Pisci na mreži, srijeda, 22.2.2023. od 17 do 18:30

Za sudjelovanje pratite poveznicu!

Gost 122. programa Pisci na mreži bit će Robert Perišić, autor romana Brod za Issu – i čini se da bi to bilo dovoljno za razgovor o pisanju i čitanju, o užitku i otkrićima nevidljivoga i vidljivoga svijeta. Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Robertom Perišićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Robertom Perišićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Robertu Perišiću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

R. Perišić, Brod za Issu, ulomak, 2022.

R. Perišić, Tako ćeš me se sjetiti, priča, 2021.

R. Perišić, Područje bez signala, ulomak, 2015.

R. Perišić, Naš čovjek na terenu, ulomak, 2007.

R. Perišić, 100 minuta Slave, 2004.

R. Jarak, Kritike, R. R. Perišić, Quorum, 3/1999.

K. Lokotar , Kritike, R. Perišić, Quorum, 3/1999.

R. Perišić, Poezija, izbor, 1995, 2020

 

Poveznice

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/robert-perisic-o-svom-novom-romanu-to-je-nesto-bitno-drugacije-i-mozda-se-nece-svima-svidjeti-ali-mene-ne-zanima-ponavljati-ono-sto-sam-vec-radio-foto-20221211

https://elektronickeknjige.com/autor/perisic-robert/

https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/na-vrisku-pretpremijerno-dat-uvid-u-jos-neobjavljeni-ekohistorijski-roman-roberta-perisica/

https://www.glasistre.hr/kultura/i-slavni-new-york-times-nahvalio-roman-podrucje-bez-signala-robert-perisic-impresivno-spaja-apsurd-pogibelj-i-smijeh-647370

https://www.portalnovosti.com/robert-perisic-tko-je-iznad-tema-o-prirodi-neka-ih-ostavi-djeci

https://booksa.hr/kritike/kritika-42-robert-perisic

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/novi-roman-roberta-perisica-liburnima-vladaju-zene-a-muskarci-su-onda-kao-i-sada-idiotski-opsjednuti-nasiljem-15283637

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

Robert Perišić

O Issi i dalje traju rasprave, a ja ulazim u to kao pisac. U romanu ne može pisati moglo je ovako, ili onako – odlučiš se za jednu liniju priče i ideš po njoj

Razgovarao: Vid Barić

U svom novom romanu filozofsko-avanturističkog prosedea – Brod za Issu (Sandorf) – Robert Perišić donosi epsku priču o prekomorskoj avanturi sirakuškog roba Kalije, koji se u društvu mačke Miu, magarca Mikra i ostalih Sirakužana otisne na putovanje do grada Isse, današnjeg Visa, koji su Grci u antičko doba kolonizirali. Uz hrvatsko izdanje, roman je objavljen i na engleskom jeziku pri američkom ogranku izdavača 'Sandorf Passage' (naslov izdanja je A cat at the end of the world), a već je dobio i pozitivne kritike u uglednim listovima poput Wall Street Journala.

Perišić je u novom romanu isporučio tekst kakav ranije od njega nismo imali prilike čitati. Kalija, rođen kao rob u Sirakuzi, uz svoju vjernu pratnju, mačku Miu i magarca Mikra, ali i uz neobičnog pripovjedača Vjetropira (koji će vam se brzo zavući pod kožu) vodi nas u priču koja zaranja u davne antičke dane, u vrijeme kada su Grci na Visu izgradili prvi urbanistički planirani grad na Jadranu – Issu. Ostaci tog grada i dalje ondje postoje (doduše, pod zemljom), kao i jedna antička riva iznad koje ljudi uredno plivaju, a da za ovaj povijesni ostatak i ne znaju.

