20. svibnja 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Damir Miloš

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Damir Milos
Attendee key: Participant

Govor o meni, tebi i drugome: svijet i jezik u prozi Damira Miloša

Više je različitih mogućnosti čitanja tekstova – priča i romana Damira Miloša, čitanja koja se međusobno uključuju, ali ne dopuštaju jednostrano razumijevanje i tumačenje njegova spisateljskog svijeta. Jedan je pol njegova pisanja onaj u kojem govorimo o dječjem svijetu, svijetu djece i odraslih, čini ga Bijeli je klaun, koji je potvrdio njegov status i uvrštavanjem u lektiru.

Sedmo izdanje Bijelog klauna, knjige često nazivane hrvatskim Malim princem, ilustrirao je Lovro Artuković, ilustracije su crno-bijele jer, kao što vjerojatno znaju svi oni kojima je Bijeli klaun bio u školskoj lektiri, dječak iz ovog romana ne razlikuje boje i u rješavanju tog problema pomaže mu starac kojeg susreće u šumi. Granica tzv. dječje književnosti i književnosti za djecu sasvim je proizvoljna i kritika je s pravom upozorila da je Bijeli klaun "kao i svaka dobra knjiga za djecu, ujedno i knjiga za odrasle". (S. Bukovac) Teško da su autoru romana, s obzirom na to da on tvrdi da mu je temelj pisanja izvan vlastite biografije i hrani se teorijom, bliska čitanja u kojima se sudbina njegova slika poistovjećuje sa sudbinom svijeta u kojem živimo.

Glavni lik Dječak svijet promatra vizurom ozbiljnosti i čuđenja, i jedino što može vidjeti jest potpuno sivilo: ljude koji su izgubili sustav vrijednosti i u žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila... I kada uz pomoć Starca spozna vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna — potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi. (K. Peternai). Međutim, ne treba naglašavati da autorovo razumijevanje vlastitog teksta nije jednako onomu što u njemu pronalaze čitatelji, kritika. Poziv na čitanje Bijelog klauna odgovara njegovoj važnosti i vrijednosti koju su prepoznali i čitatelji i kritika: "Pročitajte knjigu i pozdravite dijete u sebi. Vi kao dijete, s djetetom iz priče pođite ruku pod ruku u potragu za svojim bojama i onim ljudima koji će imati vremena tražiti svoju sreću. Podsjetite se kako se gleda zatvorenih očiju, kako se nalaze boje u onome što je sivo. (A. Hribar)

Drugi pol pisanja Damira Miloša jesu romani (i priče) koji istražuju područja i mogućnosti pisanja, pripovjednih strategija – dakle, oni koji se naizgled (ili doista) žele odvojiti od uobičajenoga načina razumijevanja književnog teksta. Je li to moguće, hoćemo se li s tim složiti, možemo li na to pristati, može li se tako pisati i čitati – možda je odgovor najbolje potražiti u romanu Cesta!

Gdje smo i na kojoj cesti u romanu Damira Miloša Cesta? Orijentacija u prostoru njegova pripovijedanja, ispražnjenom od privatnosti i biografije, povijesti i pamćenja nameće se kao odlučujuće pitanje za putnika, suputnika i čitatelja. Cesta je živo paradoksalno mjesto stvarnosti koje se objavljuje u svojoj praktičnoj vrijednosti – troma u zadanim koordinatama i istodobno pokretna vrpca u prijenosu ljudi i roba – cesta je istodobno poprište različitih signala, znakova, vibracija i promjena.

Mjesto prolaznosti i potrošivosti, prostor žudnje za nepoznatim i dalekim, nedosežnim. Pisanjem se odmičemo od poznatoga i očekivanoga, upisanoga. Upućeni smo na cestu i vezani za nju različitim figurama, krug njezinih radijacija iznimno je snažan i određen, obilježen nedvosmislenim pravilima i stranama. Priča se bajka o stvarnom, patetično se iznova upisuje i skriva... Pripovjedač Ceste priča zanemarujući postojeću regulaciju i stvara sjene i privide, galeriju slučajnih prolaznika i likova koje smo gledali ili sanjali u divljinama i zabitima. Obuhvaća nas i uvlači u sebe svijet onostranosti, bizarnosti, opasnih mjesta i susreta.

