završna faza, na sam dan dodjele nagrade, u kojoj svaki član žirija boduje naslove ocjenama od 1 do 5 i nakon zbrajanja glasova dobije se pobjednik o kojem se razgovara. Tko je dobio koliko glasova ove godine ne mogu vam reći jer to spada u diskrecijsko pravo članova žirija koji ne žele lamentirati brojem bodova pojedinog autora jer to ne služi nikome, osim možda radoznalim dokoličarima. Mogu vam samo reći da je Jarak pobijedio isprve, bez pripetavanja, a da mu je za petama bio Renato Baretić i da nije bilo drastičnih bodovnih razlika.

Ako netko misli kako je rad u žiriju pikantan posao u kojem se raspravlja o kandidatima po principu tko je kome što i koga bi bilo korisno ili beskorisno nagraditi, moram razočarati i reći da je žiriranje često puka matematika na koju se na kraju svode literarni ukusi članova.

Osobno mi se prošlogodišnja prozna produkcija čini ''tanjom'' u usporedbi s onom prethodnih godina i iako je (tematski i žanrovski) vrlo šarolika, mišljenja sam da lani nismo dobili toliko ''jake'' naslove kao što su to primjerice bili ''Muzej bezuvjetne predaje'', ''Sonnenschein'' ili ''Grad u zrcalu''. Kakva se vama čini prozna 2008.?

Složila bih se s vašim stavom koji ste izrekli u pitanju. Ona možda nije «tanka», ali je u svakom slučaju manje markantna. Prošle godine nije bilo the knjige kako se inače znalo dogoditi, ali je objavljen popriličan broj vrlo dobrih naslova. Ako pogledam unazad, iz pozicije članice žirija, mislim da je najslabija bila 2001. godina kad ste doista morali jako nategnuti stvar da dobijete pet solidnih naslova. 2008. možda nije bila toliko atraktivna jer ste imali odlične knjige autora koji su iza sebe već imali the knjigu (poput Ugrešićeve i Baretića), ali i dosta kvalitetnih debitanata koji nikad ne izazivaju takvu pozornost na prvu, ali su zapravo ono što najviše veseli.
Mislim da je došlo vrijeme kad su se neki autori koji su prošlih godina još bili iznenađenje, polako prešli u mainstream, a da je doista vrijeme za smjenu generacija i da smo trenutno na nekoj vrti prekretnice kad nam se neki autori, pripovjedni modeli ili teme mogu činiti dosadnima i viđenima. Uostalom, knjige više nisu vijest, pa nema dodatnog «šušura» i napetosti kao što je bilo do prije koju godinu.

Slažete li se s Igorom Mandićem koji tvrdi kako je produkcija u zadnje dvije godine pretjerano zasićena autobiografskim silnicama a zbog stvaralačke nemoći domaćih pisaca koji, kako Mandić veli, dezorijentirani i izgubljeni, presušenih ideja i oskudne imaginacije, jedino rješenje vide i nalaze u svojem oskudnome ''ja'', odnosno u beletrizaciji vlastitih iskustava?

Ne. Produkcija je takvim naslovima bila zasićena i prezasićena prije petnaest godina, početkom devedesetih, što je donekle bilo i logično s obzirom na stanje stvari u društvu, pa je onda i nastala fraza o pravu na priču o vlastitom životu pod koju se trpalo baš svašta. Uopće ne mislim da je fikcija globalno u krizi, kao što ne mislim da je vlastito «ja» loša građa za pisanje jer kad bi bilo tako morali bismo otpisati i velik dio svjetske literature, među njima i brojne klasike. Stvaralačku nemoć pronalazim u posve drugim stvarima.

Kako biste komentirali činjenicu da i ove godine, baš kao i prethodne, žiri za nagradu T-portala među finaliste nije uvrstio laureate nagrade Jutarnjeg lista (Perišić i Jarak)?

Mislim da je to posve normalno i ok. Koliko mi je poznato Jarak je iz konkurencije 'ispao' zato što je žiri T-portala prosudio da to nije roman u onom smislu kako oni razumiju žanr i to je njihovo pravo, budući da se radi o žanru na rubu. Mene bi puno više začudilo kad bi svi žiriji birali iste naslove i dodjeljivali nagrade istom autoru, to bi značilo da su bespotrebni ili dirigirani. U žirijima sjede različiti ljudi, raznih generacija i literarnih preferencija i to se mora osjetiti i u rezultatu, a razlika između ova dva žirija je i u tome što je jedno nagrada za roman, a drugo nagrada za sveukupnu prozu , što svakako dovodi do razlika.

U zadnjih nekoliko godina javio se relativno velik broj kritičara mlađe generacije, a i vrlo šaroliki sastavi žirija (spomenimo samo ona za tri najzvučnije nagrade – Jutarnjeg lista, Vjesnika i T-portala) pobijaju česte lamentacije o hrvatskoj književnoj kritici kao nepostojećem pojmu. Možete li napraviti usporedbu današnjeg stanja na književnoj kritici sa stanjem od prije 7-8 godina, uz predviđanje situacije za nekih 5 godina?

Bojim se i načeti takvu analizu jer s rezultatima ne bismo bili sretni ni vi ni ja. Prije 7-8 godina, a to je vrijeme koje određujete posve sigurno ne bez razloga, ja sam za Jutarnji list pisala kritike od 4-5 kartica koje su, čak i dok nije bilo priloga «Bestseler», u većini slučajeva bile prezentirane kao šlager. Kad je osnovan «Bestseler» situacija je bila još bolja i moglo se kontinuirano i na solidnoj količini prostora pisati kritike. U međuvremenu nam se u tiskanim medijima dogodila skoro pa smrt kulturnih rubrika, da ne govorimo o kulturnim prilozima, i sve to stvara dojam kako se je izgon teksta iz novina prvo oslonio na izgon kritike. Stanje doista nikad nije bilo gore, knjige su, mislim, u svemu tome najlošije prošle.

No, ne slažem se s tezom kako hrvatska književna kritika ne postoji i ne spadam u one koji se stalno tuže kako kritike nema. Primijetila sam da su među njima najglasniji oni koji i sami funkcioniraju kao vikend kritičari – inače se bave drugim stvarima, a povremeno, sebi za gušt, napišu i koju kritiku. Neke su među njima izvrsne, ali uvijek im u razgovorima kažem, ok, to je super, ali ako to radiš svakog tjedna jasno je da ne možeš svaki put biti briljantan i da brzo reagiranje sa sobom povlači i određene pogreške.

Istina je da književne kritike nema dovoljno; za idealnu situaciju u jednoj književnosti potrebno je međusobna miroljubiva koegzistencija časopisne, pa i akademske kritike (koje nema jer nema ni časopisa s pravilnim ritmom izlaženja) i one novinske koja je također u mnogim tiskovinama svedena na najmanju moguću mjeru broja slovnih znakova. Osobito je porazno stanje s tretiranjem knjige na TV-u, dok je u zadnje vrijeme zanimljivo pratiti kritiku na nekim internet stranicama koje su vrlo sustavne i demokratične u pisanju o knjigama.

U posljednjih par godina, na primjer, vaš je Knjiški moljac jedna od najreferentnijih točaka ako se želite informirati ne samo o knjigama već i o svemu u vezi njih. Mislim da je prava istina da u nas ima kvalitetnih i pametnih kritičara raznih generacija koji nemaju dovoljno prostora kako bi pokazali sve što mogu, pa zato prerano odustaju. Mislim da je to trenutna situacija i da za pet godina stanje ne mora biti nužno gore, dapače kad se shvati kako smanjenjem prostora za takve sadržaje nismo svi postali lijepi i bogati, niti su nas pozvali da sudjelujemo na "Farmi", vrlo je vjerojatno da će se neke stvari unormaliti.