Antičkih Grka, dakle, na Visu odavno nema. Ali, što je od njih – osim spomenute rive – ostalo? Mačke, zasigurno. Kao i vinova loza, uz još mnoge elemente koji danas sačinjavaju ovaj naš Mediteran, a o čijem antičkom podrijetlu uopće ne razmišljamo. I o tome je, zapravo, Perišić napisao svoju "epsku" priču, svojevrsni "lažni povijesni roman" u kojemu fokus nije na takozvanim velikim ličnostima, osvajačima ili osnivačima gradova, već na osjećaju i duhu vremena, povijesnom nasljeđivanju, kao i na odnosu između robova, gospodara i životinja u polisu koji nastaje i koji – bez magarca, primjerice – ne bi nikada niti postao to što jest.

 

U novom romanu odlazite izvan granica onoga što ste ranije pisali. Doživljavate li i sami Brod za Issu kao svojevrsno iščašenje u vašem opusu?

To je bitno drugačije od svega što sam do sad pisao. Vjerojatno će nekim ljudima, koji su me do sad čitali, to biti iznenađenje. Možda nekome i neće pasati, jer je drugačije i vjerojatno nije za svakoga. Ali, nadam se da će oni koji uđu u priču uhvatiti neku drugu vibru; ne možeš sve teme i sva vremena obrađivati na isti način. Negdje neki tipovi govora prolaze, negdje ne… Kao pisac imam različite interese, mene ne zanima baš ponavljati ono što sam već radio. Možda bi mi to na određeni način zagarantiralo uspjeh, to da ponavljam neke tipove tekstova kojima sam ovladao i s kojima već dobio neku publiku, ali htio sam dotaknuti nešto novo. Zapravo sam htio napisati roman o životinjama, o osjećaju prema njima, a onda se tu uplela i povijesna tema. To donosi drugu osjećajnost i drugi ton.

 

Jeste li se zasitili stvarnosne proze?

Pitanje je što je uopće stvarnosna proza. U mom prethodnom romanu, Područje bez signala, ima dosta izlazaka iz realističkog pisanja, ali da, ovo je neki drugi književni kod. Uvijek su stvari poredane tako da one unutar svog književnog svijeta imaju svoj oblik i funkciju. Za mene je bilo važno da ovu priču, koja se odvija od Sirakuze do Visa, davne Isse, napišem tako da se dobije osjećaj za likove koji su umrli pradavno. A ti likovi nisu samo ljudi. Ponekad mi je izgledalo da je to gotovo nemoguća misija. Možemo govoriti o malom pomaku prema više poetičnosti u ovom djelu, o manje ironije, iako tu opstaju elementi koje sam imao u svojim prethodnim djelima; ima tu i humora, samo to nije isti tip urbanog humora ili ironije suvremenog života, još manje cinizma, jer to baš i ne pripada u ovaj kontekst, barem po meni.

Ako govorimo u urbanom u vašem novom djelu, može se reći da se i ovdje na neki način bavite gradom, načinom života u gradovima, zbog čega bi se moglo tvrditi da je i ovo urbani roman, ali u antičkim postavkama. Slažete li se?

Može se povući daleka paralela. Issa je, koliko znamo, bila prvi planirani grad na Jadranu. Ranije su postojala neka naselja. Istraživao sam tu temu; ima dosta naših gradova koji tvrde da su bili gradovi prije Isse, ali za te gradove ne znamo da su bili urbanistički planirani gradovi, da su imali sve ono što mi iz današnje perspektive vidimo kao grad. Pravokutne ulice, blokovi kuća, odvodni kanali... Dakle, stvari koje nisu nakupina kuća, koja se može dogoditi kad se ljudi spontano grupiraju oko kakve utvrde i tome slično. To s Issom nije bio slučaj.

 

Priču novog romana ste delokalizirali, smjestivši je u jedan širi vremenski i prostorni kontekst. Jeste li tako htjeli dobiti univerzalniju književnost, priču?