Putovanje romanom Cesta traje u napetosti koja je u temelju njegova pripovijedanja, pouzdani se znakovi brišu da bi se ispričala priča i razvio događaj u svojoj prvotnosti, izvornosti. Ali prvoga i originalnog nema – ni za pripovjedača ni za putnika ni za čitatelja – jer kad smo na putu, na cesti već smo opremljeni glasom, predajom, pričom, manje ili više pouzdanim vodičem. Magija pisanja i pustolovina jezika, zbog koje se velikim dijelom priča u romanu otima kontroli njezina pripovjedača, oslobađa nas i zavodi, zaustavlja na usputnim postajama, raduje i plaši slučajnim otkrićima. Gdje završava cesta? – pitamo se na njezinu početku. Gdje počinje cesta? – pitat ćemo se na njezinu kraju. Je li povratak moguće i ponavlja li se ono što je već bilo bajka ili stvarnost. Ne stižemo se pitati i ne očekujemo konačan odgovor, jer na svakoj dionici nastaje nova i nepredvidljiva mapa naše (čitateljske) pustolovine. Ima li bolje preporuke za čitanje, za putovanje!
 

Bilješka o autoru

Dodaci:

Bijeli klaun (ulomak iz romana)

Izbor priča iz knjige Meke ulice

Suvremeni književni susreti
Pisci na mreži
Umreži se – poveži se, pročitaj – pitaj!

autorica: Dora Ramušćak, 2.e, novinarska skupina Gimnazije Čakovec
 

Čitajući upoznajemo likove, događaje i mjesta. Bili oni stvarni ili izmišljeni, netko ih je stavio na papir i ujedinio u skladnu i zanimljivu cjelinu. Sigurna sam da ste se tijekom čitanja mnogih knjiga  zapitali tko je pisac tog djela i što ga je potaklo na pisanje. Također, vjerujem da biste često željeli postaviti neka pitanja autoru, a ponekad ga poželite i upoznati, baš kao što kaže omiljeni vam/nam Holden u Lovcu u žitu: „Ono što me zaista može nokautirati, to je knjiga nad kojom, kada je pročitate, poželite da autor knjige bude vaš bliski prijatelj i da ga poželite nazvati preko telefona kad god vam padne na pamet.“

Na tragu toga ovogodišnja je novost projekt Pisci na mreži. Zahvaljujući njemu, možete uživo razgovarati s piscem putem interneta i to izravno iz svoje fotelje! 

Suvremeni pisci uhvaćeni u mrežu
Pisci na mreži projekt je u sklopu programa Suradnici u učenju, a ideju za projekt osmislio je mr. Predrag Pale s Fakulteta elektronike i računarstva koji kaže: „Projekt je dio šire ideje da se ´u razred´, učenicima i učiteljima dovedu ljudi koji svakodnevno rade ono o čemu se u školi uči te kako bi učenici uvidjeli čemu konkretnom u životu služi ono što uče, a učitelji dobili nove ideje kako gradivo približiti učenicima.“  U suradnji s višom savjetnicom profesoricom Mirelom Barbaroša-Šikić iz Agencije za odgoj i obrazovanje ideja je razrađena i uključeni su stručnjaci koji omogućavaju provođenje ideje sadržajno i tehnički.

Riječ je o on line susretu s piscem u koji se može uključiti svatko, gdje god bio. Za susrete vam je potreban program Microsoft Office Live Meeting i puno dobre volje.

„Lijepo je zvučala mogućnost da ponudimo čitanje onoga što nastaje sada, da razgovaramo s piscima koji upravo pišu, da ih možemo pitati o njihovom pisanju i razgovarati s njima o književnosti koja ih je obilježila, ali i o onoj koju sami misle i oblikuju“, komentira profesorica Barbaroša-Šikić. Dodaje i kako je osobito primamljivo što ta književnost nije lektira, nije obveza ni profesorima ni učenicima, ali je tu i sada, govori o onome što je oko nas. Mislim da je ova činjenica motiv svima koji se opiru lektiri, starim djelima i piscima. Druga je primamljiva strana ovoga projekta sama suvremena tehnologija. U njoj prepoznajem budućnost obrazovanja, kao što i profesorica Barbaroša-Šikić kaže: „To što se možete uključiti od kuće ili zajedno u prostoru škole s profesorom, što nije važno imate li ili nemate nastavu za mene je bila važna stvar zato što ne volim situacije kada se kaže da je u školama uvijek isto, da se ništa ne može promijeniti, da gotovo ništa ne može biti drugačije, zanimljivije i poticajnije. Ovo je prilika za sve u školama da jednom mjesečno iskoriste ponuđeno.“ Zato, dragi gimnazijalci i dragi profesori, navalite!