Koliko vas kao kritičarku opterećuje nužnost iščitavanja velikog broja knjiga, od kojih dobar dio baš i ne pruža "užitak u tekstu", što istovremeno znači i gubitak vremena za guštanje u čitanju nečega što pruža užitak?

Ne previše. Kao i svaki posao i ovaj ima svoje bolje i lošije trenutke. Čitati loše knjige dio je posla, ponekad i dobar poligon za ispucavanje frustracija, nešto kao nadomjestak vreće za boksanje, pa to ne smatram gubitkom vremena. Uostalom, dovoljno sam iskusna da ako na prvih dvadesetak stranica vidim da to stvarno nikamo ne ide, knjigu ne čitam do kraja niti o njoj pišem. To da će ti svaka knjiga pružiti "užitak u tekstu" prilično je romantičarsko shvaćanje kritičarskog posla i s takvim stavom lako je od njega odustati, što se mnogima i događa. Čitanje iz užitka kod mene je rezervirano za čitanje knjiga koje planiram prevoditi i za čitanje knjiga o kojima ne pišem, a ako se znate organizirati za sve ima vremena.

Nije li frustrirajuće pisati samo o domaćim djelima i ne osjetite li potrebu da se prebacite na pisanje kritika o prijevodnim djelima?

Ni najmanje, mislim da je pisanje o domaćoj sceni mnogo stresnije, al i strasnije jer pišete o ljudima koja srećete i pozdravljate (ili ne pozdravljate) na ulici, ali i imate osjećaj kako pripadete toj nekakvoj sceni i na nju utječete. Taj je osjećaj bio najjači u doba FAK-a, ali me i danas još uvijek dovoljno veseli. Već petnaestak godina intenzivno pratim domaću prozu i u njoj sam doma, svaka nova knjiga koja se pojavi slaže se u nekakvom mom imaginarnom mozaiku kao jedna od kockica koja ima svoje prethodnike, svoju braću po tekstu i svoje mjesto u velikoj kući koja se zove hrvatska proza, recentna i ona o kojoj već pišu povijesti književnosti. Po struci sam kroatistica, a po karakteru vrlo sistematična, volim imati sve posloženo u glavi i na radnom stolu, tako da bi pisanje o prijevodnim djelima narušilo taj red.

Koje kritičare/kolege volite čitati, tj. čije kritike?

Od ono malo kritičara koliko ih je još preostalo po raznoraznim kulturnim rubrikama i tiskanim i virtualnim medijima da ih se može takvima smatrati – a ja mislim da se kritičarom može zvati samoj onaj tko doista radi kontinuirano a ne kao odmak od drugih poslova – još uvijek sa zanimanjem pročitam što piše Robert Perišić, sviđa mi se pristup i stil Daria Grgića i s veseljem pratim vaš početni entuzijazam koji je u međuvremenu prerastao u profesionalizam.

Koja je "formula" dobre kritike?

Jednom sam rekla da je formula dobre novinske kritike – simple&smart. U te dvije kartice moraš ugurati malo sadržaja, dvije-tri rečenice o dosadašnjem opusu pisca i njegovom mjestu na sceni i prije svega jasan vrijednosni sud je li ta knjiga dobra ili loša. Ako si pri tome i malo duhovit i ubaciš neku foru, tvoji su urednici još sretniji. Ježim se od kritika koje prepričavaju i motaju priču, a nemaju vrijednosnog suda, to nisu kritike nego zapisi o knjizi koji eventualno mogu stajati kao blurb na koricama. Rekla bih da je formula – iznijeti jasan vrijednosni stav, bez kalkuliranja o posljedicama.

Da li smatrate da su kritičari svjesni medija u kojemu objavljuju, mogućiho graničenja, specifične publike i sl., i kako se sama nosite s time?

Ne mogu govoriti za druge, ali osobno mislim kako se s otvaranjem prostora književnosti u visokotiražnim medijima, a to je pomak koji se dogodio u drugoj polovici devedesetih, kritika oslobodila metagovora i postala «čitkija» i prilagođenija medijima u kojima se pojavljuje. Kritike u «Jutarnjem» doista može čitati i tzv. obični čitatelj, u što sam se uvjerila nebrojeno puta, a nastojim da mi teorijsko znanje, bez kojega dakako nema dobrog kritičara, ne bude svrha, nego pomoć – poput vodovodnih cijevi u stanu, ne vidimo ih, ali znamo da tu negdje postoje i bez njih ne funkcioniramo. Zato se od kritika u medijima koji nisu uskoprofesionalni stvarno ne mogu očekivati teorijski traktati.

Iz tiska je izašlo prvo kolo biblioteke ''konTEKST'', čija ste urednica. Kako ste birali autore i naslove?

Biblioteku sam počela uređivati na poziv gospodina Slavka Goldsteina, nakon što je dogovorena suradnja između EPH i Novog libera. Zamišljena je kao biblioteka u kojoj će se ostvariti, kako naslov kaže, konTEKST jer će se u njoj objavljivati naslovi iz susjedstva, ili popularno rečeno regije, što recentni, što oni koji su obilježili neku književnu scenu ali u nas nisu objavljivani. U tom kontekstu pojavljivat će se i novi prozni rukopisi domaćih autora koji će se na taj način naći u širem okruženju i odmjeravati snage izvan vlastitog dvorišta.

Biblioteka polazi od ideje kako je međusobno upoznavanje, čitanje i odmjeravanje upravom u tom prostoru jednostavno nužnost, te kako će širi okvir pomoći i hrvatskim autorima da jasnije sagledaju gdje su i kakvi su. Do sada su se knjige autora iz regije u nas pojavljivale sporadično i u različitim biblioteka i kod raznih nakladnika i nisu ne znam kako dobro prolazile, pa nastojimo pokušati zajedničkim okvirom biblioteke dati im nešto jači zamašnjak.

Svaka knjiga imat će pogovor, što i nije učestala praksa u nas, i pazit će se na kvalitetu prijevoda. Ta je ideja već prepoznata kao dobrodošla od strane gospođe Alide Bremer i fondacije TRADUKI koja financijski pomaže međusobno prevođenje s jezika iz regije. A što se tiče samog izbora autora i naslova dakako da polazim od nekih osobnih preferencija i informacija, a popis autora koje bih rado imala u biblioteci je toliko dugačak da s time doista nema problema.

Predstavite ukratko svaku od 4 knjige. Koje su značajke poetika svakog od zastupljenih autora?

Domaći autor je Tomislav Zajec o čijoj se poetici već dovoljno zna. Njegov roman "Lunapark" najžešći je do sada, u njemu Zajec polazi od ‘stvarnosti', dapače od jedne vijesti iz crne kronike, i ispisuje potresan roman o mladiću koji prolazi put od doma za nezbrinutu djecu, preko ‘popravnog' doma, do ulice na kojoj je osuđen na maloljetničku delikvenciju, prostituciju. Kao izniman stilist i vješt pripovjedač Zajec ispisuje snažnu priču o prijateljstvu, ljubavi, čežnji i kroničnoj usamljenosti. Dodirujući "vruće teme" homoseksualizma, nasilja skinsa, automobila-bombe i brojnih drugih iz naše svakidašnjice, dopušta si i odmake koji zamagljuju realno i irealno.

Kratki roman "Snežni čovek" Davida Albaharija, pobornika postmodernističke književnosti ne treba, kao ni njegovu poetiku, posebno predstavljati jer je riječ o piscu koji kod nas ima brojne poklonike, a taj je roman jedan od ključnih u njegovom opusu. Kritičari su ga do sada čitali kao točku zaokreta u Albaharijevoj poetici, prepoznavali u njemu odjeke aktualne politike i povijesti, tražeći, ponekad i pogrešno, otiske autobiografije samoga autora – jer, pripovjedač je pisac koji dolazi u stranu zemlju s jasnom nakanom kako je došao da bi pisao.