Kad krenem pisati, kad počinjem, najbitniji mi je pravac koji ću povući. Nemam prethodne književno definirane ideje što, zapravo, želim, u smislu da bih htio napisati književno ovako ili onako strukturiranu priču. To je stvar određenih motivacija; ono kad u daljini vidiš nešto, neki varljivi orijentir, ali svakako nešto što osjećaš kao svoju priču. I da nije već napisan, da nije književno potrošen taj neki osjećaj koji u početku imaš, da bi ga eventualno čitateljima prenio, u širem smislu riječi. U onom smislu u kojem književnost može nešto ponuditi; nekakav doticaj s nekim, barem meni, važnim elementom koji se nalazi u priči. Odatle ja krećem, odatle kopam, i na početku ne znam što je to točno i kako će finalno izgledati. Utoliko ja ne radim planirani grad; imam relativno mutnu ideju da me nešto uistinu zanima i krećem s motivacijom koja je ponekad i privatna, dakle koja nije rezultat nekakve književne ideje. Bez toga se ne bih imao volje s nekom pričom baviti pet godina. Književne ideje i koncepte možeš smišljati svaki dan, ali često ispadnu prazni – to vidiš kad nešto počneš, ali te ne drži. I to se događa – dvije godine nakon Područja bez signala radio sam na jednom romanu i onda ga ostavio.

Neke od tema koje su vas okupirale i natjerale vas da krenete u ovaj roman su i odnos između roba i gospodara, kolonizatora i koloniziranog, zatim – uvjetno rečeno – seoba naroda, odnos između vrsta, uloga građanina u polisu… Sigurno sam nešto i izostavio.

Sve je to u romanu, ali to nije bilo moje osnovno motivacijsko polazište. Naime, dosta sam vremena u životu provodio na Visu, naročito u nekim predjelima otkuda se vidi ulazak u višku valu. Tamo sam često sjedio i gledao taj ulazak i ponekad bi zamišljao kako su izgledali ti Grci kada su dolazili – a znam da ih je netko mogao u to vrijeme gledati s istog tog mjesta. I to su bile neke mutne ideje, zamisli, dolazile su mi slike. Kad ti razmišljaš da su neki ljudi došli tamo napraviti grad na rub svog svijeta, dakle, da su se ukrcali na brod i planirano došli u Jadransko more da osnuju prvu apoikiju, da su znali da se vjerojatno nikad neće vratiti i ako uspiju, uspiju… To mi je sve bilo jako zanimljivo. Tko su oni bili? Sirakužani su u to doba osnovali i Ankonu i postoje naznake da su oni bili političke izbjeglice, dok za Issu ima manje podataka, ali isti je period i isto su iz Sirakuze… I sama ta grčka riječ apoikia ima drugačiji prizvuk o riječi kolonija, posebno s obzirom na suvremene prizvuke kolonizacije. Apoikia znači “dom daleko od doma”, “kuća daleko od kuće”. Ima nešto poetično u tome.

 

Što je danas na Visu ostalo od te apoikije?

To je de facto grad ispod zemlje. To su, u određenom smislu, naši Pompeji. Nisu sačuvani tako, ali očuvana je struktura grada i temelji kuća i ulica. Vrlo malo toga je vidljivo, ali srećom, može se podignuti taj sloj zemlje. Na tom mjestu nisu napravljene kuće, što je često problem s takvim arheološkim ostacima. Dakle, grad je i dalje ispod zemlje, a oni su davno nestali. Čak se rijetko to i spominje; u našem obrazovanju, javnosti, nije to neka sveprisutna priča i činjenica. To je bilo prije 2400 godina, a i danas na Visu, oko poluotoka Prirova, postoji još jedna riva ispod razine mora. Ljudi se tamo kupaju, a ni ne znaju da je 2 i pol metra ispod njih grčka riva. Istočni Jadran tone milimetar godišnje, i to je geološka činjenica, nije stvar klimatskih promjena. Milimetar po milimetar i riva je dva i pol milenija ispod. I to je jedna od, barem meni fascinantnih, stvari na koje sam naišao tijekom istraživanja.

 

Iz romana je jasno da ste puno istraživali i mačke.