Kako to izgleda?
Susret s piscem održava se u dvorani Sveučilišnog računskog centra Srce jednom mjesečno, a moderatori su profesorica Mirela Barbaroša-Šikić i profesor Miroslav Mićanović iz Agencije za odgoj i obrazovanje. Osim njih tamo su i sudionici uživo, učenici i njihovi profesori. Cjelokupni se susret snima i direktno prenosi do umreženih korisnika koji tako susret prate bilo iz svoje sobe, knjižnice ili učionice. Oni u tom susretu nisu pasivni, dapače, mogu postavljati pitanja piscu ili pak dati svoj komentar.

Prvi takav susret s piscem održan je u siječnju 2011. godine, a gost je bio Zoran Ferić. U veljači gošća je bila autorica romana Hotel Zagorje Ivana Simić Bodrožić, dok smo u ožujku imali prilike razgovarati s Krešimirom Bagićem o njegovoj poeziji. U travnju o svojim pričama i romanima govori Edo Popović. Očekuje se još osam susreta s različitim imenima iz hrvatske književnosti, i to svaki mjesec po jedan. Na prethodnim susretima učenici su postavljali zanimljiva pitanja o autoru, inspiraciji i načinu pisanja, djelima i likovima, kao i o općeljudskoj problematici koju otvaraju pojedina djela. Također, tijekom susreta prikazivani su i dodatni materijali (kraći filmovi) vezani uz temu ili pak pisca.

Organizatori su uglavnom zadovoljni odazivom ističući kako iz susreta u susret raste broj sudionika. Osobito pohvaljuju učenike naše škole koji se redovito uključuju naglašavajući kako bi bilo odlično da se još više učenika, učitelja i škola odazove ovim suvremenim književnim susretima.

Budućnost projekta
Obavijesti o susretima i piscima mogu se dobiti na portalu www.ucitelji.hr, kao i na mrežnoj stranici www.aquilonis.hr/Poslovanje/pisci-na-mrezi.html.

Naravno, da bi uopće imalo smisla sudjelovati na susretu, uputno je i pročitati neka djela pisca koji će biti uhvaćen u mrežu. Kao gimnazijalku koja voli čitati, zanimalo me kako se odabiru pisci, a profesorica odgovara: „Imam sreću raditi s Miroslavom Mićanovićem, također piscem. Nakon prvog sastanka o projektu, razgovarala sam s njim i rado je pristao pomoći u odabiru pisaca, izboru tekstova. On je osoba koja dobro poznaje suvremenu hrvatsku književnu scenu pa na temelju tekstova i razgovora dolazimo i do pisaca. Sve to što tijekom susreta nastaje, iskoristivo je i poslije. Susreti se snimaju i možete ih preuzeti na internetu, no vjerujem da ćemo tijekom ovih dvanaest planiranih susreta osmisliti još neke stvari koje će se moći koristiti u nastavi i školi.“

Ovaj je projekt odlična prilika da se mladi upoznaju s autorima suvremene hrvatske književnosti i potaknu na čitanje, to je i virtualno povezivanje koje donosi zadovoljstvo svim sudionicima: i učenicima i učiteljima, i piscima i samim organizatorima.

Zahvaljujem organizatorima na otvorenosti i odgovorima, a kako skupljamo ideje što čitati, profesorica Barbaroša-Šikić preporučuje (i profesorima i učenicima) knjigu francuskoga pisca Daniela Pennaca Iz magareće klupe.

----------------------

26. travnja 2011.


 

28. travnja 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Edo Popović

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:
Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view
Recording ID: Edo Popovic
Attendee key: Participant

Edo Popović je autor koji je svojim pričama i romanima obilježio prostor grada, ali riječ je o uzajamnoj ljubavi i međusobnom upoznavanju: ono što je grad dobio kao njegova velika tema nije zaobišla ni njega kao autora. Kritika ga proglašava znalcem novozagrebačkih kvartova, prepričava se da je imao dinamičnu mladost, bio buntovan, a on je, između ostalog, prevodio je njemačke anarhiste, pozivao se na Kamova i sezonski zarađivao fizičkim radom u Njemačkoj. Sredinom 1980-ih bio je jedan od pokretača i urednika časopisa Quorum. Od 1991. do 2000. profesionalno se bavio novinarstvom; objavio je mnoštvo reportaža s bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta, a kao vojnik sudjelovao je u akciji 'Oluja'. Bio je i dio FAK-a. Radio je i radi u različitim novinskim redakcijama i izdavačkim kućama (Meandar, SysPrint, Naklada Ljevak, Ocean More).