"Razdvojit ću pjenu od valova" Ferija Lainščeka, u sjajnom prijevodu Anite Peti Stantić, predstavlja jednog od najpoznatijih i najradije čitanih slovenskih autora (da, on je pisao i o roman o Severini!). To je snažna priča o odnosu muškarca i žene koji pripadaju različitim društvenim statusima, priča koja otvara pitanja osobne, ali i ženske slobode, žudnje za ljubavlju, erotske napetosti i sudbine. Ispisan na pozadini europske povijesti pred 1. svjetski rat i natopljen panonskom melankolijom, to je roman kakvi čine sam vrh suvremene europske prozne produkcije.

Najveći potencijalni hit su "Čefuri raus!" Gorana Vojnovića, pisca kojeg je "ispreskakala" slovenska policija trudeći se dobiti priznanje o krivnji njegovog junaka koji na jednom mjestu kaže da je slovenska policija za kurac. Tematika čefura – drugih, drukčijih, pripadnika manjinske zajednice – univerzalno je pitanje, a Vojnoviću je, inače filmskom redatelju, uspjelo napisati dinamičnu priču pisanu iz vizure sedamnaestogodišnjaka, čefura iz ljubljanskog naselja Fužine, koji igra košarku, druži se s frendovima ispred zgrade i pokušava izgraditi svoj identitet što je otežano činjenicom da je u Sloveniji čefur, a u Bosni, odakle s mu roditelji, Janez.

Koja će biti prodajna cijena naslova i hoće li knjige biti dostupne na kioscima?
Knjige koštaju 129 kn, ukoliko ih kupujete preko Jutarnjeg kluba mislim da dobijete neki popust. Koliko ja znam, a nastojim se ne baviti tehnikalijama već samo literaturom kao takvom, neće se prodavati na kioscima.

Budući da biblioteka obuhvaća recentna djela južnoslavenske prozne produkcije, možete li reći kako ''stojimo'' u usporedbi sa susjedima? Koje su zajedničke značajke prozne produkcije južnoslavenskih zemalja, i postoje li razlike? Čini mi se primjerice da su postmodernističke prakse zastupljenije u srpskoj književnosti u odnosu na hrvatsku, bosanskohercegovačku i slovensku.

Kad razgovarate s kolegama iz drugih sredina postaje vam jasno da stojimo puno bolje nego što se to nama čini. Postoji neka fama koja se očito oslanja na stanje otprije desetak godina kako je hrvatska proza najjača u regiji, čemu je doista najviše pridonijela priča oko FAK-a. Moji slovenski prijatelji, pisci i nakladnici, kao i oni iz Srbije ili Bosne, znaju mnogo više o našoj prozi nego što se u nas zna o njihovoj i to mi je stvarno fascinantno, ali i znakovito.

Meni se pak čini da su prozne scene oko naše iznimno zanimljive, u srpskoj je kako bi rekao Teofil Pančić «sve paralelno u igri», ono što se nekada zvalo srpski postmodernisti danas je mainstream i to su autori koji dominiraju proznom scenom, na kojoj trenutno u Srbiji ne postoji nekakva produktivna generacijska podjela, ali se svake godine objavi stotinjak romana. U taj «mainstream» spadaju autori kao što su Albahari, Basara ili Velikić, a riječ je o piscima s međunarodnom recepcijom, riječju mainstreamu kakav bi svatko poželio.

Drukčiji je pak slučaj s autorima kao što su Arsenijević, Valjarević ili Vidojković koji ne izlaze iz postmodernističke kabanice, već iskazuju interes za urbane, stvarnosne, pa i marginalne teme.Crnogorska prozna scena više je nego prepoznatljiva u nas iz vrlo konkretnog razloga – njihovi najjači autori mlađe generacije, poznati i pod sintagmom «crnogorski boom», više no često premijerno objavljuju kod hrvatskih nakladnika.

Crnogorska kvalitetna prozna produkcija nije velika, a čini je više-manje četverokut Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić i Dragan Radulović. Bosanska proza u nas je možda i najpoznatija/čitanija, ne samo zato što s njom dijelimo neke «zajedničke predstavnike», već i zbog relativnih poetičkih sličnosti. To doista i vrijedi za bosanske pripovjedače mlađe generacije, pripovjedače iskustva kako ih je nazvala tamošnja kritika, kao što su Veličković, Samardžić, Bazdulj, Hemon, Mehmedinović i dr., ali istovremeno tu su i oni s jačim korijenima u postmodernističkim poetikama poput Karahasana ili Horozovića, koji također imaju odličnu recepciju u Hrvatskoj.

Slovenska mlada proza, bez obzira na «jezičnu barijeru», relativno je dobro prijevodno zastupljena u nas, i vrlo produktivna, u nekim segmentima vrlo bliska našoj. Iako se kod njih u posljednje vrijeme događaju promjene – tematsko širenje i odmak mlađih autora od tema margine. «Cool autori» prošlih su godina svakako bili Čar, Skubic, Maja Novak, Čater, Gazvoda, Blatnik i dr. i do nedavno slovenskom je prozom dominirala kratka priča. No, svojim «velikim» i tradicionalnijim pričama scenom su suvereno vladali i klasik Jančar ili veliki majstor prekomurskih tema Lainšček. U posljednje vrijeme i u Sloveniji roman sve više uzima daha i kod mlađih autora koje sve više zanimaju obiteljske i posttranzicijske teme.

Koje naslove pripremate za drugo kolo i kad bi ono moglo izići?

Drugo kolo još nije do kraja definirano, pa se ne želim razmetati naslovima i autorima dok stvari ne budu pravno definirane. Nakon romana "Tesla, portret među maskama" Vladimira Pištala koji izlazi za koji tjedan, na jesen će se pojaviti najambiciozniji naslov – antologija bosanskohercegovačke priče "Rat i priče iz cijelog svijeta", rađena upravo za ovu ediciju, s izbornicima Enverom Kazazom i Ivanom Lovrenovićem. U pregovorima sam s nekim domaćim prozaicima, nadam se jednom odličnom makedonskom piscu, rezervirala sam novog Andreja Blatnika, objavit ćemo još jedan Pištalov naslov...

Jeste li zadovoljni recepcijom vaše antologije suvremene hrvatske proze ''Tko govori, tko piše''?

Jesam. To nije knjiga koja živi jednu sezonu, niti je tako zamišljena. Rađena je u sklopu antologijskog projekta Zagrebačke slavističke škole, primarno za strane slaviste, slavističke biblioteke, buduće prevoditelje hrvatskih autora na strane jezike, kako bi im ukazala na najvažnije autore i tekstove od 1994. do 2007. godine. No, jasno je da je računala i na recepciju u domaćoj sredini, a budući da znamo o kakvoj se sredini radi očekivala sam više 'cipelaranje' na temu koga u njoj nema, a koga ima i zašto.

To se nije dogodilo, nekoliko intervjua koje sam dala i nekoliko prikaza izbjeglo je tu temu, čak se nije ni zakačilo za potencijalni skandal s nepristajanjem jednog pisca da mu proza bude uvrštena u antologiju. Jasno sam objasnila kriterije kojima sam se vodila i metodu po kojoj to nije željela biti panorama koja obuhvaća sve dobre autore, već doista antologija koja prikazuje sve važne prozne modele bez obzira koliko koji od njih bio u datom trenutku moderan, atraktivan ili simpatičan medijima. Nije bilo puno primjedbi.