Čitajući nešto o mačkama, jednu znanstvenu knjigu, došao sam do podatka da su, zapravo, Grci putem svoje kolonizacije u 5. i 4. st. pr. n. e. distribuirali mačku kroz Mediteran, a upravo je dakle to vrijeme osnivanja Isse. Grci su od ranije komunicirali s Egiptom, preuzeli su već pripitomljenu mačku brodskim putem, usvojili je prvo u Grčkoj, da bi se mačka preko grčkih kolonija proširila dalje. I onda kad dođeš na Vis i shvatiš da je grad pod zemljom, da njih nema, a da su te mačke i dalje tu, to ti može dati određeni osjećaj, da se zapitaš o vremenu, o ogromnim udaljenostima, a opet je sve to blizu, na dohvat ruke… Shvatiš da ima još puno toga što su oni donijeli, a što je danas ambijent otoka, dio prirode kao i kulture. Vinogradi, recimo. Iako u romanu malo toga tvrdim pod sigurno, obično se uzima da su donijeli kulturu vina. Zanimao me taj tijek nasljeđivanja kroz povijest. Kroz dolazak Grka i njihovu komunikaciju s autohtonim stanovništvom događa se nešto što će biti Dalmacija u rimskom periodu, ali i kasnije.

Najviše me, međutim, zanimalo to prirodno, taj rub polisa prema prirodi, gdje stoji i mačka i vinograd, ono po čemu je polis opstao preko svog nestanka, preko nestanka tih ljudi i Isse u užem smislu. Osvijestio sam koliko je sve to trajno, kad doneseš neke kulture na određeni teritorij – a otok je naročito dobar za poimanje takvih stvari jer je izoliran, pa se ondje to najbolje vidi – i koliko to traje, ali ako razmislite ne radi se tu samo o Issi. Koliko naši potezi u prirodi i okolišu zaista traju. I onda mi se stvarala jedna vrsta poveznice između tih ljudi i mene, i možda drugih ljudi koji su zainteresirani za takav jedan pogled u povijest, tako da ovo nikako nije povijesni roman u klasičnom smislu i oni koji bi ga tako čitali mogli bi ne pronaći ono što traže. Brod za Issu nije tek priča o kolonizaciji, donošenju pismenosti, novca, ideje polisa i urbaniteta u naše krajeve… Zasigurno su i lokalni ljudi imali neke ideje o organizaciji društva, tu nema sumnje, ali bile su mi užasno zanimljive druge stvari koje dolaze s Grcima, i ta veza sa živom prirodom. Važna odrednica romana je da se kroz njega pažnja obraća na stvari koje su rub polisa i prirode, grada i okoliša, nas i drugih živih bića, i tako dalje.

 

Taj odnos s prirodom apostrofirate kroz magarca Mikra i mačku Miu. Što ste htjeli postići uvođenjem ovih životinjskih protagonista u priču?

Mene su zanimale neke bazične stvari oko našeg postavljanja prema životinji i tome gdje ona spada. Zato se tu susreću polis i životinjsko pitanje, odnosno prava životinja u polisu, to jest u društvu pa i našemu danas. Polis je osnova iz koje nastaje naše razumijevanje svijeta koje je i danas prisutno. Ta ideja je prisutna u samoj srži romana i ja se ne bih bavio osnivanjem grada Isse bez toga, odnosno bez tematiziranja odnosa polisa prema prirodi, životinjama… "Brod za Issu” nije daleka povijesna priča, nego priča o tome kako se naš odnos prema prirodi, u biti, nije promijenio. Mačka je tu životinja koja je između pozicije magarca i drugih životinja koje su bile eksploatirane – međutim nju nisu uspjeli. Ona je najkasnije pripitomljena, a razlog leži i u tome što su sve druge životinje u divljini živjele na drugačiji način – grupirane i u hijerarhijama – dok je mačku odredila ta genetska struktura koja ne poznaje koncept lidera, vođe. U prirodi mačka nije živjela u mačjoj zajednici, dakle ne postoji pravi čopor, nema vođe, i ona jednostavno genetski nema u glavi tu ideju, dok drugim životinjama koje je čovjek pripitomio on glumi alpha vođu, a životinje mu kao vođi vjeruju. Mačke su izvan te igre. Nemaju urođen odnos prema lideru.