Različitim se književnim i neknjiževnim sredstvima opisivalo Edu Popovića, čitalo ga se "kao najurbanijega hrvatskog pisca", uvrštavan je u različite izbore, preglede i antologije, pozivan kao gost pisac na festivale, sajmove. Nazivali su ga i predstavnikom "prljavog realizma" (Ivan Crnjak, Booksa.hr), a kritika hvali njegov urbani stil, likove s asfalta i s ruba. Popović se javio 1987. zbirkom priča Ponoćni boogie koja je stekla kultni status zbog svoje fragmentarnosti, bizarnosti, neposrednosti i priča koje su jednostavno bile priče pojedinca i priče grada. Na drugu Popovićevu knjigu čekalo se ni manje ni više nego trinaest godina. Godine 2000. objavio je San žutih zmija, noveletu koju je na engleski jezik preveo i dramatizirao kanadski kazališni redatelj Danijel Margetić. Izvođena je na proljeće 2001. u 'Reeve Secondary Theatre' pri sveučilištu u Calgaryju. Za San žutih zmija dodijeljena mu je jednomjesečna stipendija u Grazu. Od tog boravka u Grazu Popović je nedvojbeno imao koristi. Njegovo sljedeće djelo Kameni pas iz 2001. (s podnaslovom Refuli) zapravo je svojevrsni opis boravka u Grazu, u kojem on taj dvadesetosmodnevni boravak pretvara u cjelinu asocijativno složenih fragmenata. Banalne situacije prikazuje na poetski način, sa memoarskim pristupom. Kameni pas je zapravo, neka vrst putopisne knjige u kojoj je koristio i ratno iskustvo. Trilogiju Igrači čine novele Koncert za tequilu i apaurin (2002), Plesačica iz Blue Bara (2004) i kratki roman Dečko, dama, kreten, drot (2005). Sve su te krimi-priče međusobno povezane nekolicinom likova među kojima se ističe antidetektiv Fol, a zajednička im je i atmosfera, milje zagrebačkog poslijeratnog društva ogrezlog u korupciji. Izlaz Zagreb jug (2003) prvi je njegov roman, roman o Utrinama.

U suradnji s underground crtačem Igorom Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča: Klub, Ako vam se jednom na vratima..., Gospa od Bluda, Betonske priče, Dvije priče, kao i zbirku Tetovirane priče (2006). Godine 2007. objavio je roman Oči koji je istovremeno bildungsroman i socijalni roman kroz koji se zrcale sve društvene promjene zadnjih desetljeća u Hrvatskoj.

Najnovija knjiga Priručnik za hodače iznenadila je čitateljsku javnost. Susret s prirodom bio je u neku ruku fatalan pa je nastao zanimljiv literarni produkt posve drugačiji od onog što smo od njega navikli – manje intenzivan, smireniji, spokojniji. Bez obzira na ovaj žanrovski izuzetak Popović i dalje ostaje najurbaniji hrvatski pisac, koji ne odustaje biti i europski, koliko god i zagrebački ili hrvatski.

Bilješka o autoru

Dodaci:

Oči (ulomak iz romana)
Parceliranje svijeta (ulomak iz knjige Priručnik za hodače)
Izlaz Zagreb jug (ulomak iz romana)
Ne znam što je stvarnosna proza, intervju, Radio 101, 2007.

30. ožujka 2011.

Pogledajte snimku susreta: Snimka - Krešimir Bagić

Prilikom pristupanja ponekad su potrebni i ovi podaci:

Recording URL: https://www.livemeeting.com/cc/mspp/view

Recording ID: Kresimir Bagic

Attendee key: Participant

Dobrodošlo je pitanje gdje se zatječemo ulazeći u složenu mrežu jezika poezije Krešimira Bagića – jer u njemu je (u pitanju o mjestu s kojeg čitamo tekst) možda začetak razumijevanja učinkovite jednostavnosti i magije riječi koja nas zavodi i drži budnima u polutami predgrađa. Jezik nas gleda, priopćava nam svoje želje, misli pjesnik. Stupajući u pokretno i dinamično područje teksta pjesme, potpisnici smo saveza s Drugim, prepuštamo se vodiču kroz carstvo znakova koji pred našim očima nastaju "kao da se čitav jezik upravo probudio". Fenomen glasa i riječi, jezika i sna prošiva njegovu poeziju kad između umora i spokoja izranjaju zračni stanari, dječaci koji love ribe ili Blaž koji skače u vodu, kad ljudi jedni drugima nazivaju dobar dan. Kad se susreću naizgled udaljeni i nespojivi svjetovi, kad jezik raste prema unutra, nešto nastaje ili nestaje na rubu osmijeha.