Pratite li književnost koja nastaje na blogu? Postoji li neko neafirmirano blogersko ime čiju biste knjigu urednički potpisali i objavili u biblioteci ''konTEKST'' ? (Bit ću toliko slobodan pa vam skrenuti pažnju na jedan blog na kojemu autor objavljuje vrlo kvalitetnu kratku prozu: http://pametnizub888.blog.hr/).

Pratim koliko mi vrijeme dopusti, dakle sporadično i površno, iako još uvijek konzervativno najviše volim čitati kad je knjiga objavljena i kad se s njom može na kavu, u avion ili u krevet. No, nedovoljno da bih za sada javno pozvala nekog od blogera da mi ponudi rukopis za biblioteku, ali ću svakako obratiti pozornost na pametnog zuba po vašoj preporuci. Blog kao najdemokratskiji od svih medija vreća je bez dna u kojoj se nalazi svašta, vidim ga kao učilište i rasadište, kao supstitut nekadašnjim agilnim časopisima, veliki postotak toga ne valja ništa, a onaj manji vjerojatno će u budućnosti završiti u konzervativnom mediju knjige.

Jeste li se ikad okušali u pisanju proze, i da li biste željeli?

Osim par davnih, postpubertetskih uradaka i nekoliko tekstova na rubu žanra, nisam onoliko koliko bih htjela. Maštam o slobodnoj godini kada ne bih morala raditi ništa jer imam osjećaj da bi tada moglo nastati nešto tog tipa. A slobodne godine baš i nema na vidiku.

5. lipnja 2012.

Pogledajte snimku susreta:

Snimka - Jagna Pogačnik

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Jagna Pogacnik
Attendee key: Participant

Jagna Pogačnik

Formula dobre novinske kritike je - simple & smart

Razgovarao: Božidar Alajbegović

Formula dobre novinske kritike je – simple&smart. U te dvije kartice moraš ugurati malo sadržaja, dvije-tri rečenice o dosadašnjem opusu pisca i njegovom mjestu na sceni i prije svega jasan vrijednosni sud je li ta knjiga dobra ili loša. Ako si pri tome i malo duhovit i ubaciš neku foru, tvoji su urednici još sretniji. Ježim se od kritika koje prepričavaju i motaju priču, a nemaju vrijednosnog suda, to nisu kritike nego zapisi o knjizi koji eventualno mogu stajati kao blurb na koricama

S Jagnom Pogačnik, vjerojatno najpoznatijom hrvatskom književnom kritičarkom, osim o njezinu iskustvu sudjelovanja u radu žirija za nagradu Jutarnjeg lista za najbolju prozu te o prošlogodišnjoj domaćoj proznoj berbi, popričali smo i o budućnosti pripovjedne proze, stanju hrvatske književne kritike, poziciji suvremene hrvatske književnosti u odnosu naliteraturu koju stvaraju susjedi, te o naslovima koji su upravo objavljeni u biblioteci 'konTEKST' koju odnedavno uređuje.

Može li u kulturnom pejzažu interaktivnih medija, Imaxa, stroboskopskog ili holografskog filma, te fascinantnog razvoja TV dramaturgije književna proza bezazleno živjeti u uvjerenju da je vječna? Ja mislim da ne može.'' Ovim riječima Jurica Pavičić u jednom eseju predviđa skorašnju ''smrt pripovjedne proze''. Dijelite li i vi taj strah?

Ne bih rekla baš strah, ali zabrinutost u svakom slučaju. Sve nabrojano što spominje kolega Pavičić doista je do te mjere promijenilo stanje stvari da se pripovjedna proza ne može praviti da je se to ne dotiče, ali se može mijenjati, razvijati, rabiti iskustva i mogućnosti drugih medija, poraditi na interaktivnosti, što sve već, na određene načine, i čini, iako još uvijek ne dovoljno. U vrijeme izmijenjenih paradigmi i novih, do sada neslućenih tehnoloških mogućnosti, pripovjedna proza ne može ostati slijepa i gluha, ali ne treba ni paničariti zbog skore smrti jer je potreba za pripovijedanjem imanentna čovjeku i ne može izumrijeti. Mijenjaju se forme, a ne sadržaj.

Koji je naslov bio vaš favorit za ovogodišnju nagradu Jutarnjeg lista?

Ovo je jedna od rijetkih godina kad doista nisam imala favorita u pravom smislu riječi, kao što sam nekih prethodnih imala recimo iskristaliziran stav da su mi to Ferić za «Anđela», Jergović za «Dvore» ili Perišić za «Našeg čovjeka». Svih pet naslova koji su se našli u finalu (Jarak, Baretić, Kolanović, Međurečan, Ugrešić) mogli su dobiti nagradu i ja zapravo ne bih bila posebno nesretna, dapače. Ugrešićka je sjajna autorica i kad god je njezina knjiga u konkurenciji ona je uvijek u samom vrhu, Baretić je pravi profesionalac i odličan pripovjedač, knjiga Maše Kolanović mi je strašno draga zbog tematike i vizure iz koje pripovijeda, Međurečan je najveće debitantsko osvježenje posljednjih godina, a Jarak je jedan od autora koje izuzetno cijenim na našoj književnoj sceni i sviđa mi se njegov 'razvojni put', a «Pustinje» su lijepa i pametna, «tiha» knjiga o svijetu koji nestaje, kakvih je na našoj sceni doista malo.

Bila bih sretnija da je broj finalista nešto veći pa da su se tu našli i Glamuzina, Koščec, Sanja Lovrenčić. Radi se o žanrovski i generacijski posve različitim knjigama, šalili smo se prije konačnog odabira kako doista biramo između krušaka i jabuka, i na koncu bili vrlo zadovoljni izabranim. Ja zapravo volim godine bez izričitih favorita.

Pročitajte cijeli intervju...

Bilješka o autorici:

Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 2000. godine djeluje kao samostalna književna kritičarka i prevoditeljica.

Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. Od 2000. do 2003. bila je stalna književna kritičarka emisije Knjižnica na Hrvatskoj televiziji. Uređivala je časopise za književnost Rijek i Zor. Autorica je dvadesetak predgovora i pogovora za knjige suvremenih hrvatskih prozaika. Od 2000. godine književna je kritičarka Jutarnjeg lista, gdje prati domaću proznu produkciju. Objavila izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni (2001), knjige sabranih književnih kritika Backstage (2002) i Proza poslije FAK-a (2006), izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi (2004), odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005 (2006), antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše (2008), a zajedno s Milovanom Tatarinom autorica je čitanke za 5. razred osnovne škole Pssst! Knjige govore (2003).

Od 2007., zajedno s Jadrankom Pintarić, moderatorica je kulturoloških tribina Hrvatskog društva pisaca «Grički dijalog». Od 2009. urednica biblioteke konTEKST što su je pokrenuli EPH i Novi liber, koja objavljuje recentne prozne naslove hrvatskih prozaika i pisaca iz susjedstva, odnosno regije. Od 2009. godine voditeljica radionice kreativnog pisanja književne kritike u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu.

Sa slovenskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radio drama te dvadesetak knjiga suvremenih slovenskih prozaika. Za prevođenje je 2000. godine nagrađena međunarodnom nagradom «Kulturkontakta» iz Beča.

Članica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevoditelja, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

Dodaci:

Pogačnik, Domovinski rat u hrvatskoj prozi, 2012.
Pogačnik, Žensko pismo, 2012.
Pogačnik, Što je to FAK, 2012.
Pogacnik, Priče Z. Ferića, 2012.
Pogačnik, I. S. Bodrožić – Hotel Zagorje, 2012.
Pogačnik, I. Štiks – Dvorac u Romagni, 2012.

Internetske stranice:

Jagna Pogačnik (Hrvatski plus)

Balkanski književni glasnik

Intervju (Lupiga)

Video intervju (Jutarnji TV)

Intervju (Frizeraj)

Vijenac br. 239 (Matica.hr)

Proza poslije FAK-a (Nacional)

Irena Lukšić - Dobra vidljivost na cesti

Koliko vas je i koliko vam danas glazba, kao i prateća glazbena kritika pruža ili oduzima u ostalim područjima djelovanja? Kako su se izbrisale, ili barem ublažile, razne vrste granica koje su još sredinom 20 stoljeća bile utvrda čini mi se da su nestale i generacijske razlike proizvodnje, konzumiranja, pa i propitivanja suvremenih glazbenih izričaja; pridonosi li to povećanju demokratizacije ili emancipacije društva?
Glazba me u svakom slučaju obogaćuje i, što se kaže, inspirira. Jedno vrijeme sam čak i pisala glazbene kritike (bilo je to krajem 70-ih godina prošloga stoljeća), no nikad se kao slušateljica nisam vezivala za stilove, rodove ili žanrove. Zanimala me dobra glazba, slojevita i poveziva s drugim umjetnostima. Mislim da muzika ima veliku ulogu u oblikovanju svijeta: njen jezik razumljiv je svim narodima i civilizacijama, a prepoznaju ga i prihvaćaju čak i bića za koja smo dugo mislili da su “nijema”, životinje i biljke, naime. Veliki iskorak u shvaćanju i konzumiranju glazbe napravljen je iznošenjem koncerata i opernih predstava na stadione, trgove i tržnice, dakle na prostor otvoren svima. Ljudi si prije možda nisu mogli priuštiti užitak prisustvovanja vrhunskim glazbenim spektaklima zato što je odlazak u kazalište podrazumijevao dress code, svečanu odjeću i dotjeranost, za što je trebalo izdvojiti dosta novaca. Novac, odnosno niski standard bio je prepreka u kontaktu s vrhunskom umjetnošću. Danas opere dolaze u trgovačke centre i na gradske tržnice: pjevači maskirani u prodavače omogućuju ljudima doticaj sa čarolijom, sa svijetom koji odjednom postane nešto drugo, nešto uzvišeno i posebno. Upravo to je i svrha prave umjetnosti: da čovjeku pomogne u bijegu iz ružne i teško podnošljive zbilje u prostor mašte.

Prošlu ste godinu završili i s dvije nagrade; najvažnijom nagradom za vaš prevoditeljski rad Iso Velikanović i još jednim Kiklopom za najboljeg/u urednika/icu. Priznanje struke dalo je potvrdu, ali što biste sami rekli kakva ste prevoditeljica? Što vas izuzetno raduje, a što baš i ne volite u procesu prevođenja? Postoje li i koje ili kakve razlike u prevođenju kada ste se počeli baviti time i danas?
Kad me pitate kakva sam prevoditeljica vjerojatno ne očekujete jednostavan odgovor u smislu dobra ili loša. Mislite na to, pretpostavljam, što zapravo smatram (književnim) prevođenjem i s kojih sam sve strana uključena u tu praksu. Prevođenje za mene nije igra prenošenja osnovnih značenja iz jedne jezičke sredine u drugu, iz jednog sustava u drugi. Prevođenje je za mene umjetnička djelatnost s vrlo širokom lepezom aktualizacija sadržaja. Jer, original, nekakvi prvi tekst zapravo ne postoji. Svaki tekst je intertekstualan, on je apsorpcija i transformacija drugoga teksta. Književnost nastaje cirkulacijom citata, referencija i komadićaka kulture, pa čitanje odnosno prevođenje pretpostavlja nekakav dogovor između onoga koji piše i onoga koji ta pisanja “hvata” na kraju komunikacijskog kanala. Čitatelj teksta ima pravo na beskrajnu odgodu susreta sa značenjem/značenjima kao i na nerazumijevanje onoga što čita, dok prevoditelj mora prepoznati različite kulturne kodove i na adekvatan ih način interpretirati. Stoga je prevođenje puno zahtjevnije od pisanja s obzirom da prevoditelj mora ne samo dobro poznavati jezik s kojega prevodi nego i kulturu, povijest i politiku zemlje u kojoj je taj jezik u upotrebi. S druge strane mora i suvereno vladati vlastitim jezikom, a poželjno je da zna još koji strani jezik. Danas su prevoditelji ujedno i kompletni tumači djela stranog autora: osim prijevoda teksta pišu i pogovor i analiziraju proces translacije iz jedne kulture u drugu. U vrijeme kad sam ja počela prevoditi cijenili su se tzv. čisti prevoditelji, ljudi koji su prevodili samo književna djela, a sve ostale poslove oko opremanja djela obavljali su stručnjaci za pojedine književnosti, najčešće sveučilišni profesori. Danas prevoditelj, osim toga, mora biti i umjetnik kako bi znao riješiti neprevodiva mjesta, dočarati ono čega nema u njegovoj sredini. Pa kad me već pitate što me raduje u prevodilačkom poslu, eto, reći ću da su to oni trenuci kad uspijem dešifrirati neki složeni kôd i pretočiti ga u nešto što čitatelj neće doživjeti kao strano tijelo.

Osobno bih ovim nagradama dodala i neku za ustrajanje u prijevodu ruskih autora u vrijeme kada to baš i nije bilo najpopularnije, odnosno gotovo pa zazorno. Kakvim ocjenjujete interes, čitalačku i stručnu recepciju autora s ruskog govornog područja u nas? Kakav je odnos suvremenih ruskih autora prema ruskim klasicima? Kakav je položaj pisca u Rusiji danas, bore li se oni za svoje pravo na profesiju?
Spadam u vrlo malu skupinu prevoditelja koji ne rade po narudžbi nego po vlastitu izboru. Taj vlastiti izbor podrazumijeva strategiju dovođenja kompatibilnih autora i njihovih djela u domaću kulturu i, dakako, brigu o njima. Prvo moram reći da ne možete čitateljima ponuditi bilo koga, nekog nekvalitetnog pisca, civilizacijski nerazumljivog, društveno destruktivnog ili povijesno-politički otpisanog. Ne možete reći: evo, o ovom tipu pišu sve strane novine, zovu ga na sve društvene veselice i puno putuje po svijetu, hajdemo prevesti njegovo djelo i utjecati na čitatelje da ga zavole. To što je književnik popularan i voljen u nekoj stranoj sredini ne znači da će biti tražen i kod nas. Mene zanimaju autori s kojima mogu razgovarati, koji imaju slične interese kao ja, koje razumijem kao svoje suvremenike. Tada će ih, sigurna sam, razumjeti i čitatelji jer im u komunikaciji s djelima neće trebati enciklopedije i druga stručna literatura. Sve do kraja 90-ih godina dio hrvatskih čitatelja zazirao je od ruskih pisaca jer ih je poistovjećivao sa sovjetskim državnim autorima. Tome su pripomogle i političke prilike u nas. Sjećam se, recimo, da je jedan – sada pokojni – književnik 1993. čak pokrenuo inicijativu da se u Hrvatskoj zabrani objavljivanje knjiga ruskih autora. Njegova slika ruske književnosti svela se na nekoliko otrcanih pojmova iz doba ranog socijalizma i nije imala nikakve veze s kulturom. Ali, bio je ustrajan da taj negativni otisak iskorijeni iz svog (iskrivljenog) pamćenja pa je smislio tu nevjerojatnu zabranu. Srećom, u postsovjetsko vrijeme zablistali su neki mladi pisci koji su ironizirali boljševičke ikone i okrenuli se Zapadu kao svom novom obzoru te su ubrzo stekli velike simpatije naših čitatelja. Mislim ponajprije na Viktora Pelevina i Ilju Stogoffa. Oni su obnovili interes, odnosno oduševljenje, za rusku književnost u nas i u svijetu.