Riječ je o stanovitom učenju svladavanja prostora i jezika, o njegovu rasprostiranju, o procesu u kojem se neprekidno krećući naprijed pitamo o onome što smo prošli, što smo pročitali. Dok tražimo izlaz iz labirinta, (pjesničkog, našeg i njegova) iz školjke svijeta, izloženi smo "moru zvukova", asocijacija i novih smislova, iz kojih se izdvaja ono privlačno, neobično i pomaknuto. Nudi nam se kao putokaz, kao spasonosni trag za kojim možemo krenuti, po kojem možemo ucrtati vlastiti put.

Signali koje nam autor (pjesnik) odašilje iz svojih pjesama šire se kao radijacija glasova hrvatskih pjesnika (A. B. Šimić, I. Slamnig, D. Dragojević, A. Žagar...), kao zvuci gradova i drugih kultura, kao jeka pjesnika zaljubljenih u ljepotu riječi i svakodnevne rituale. Kao dijalog s onima koji zanosno pjevaju o cvijetu, ulici, ženi. Traži se i ugađa nevidljivo glazbalo vremena koje zvoni od virtuoznosti  i običnost riječi koje čujemo u prolazu...

Krešimir Bagić je pjesnik koji se predaje igri riječima, onoj neobuzdanoj radosti kad se miješaju bjelina stranice i snijega, rast cvijeta i brda, imena bliskih i dalekih mjesta.

Krešimir Bagić je pjesnik koji se odupire unaprijed strogo zadanim pravilima, ali – s druge strane – upravo su njegovi tekstovi plod upotrebe viška mogućega, stvarnoga i, istodobno, nastaju odustajanjem od nekontrolirane upotrebe značenja. Njegova poezija izrasta iz prijepora koji se razvija u plutajućem i vibrirajućem događanju riječi i odgađanju da nešto završi, da bude konačno. (…)

Riječ je o pjesniku koji se upisuje u nove knjige s prtljagom iskustva koje pretvara u zavodljivu glazbu „riječi slatkih kao smokve“. Rad s poznatim alatima sada je gotovo spasonosno sredstvo da se u ne-upisani anonimni svijet ugrade nove figure i glasovi. (…)

Riječ je, svakako, o pjesniku opremljenom za putovanje na različite udaljenosti i nedorečenosti jezika, onom koji je spreman strpljivo čekati što će nastati (što će se izdjeljati) iz "nemogućeg rebra".

Riječ je o pjesniku koji upotrebljava vlastiti umor i ne opire se prostranstvima dječjih crteža, preobrazbi predmeta i stvari, prešućenim pogledima, slijepim šumovima, krošnjama i cvjetovima.

Krešimir Bagić je pjesnik koji voli unijeti red u nered i ne bježi od kronologije neizvjesne pustolovine pisanja, bavljenja riječima i njihovim magijskim učincima. Osvjetljavati osvijetljeno ili dodirivati mrak, opipavati neuhvatljivo i započeti ni iz čega nije strano njegovoj igrivosti i strasti pisanja, stvaranja.

Jesmo li se približili središtima događanja, jesmo li bili sudionici ili svjedoci dok smo čitali i dok čitamo njegovu poeziju? Što se dogodilo na kraju? Je li priča završila ili tek počinje?

I jedno i drugo, rekli bismo.


Bilješka o autoru:

Krešimir Bagić rođen je 16. siječnja 1962. u Gradištu. Objavio je sedam knjiga pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem – nagrada "Goran", 1988), Između dva snažna dima (1989), Krošnja (1994), Bršljan (1996), Jezik za svaku udaljenost (2001), Le palmier se balance (Pariz, 2003), U polutami predgrađa (2006) i Trebalo bi srušiti zidove (nagrada "Dobriša Cesarić", 2011).

Autor je znanstvenoesejističkih knjiga Četiri dimenzije sumnje (koautor, 1988), Živi jezici (1994), Umijeće osporavanja (1999) i Treba li pisati kako dobri pisci pišu (2004), zbornika Važno je imati stila (2002) i Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (2006), književnokritičke knjige Brisani prostor (nagrada "Julije Benešić", 2002), antologijskih izbora suvremene proze Poštari lakog sna (1996) i Goli grad (2003; slovenski prijevod: Golo mesto, 2005; poljski prijevod: Nagie miasto, 2009) te Rječnika Trećeg programa (1995).

Pjesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika. Bio je urednik u Studentskom listu, Quorumu, na III. programu Hrvatskoga radija, voditelj Sekcije za teoriju književnosti, dopisnik Sportskih novosti sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996-99) i bio voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-09). Šef je Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

 

Dodatak:

Izbor iz knjiga pjesama: Bršljan, Jezik za svaku udaljenost, U polutami predgrađa i Trebalo bi srušiti zidove

Prve dvije samostalne zbirke dostupne su na elektroničkim knjigama:

Između dva snažna dima i Krošnja