Suvremeni ruski pisci neprestano otkrivaju svoje klasike, uspostavljaju s njima zanimljiv intertekstualni dijalog i traže načina da ih održe na životu, tj. u kolektivnom pamćenju. Što se položaja pisaca tiče – svatko se u načelu snalazi kako najbolje zna i umije. Srećom, postoji dosta agencija koje ih znaju plasirati na strano tržište pa oni kvalitetni i vrijedni nalaze svoje mjesto pod globalnim suncem.

Koja bi bila obilježja – koja ih spajaju, a koja su ona koja ih čine različitima – pisaca koji stvaraju u Rusiji i onih u tzv. dijaspori? Je li to još uvijek važno pitanje ruske književnosti?
Pitanje književnog stvaralaštva ruskih autora u domovini i dijaspori bilo je primarno estetsko pitanje. Ideologija je bila u drugom planu i često je služila kao izlika za eliminaciju drugih i drukčijih pisaca, talentiranih i samosvojnih. Dokaz tome je svojedobno brisanje iz oficijelne kulture svih škola, pravaca, stilova i autora koji nisu prihvatili socijalistički realizam kao umjetničku praksu i ideologiju istodobno. Rusi su svoju književnu elitu izbacili iz zemlje u tri emigrantska vala, od kojih su dva, prvi i treći, imali mahom estetsku podlogu. Emigranti prvog vala bili su predstavnici dorevolucionarne književnosti, tradicionalisti, modernisti i eksperimentatori, ljudi navikli na širinu i dubinu duhovnog (i zemljopisnog) prostora, promotori ideje o velikoj ruskoj književnosti i mita o ruskoj duši, dok je treći val (70-e godine) otkrivao zatrtu avangardu i inspirirao se njenim umjetničkim postupcima. Mislim da odnos domovinske i raseljene ruske književnosti za aktualni književni proces nije važan s društveno-političkog aspekta.

Biblioteka Na tragu klasika koja je ne samo nagradama već prije svega izborom naslova koji se u njoj objavljuju, postala i prepoznatljiva, ali i svojevrsno referentno mjesto kada govorimo o kvalitetnom uređivanju knjige i biblioteke; no ona je i priča o opstanku, u vremena kada mnoge kvalitetne inicijative nisu uspjele. Gdje je ključ uspjeha?
Ključ uspjeha, ako ćemo to tako nazvati, svakako leži u iskrenom pristupu književnosti i književnim djelima, bez onog kalkulantskog “e, ova knjiga je dobila nagradu, sigurno je dobra” ili “ovaj pisac je slavan i nitko ga ne može osporiti”. Kriterij odabira je vrijednost literarnog djela, umješnost oblikovanja priče, dojmljivost svijeta koji se prikazuje, bogatstvo jezičnog izričaja, suvereno vladanje umjetničkim alatima, lakoća komunikacije sa širim krugom čitatelja, veze s priznatom tradicijom, zanimljivost pristupa temi, uvjerljivost prezentiranog sadržaja, otvaranje novih obzora i tako dalje. No, da bi se došlo do pozicije izbora, valja se školovati i neprestano usavršavati, pratiti što se događa u književnom životu i tehnologiji proizvodnje knjiga, imati uvid u to tko što piše te diskutirati s autorima i čitateljima. Posebno se treba baviti čitateljima, jer pisci za njih pišu, njima šalju svoje poruke. Urednik je povlašteni posrednik između te dvije instance, osoba koja zna ono što pisci ne znaju o čitateljima i što čitatelji ne znaju o piscima.

Poslije sjajnih zbornika o šezdesetima i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, ide li se dalje?
Da, taj korak dalje već je djelomice učinjen. Prije godinu-dvije priredila sam tematski broj “Književne smotre” posvećen 80-ih godina. Na poziv koji sam uputila preko web stranice pristiglo je vrlo mnogo priloga iz zemlje i inozemstva, zanimljivih i kvalitetnih tekstova, koje na kraju nisam mogla utrpati u jedan svezak nego se dio našao i u sljedećem, “šarenom” broju. Riječ je dakako o 80-ima prelomljenima kroz književnost, poglavito stranu, jer je “Književna smotra” časopis za stranu književnost. Ti članci su temelj na kojemu ću uskoro “izgraditi” zbornik, knjigu koja će biti obogaćena prilozima iz izvanknjiževnih nizova – iz politike, društvene povijesti i drugih umjetnosti. Pogled na prošle dekade čovjeku pruža iluziju otkrivanja zakonitosti oblikovanja velikih vremenskih gromada.

Vaš spisateljski rad prije svega se prepoznaje po kratkim pričama, no dodala bih i esejistika, a koja kao da doživljava novi procvat. Koja bi bila obilježja suvremenih eseja?
Esej je, rekla bih, forma bez jasne granice žanra, ali i početka i kraja priče. Esejističko pisanje slobodno se razlijeva po proznim i publicističkim prostorima, ono je apsorbirano u pjesničkim i dramskim tekstovima, pa čak i u sferama koje ne pripadaju pisanju. Esej “izglađuje” neravan teren kanoniziranih književnih oblika, on se prima na svaku podlogu i započinje nov život kao superiorna, maksimalno otvorena nad-forma. Ta nad-forma kompatibilna je s masom misli koje postoje u našoj glavi prije negoli destilirane izađu na papir ili ekran. Prema tome, esej je neka vrsta prirodnog stanja stvaralaštva. Postoji mnogo tema koje se zbog neke neugode ne mogu smjestiti u ponuđene “ladice”: iznjedreni tekst prekratak je da bi se nazvao romanom, prerasplinut da bi konkurirao za formu kratke priče, preneuredan da bi opstao kao pjesma ili preosoban da bi završio kao učena rasprava. Tada osvijestimo da nam nešto nedostaje, to jest da tim poznatim i strogo definiranim formama nedostaje neki kutak koji bi s radošću mogao primiti višak ili manjak riječi. Netom sam objavila jednu takvu knjigu, Blagovati na tragu klasika. To je veliki esej o životu među raznim tekstovima, o atrakcijama realnog svijeta, o pročitanim i objavljenim knjigama, o tajnama kućnih riznica te o tome što se jede i pije u svjetskoj književnosti. Esej je to o grčevitom spašavanju od prolaznosti i bauku zaborava, o hrani, duhovnoj i materijalnoj, u kojoj se događaju sretni trenuci postojanja i vidljivog rasta.

Nedavnom promjenom vlasti ponovo su se aktualizirali razgovori o ukupnim javnim, kulturnim politikama. S obzirom na vaš raznovrstan i dugotrajan angažman, kako se kaže, “sa svih strana” kada je o knjizi i književnosti riječ, što mislite da bi trebalo i kako mijenjati, što možda ostaviti kako je?
Bilo bi najlakše reći da treba više novaca za potrebe javnoga djelovanja u kulturi. No, tako velikog novca za sve što se želi raditi nema niti će ga ikada biti. Problem je, po mome mišljenju, u neadekvatnoj raspodjeli postojećih sredstava. Što financirati i zašto? Je li važnije da činovnici po raznim glomaznim i neučinkovitim ustanovama redovito dobivaju plaću (bez obzira na kompetencije i doprinos nacionalnoj kulturi) ili su važniji projekti, konkretna djela koja izgrađuju kulturni identitet zemlje? Mislim da je sad naglasak na ovom prvom, na očuvanju radnih mjesta i redovitom primanju dohotka zajamčenog kolektivnim ugovorom. Pod tim geslom, dakle, borbom za očuvanje “pasivnih” radnih mjesta, zapravo se promovira nepravda prema istinskim stvaraocima i provodi intenzivna akulturacija društvene scene. Dajući “nevidljivima”, oduzima se “vidljivima”. Za “nevidljive” se patetično kaže da “ne mogu na cestu”, što valjda podrazumijeva da ovi drugi, “vidljivi” i kreativni – mogu. Štoviše, smatra se da je darovitima, eto, lako, jer su vrijedni i društveno priznati pa svugdje mogu naći angažman, svugdje će ih rado primiti i pomoći. I još kad bi se svi kreativci mogli otjerati u svijet, sreći ne bi bilo kraja! Ostali bi ljudi koji ništa ne bi pitali, nikoga ne bi provocirali ni kritizirali. Ostala bi baruština, ustajali zrak i sivo nebo iznad svega. No, da se razumijemo: ne bih ja šutljive činovnike olako izbacila na cestu i rekla im da opterećuju državni proračun. Ne! Ja bih im stvorila ambijent u kojemu bi njihove vještine došle do izražaja i stavile se u funkciju skladnog rada društvenog organizma. Omogućila bih im da se ne osjećaju drugorazredno i zamalo beskorisno. Jednostavno bih drukčije organizirala sustav. Ne bih dopustila da svaka ustanova ima svog vodoinstalatera, knjigovođu, vozača, stolara, električara, pravnika ili informatičara, nego bih sva ta korisna i cijenjena zanimanja organizirala kao posebne servise koji bi mogli opsluživati više ustanova odjednom. Ustanove bi mogle unajmljivati “tehničku podršku” i tako uštedjeti znatna sredstva, a novac plasirati u realizaciju projekata. Poslove bi vodili posebno educirani menadžeri u kulturi, koje bi nadgledala i usmjeravala struka. Rad menadžera u kulturi bio bi vrednovan i adekvatno plaćen. Nitko ne bi, mislim, trebao dobivati plaću po funkciji nego po kvaliteti obavljena posla. Racionalnom organizacijom moglo bi se financirati više projekata, dakle, više umjetnika dobilo bi priliku za prezentaciju i opstanak, a jače kolanje novca (menadžeri bi tražili sponzore i mecenate) utjecalo bi na daljnji razvitak kulture, njen proizvodni i «potrošni» segment. Ili bi se pak djelatnost tih servisa prebacila izvan granica kulture – u gospodarstvo ili industriju, gdje također postoji potreba za njima. Dakako, ovu ideju o reorganizaciji pratećih službi treba ozbiljno artikulirati. Htjela bih još nekoliko riječi dodati na temu upletanja/neupletanja u kulturu. Često, naime, čujem glasove koji poručuju da država ne treba davati novac kulturi jer onda, tobože, stvara nekritičnu masu korisnika proračunskog novca, masu zahvalnih za dobivene mrvice. Nigdje u svijetu kultura nije bačena na milost i nemilost tržišta. Svugdje postoje nekakvi sustavi pomoći “proizvodima” koji su namijenjeni užem krugu korisnika. U nekim zemljama se to radi preko ministarstva, u nekima pak preko savjeta, centara, agencija ili instituta (ovisi kako je tko nazvao taj kanal), ali svugdje postoji potreba za javnim financiranjem kulturnih potreba stanovništva. Neke države imaju i vrlo razvijene mreže privatnog darivanja i ulaganja u kulturu. Znam za, primjerice, mnoge američke časopise koji izlaze zahvaljujući novcu iz raznih fondova, ili pak knjige koje su tiskane sredstvima raznih državnih i paradržavnih izvora, iako je engleski dominantni svjetski jezik. Francuska briga za kulturu svog jezičnog područja je upravo primjerna. Na ruskojezičnim prostorima (u Rusiji i dijaspori) postoji osviještena privatna inicijativa o pomaganju kulture, posebno književnosti, i mnogi su značajni projekti afirmirali ruske stvaraoce upravo zahvaljujući bogatim pojedincima iz svijeta biznisa. Obrazovani Rusi tradicionalno drže do svog jezika i književnosti i radije će dati novac za objavljivanje vrijedne knjige nego za uzdržavanje nekakve instant zvijezde. No, ima i dobrotvora koji odmažu umjetnosti time što nekritički ulažu novac u knjige i časopise namijenjene publici koja inače ništa ne čita. No, to je, izgleda, problem svih zemalja koje su nedavno izašle iz socijalizma: još je, s jedne strane, radno aktivna masa ljudi s iskrivljenom predodžbom o kapitalizmu kao potrošačkom raju, masa željna stvari iz velikih trgovačkih centara, kojih nije bilo u njihovoj zemlji sve do 90-ih godina prošloga stoljeća. Ti ljudi mahnito žele nadoknaditi propušteno i kupuju sve što im je desetljećima bilo dostupno samo u filmovima i pričama. Oni nemaju vremena za čitanje, zaboravili su na knjige. A s druge strane su njihova djeca koja nemaju iskustvo ograničenja socijalističkog sustava. Ta djeca su odgojena bez knjiga i nemaju naviku druženja s kultiviranom riječi. Za njih, tu površnu i neproduhovljenu publiku, imućni filantropi proizvode kvaziliteraturu, razne ispovijesti eskort-dama, pustolovine spretnih tajkuna i tužne životne priče slavnih sportaša, sve pod geslom “glavno da se čita, pa možda netko jednom naleti i na nešto dobro”. Moja poruka je ovdje jasna: država mora brinuti za književnost i jezik, ali osmišljeno, kompetentno, nepolitikantski. Država da, a politika ne. Ne treba davati svima jednako zbog “mira u kući”, nego uz pomoć struke, neovisnih stručnjaka, odabrati ono što vrijedi i ima smisla. Zapravo bi to trebao biti stalno uključen alarm: moramo imati na umu da je naša zemlja po broju stanovnika manja od gradske četvrti nekog svjetskog megapolisa. Ne bi bilo ugodno probuditi se jednog jutra na prostoru gdje nitko ne govori tvoj jezik, odnosno, gdje nitko ne govori.

Nataša Petrinjak razgovara s Irenom Lukšić za Zarez (2012)

15. svibnja 2012.

Pogledajte snimku susreta

Snimka - Irena Lukšić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Irena Luksic
Attendee key: Participant

Irena Lukšić - Dobra vidljivost na cesti

Intervju, Zarez (2012., Nataša Petrinjak)

Vjerujem da čitatelji neće zamjeriti što ovaj razgovor neću započeti s vašim ozbiljnim interesima po kojima vas najviše znaju – književnost, prevođenje, uredništvo… nego s Rolling Stonesima. Eto, zahvaljujući prijateljevanju na društvenoj mreži saznala sam za vašu zainteresiranost za glazbu, vaš glazbeni ukus gdje su Rolling Stonesi pri vrhu ljestvice, ali i vaše poznavanje njihova cjelokupna opusa. Kakav su glazbenici Stonsi, o kakvom je fenomenu riječ; približavate li se ostvarenju želje da o njima napišete knjigu?

Hvala vam što ste to primijetili. Sastav The Rolling Stones za mene je ponajprije simbol jedne kulturne paradigme u kojoj rock glazba ima važnu predstavljačko-obrednu funkciju. Kad govorimo o Rolling Stonesima, govorimo o svim umjetničkim praksama, društvenim stilovima, povijesnim događajima, zabavnim industrijama, ideologijama, ljudima i gradovima koji su na ovaj ili onaj način povezani s djelovanjem grupe: govorimo, ponajprije, o bivšim i sadašnjim članovima benda, njihovu privatnu životu (gdje i s kime ljetuju, koliko zarađuju, gdje plaćaju porez), o njihovu stvaralaštvu na području glazbe (vlastiti albumi, glazba za druge izvođače i medije) i filma (Performance, Ned Kelly), o suradnji s drugim poznatim izvođačima (U2, Jennifer Lopez), o glazbenicima koje su oblikovali (Marianne Faithfull), o gospodarskim učincima njihovih turneja (godine 2007. ušli su u Guinnesovu knjigu rekorda po ostvarenom prihodu), o modnoj industriji u kojoj važnu ulogu imaju žene i kćeri Stonesa (L’Wren Scott, Jerry Hall, Jade Jagger), o političkom i društvenom aktivizmu bračnih partnera (Bianca Jagger), o filmovima koji govore o liku i djelu njihovih družica (Anita Pallenberg), o filmskim produkcijama njihove djece (Karis Jagger), o pjesmama koje tematiziraju njihov “položaj u svijetu” (Maroon 5 i Christina Aguilera), a tu su i brojna književna, filmska, kazališna, likovna i glazbena djela koja imaju “upisano” ime grupe kao znak raspoznavanja. O Rolling Stonesima kao velikom umjetničko-estradnom pogonu (koji, uzgred, ove godine slavi 50 godina uspješnog djelovanja!) napisano je bezbroj znanstvenih, publicističkih i proznih radova, pa sam tako i sama, osluškujući puls realnog vremena u svojim romanima neizbježno citirala mnoge njihove teme. Potrebu za pisanjem “posebne” knjige o njima nemam, jer znam da bi to bio “beskrajni tekst”. Prije dvije godine napisala sam esej pod naslovom Mick Jagger i tamo sam sažela svoj interes za grupu, koji je bio ponajprije generacijski: “s Mickom Jaggerom smo u drugoj polovici 60-ih godina prošloga stoljeća dijelili stavove, navike i fiksne ideje te iznad svega nadu i glazbu. Sve je to prešlo na nas. On je bio naš roditelj, naš tata i naša mama. Danas smo mu zahvalni za sve one slatke iluzije o željama koje se lako ostvaruju. I hitove Rolling Stonesa koji su se pokazali postojanijima od industrija u našim ambicioznim gradovima. Jedan od njih je postao je svojevrsna autobiografija cijeloga naraštaja: "Jesi li vidjela svoju majku, baby, kako stoji u sjeni.” Zaključujući ovo pitanje vratit ću se na početak i reći da su za The Rolling Stones po svom umjetničkom i čulnom karakteru, po ideji i shvaćanju života kao velikog karnevala za suvremeni svijet ono što je François Rabelais za kulturu renesansne Europe.

Pročitajte cijeli intervju...

Bilješka o autorici:

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodi s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama. Urednica je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Suradnica je američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja. Povremeno nastupa kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.

Objavila:
Konačište vlakopratnog osoblja, roman, CDD, Zagreb 1981.
Zrcalo, roman za djecu, Mladost, Zagreb 1983.
Sedam priča ili jedan život, pripovijetke, Revija Osijek 1986.
Traženje žlice, roman, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1987.
Noći u bijelom satenu, pripovijetke, Rival, Rijeka 1995.
Nova ruska poezija; panorama novije ruske poezije, dvojezično, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1998.
Soc-art; zbornik tekstova, Hrvatsko filološko društvo Zagreb 1998.
Jednostavna istina – ruska pripovijetka XX. stoljeća; panorama ruske pripovijetke, Rival, Rijeka 1998.
Antologija ruske disidentske drame; Hrvatski centar ITI, Zagreb 1998.
Ruska emigrantska književna kritika; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1999.
Hrvatska/Rusija; zbornik o rusko-hrvatskim kulturnim vezama, dvojezično, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 1999.
Povratak slomljene strijele, roman, Književni krug Karlovac, Karlovac 2000.
Sjajna zvijezda Rovinja, pripovijetke, Mozaik knjiga, Zagreb 2001.
Hrvatska i svijet; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2002.
Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, Ceres, Zagreb 2002.
Ruska književnost u Svemiru; studije, Disput, Zagreb 2003.
Treći val; antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2004.
Tajni život laponske princeze, pripovijetke, Disput, Zagreb 2004.
Katalog važnih stvari, kolumne o svakodnevnom životu, Meandar, Zagreb 2005.
Pismo iz Sankt Peterburga, roman, Biblioteka I.G.Kovačić, Karlovac 2006.
Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006.
Ogledi o ruskoj književnosti; Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006.
Šezdesete – The Sixties; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.
Brodski! Život, djelo; zbornik, Disput, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.
elektroničko izdanje: Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, 2007. www.elektronickeknjige.com
elektroničko izdanje: Pismo iz Sankt Peterburga, roman, 2008.
Nebeski biciklisti, roman, Disput, Zagreb 2008. www.elektronickeknjige.com
Duga Resa – Ixtlan, pripovijetke, Disput, Zagreb 2008.
Dnevnici, snevnici, rječnici, dnevnička i esejistička proza, Meandar, Zagreb 2009.
Sedamdesete, zbornik. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2010.
Vjesnici nove književnosti. Prikazi, recenzije, nacrti. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2010.
Blagovati na tragu klasika, književna “kuharica”. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2011.

Prevela s ruskog:
– proza: Aksjonov, Berberova, Bunin, Jerofejev, Harms, Zoščenko, Pelevin, Aleškovski, Tokareva, Družnikov, Čehov, Gazdanov, Platonov, Stogoff, Vojnovič, Prigov, Arcibašev i dr.
– poezija: Brodski, Tjomkina itd.
– drama: Koljada, Tolstoj, Puškin, Braća Presnjakov i dr.

Suautorica je dvotomne deskriptivne bibliografije Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima; Croatica Bibliografije, Zagreb I.tom 1981.; II.tom 1992.

Priredila:
Dnevnik Dragojle Jarnević; priredila za tisak integralnu verziju: predgovor, komentari i bilješke, rječnik, Matica hrvatska Karlovac, 2000.
Irina Aleksander: Svi životi jedne ljubavi; memoari i dokumenti; prevela i komentarima opskrbila memoare i dokumentarnu građu, Jesenski&Turk i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2003.
Irina Aleksander: Samo činjenice, molim; autobiografski roman i dokumenti; prevela i komentarima opskrbila memoare i dokumentarnu građu, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007.
Slavko Mihalić, Stalan izazov umjetničkog djela. Tekstovi iz Telegrama. Priredila i predgovorom opremila. GK I.G. Kovačić, Karlovac 2010.
Irina Aleksander, Douglas Tweed i ostali. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2011

U suautorstvu i samostalno uredila tematske brojeve Književne smotre:
Ruska književnost u dijaspori;
Teški dim;
Šezdesete;
Egzil/Emigracija/Novi kontekst;
XX. stoljeće; Svjetska književnost;
Rubovi, memorija: ruski emigranti u Hrvatskoj;
Književnost u tranziciji;
Sedamdesete;
Voda: nacrt za jednu enciklopediju;
Osamdesete I-II.
Popularna kultura i književnost

Nagrade
“Kata Pejnović”, nagrada za kulturu, 1989.
Zlatna plaketa Matice hrvatske za Dnevnik Dragojle Jarnević, 2001.
“J.J. Strossmayer” – nagrada za Dnevnik Dragojle Jarnević, 2001.
“Kiklop” – nagrada za najbolju biblioteku “Na tragu klasika” 2007., 2008. i 2009.
jednomjesečna stipendija u Beču, nagrada austrijskog Kulturkontakta za ukupno književno stvaralaštvo, prevodilački i urednički rad 2009.
Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod fikcionalnog djela, 2009.
Prva nagrada na Natječaju za kratku priču “Zlatko Tomičić” Književnoga kruga Karlovac, 2009.
Treća nagrada na Natječaju za kratku priču “Petar Zoranić” “Zadarskog lista”, 2010.
Javno priznanje Grada Duge Rese za književni, prevodilački i urednički rad, 2010.
“Iso Velikanovic”, godisnja nagrada Ministarstva kulture RH za nabolji prijevod, 2011.
“Kiklop” – nagrada za urednika/cu godine 2011.