 

Kakvu su ulogu životinje odigrale u Issi?

Grci dolaze na Issu sa životinjama, i one isto osnivaju grad. Bez magarca ne možeš izgraditi grad. Magarac je u romanu jedan simbol životinje koja u polisu nema nikakva prava – a bez nje nema polisa. To je nešto što se tematizira kroz ovu priču na jedan način da mi vidimo da se to događa i da čitatelje, kroz brigu za karaktere u romanu koji su i životinjski, mogu razmisliti o tome je li taj odnos normalan, fer, održiv… Ili je to nešto što smo normalizirali i o čemu više ne razmišljamo. Mi danas pričamo o električnim automobilima kojima ćemo riješiti klimatske probleme, ali stvar osvještavanja bi morala biti znatno dublja.

 

Predrag Matvejević je pisao o tome kako dalmatinski gradovi magarcu – koji im je toliko značio – nisu nikada propisno odali počast.

Da, i onda kad malo pogledaš – a za ovaj roman sam ja dosta istraživao neke stvari koje bi trebale biti šire prisutne u obrazovanju, ali nisu – dakle kad pogledaš povijest magarca onda vidiš da dolje duboko kod Nila pripitome magarca pa da onda kreće, recimo, gradnja piramida... Sve do svjetionika na Palagruži, kojeg je gradila Austrougarska, o čemu postoji "anegdota" koju sam čuo na Visu, u različitim varijantama, da se jedna magarica bacila se litice na Palagruži, toliko joj je bilo dosta – tog tegljenja građe uzbrdo da je životinja izvršila samoubojstvo. A mi iz današnje perspektive, kad je magarac samo neki simpatični lik, koji više uglavnom nema svoju funkciju, zato ih sve manje i ima, mi ne možemo shvatiti da je cijela ta civilizacija imala magarca kao ponekad jedino prijevozno i radno sredstvo. Magarac, on je sigurno teglio kamene ploče za gradnju Isse, gradio polis i zato je u romanu bitan. To su neke stvari o kojima ne mislimo toliko. Kasnije je magarac bio suputnik svakog težaka, radnika na polju. To ne čudi, jer magarac je bio pripitomljen kao radnik. Kad sam se počeo baviti time, shvatio sam da su druge životinje – pas, koza, ovca, svinja pa i konj – sve pripitomljene radi drugih stvari. No, magarac je pripitomljen baš zbog rada. On je na neki način prvi radnik, u nekom smislu i prvi rob. Roman pokušava potaknuti razmišljanje o tim stvarima, načinima na koje se životinje eksploatiraju, i danas, koja su njihova prava u polisu, to jest u društvu, na njegovom rubu… Ali i vidjeti koliko su one u srži određenih stvari koje danas smatramo kulturom, civilizacijom… Sve su to bili meni važni motivi.

 

Očito je da niste pisali klasični povijesni roman, no koliko vas je doista u ovome djelu zanimala faktografija, a koliko ste htjeli ispričati priču o osjećaju, duhu vremena, načinu života u to doba?

Da, nisam se bavio povijesnom temom na klasični način. Brod za Issu je i strukturno i dramaturški drugačiji od klasičnog povijesnog romana. Tu nije fokus na takozvanim velikim ličnostima, osvajačima, osnivačima gradova… Oni su tu tek ovlaš, smješteni na mjeru onoga što možemo pretpostaviti o tim i takvim ličnostima. Što se tiče Isse, razgovarao sam dosta s arheolozima, posebno s arheologom Borisom Čargom, kojemu se ovom prilikom i zahvaljujem a koji je zaposlen u splitskom arheološkom muzeju. Povremeno dolazi i u arheološki muzej na Visu, i on je jedan pouzdan izvor za priču o Issi. Radio je stručna iskopavanja i objavio znanstvene radove o tome kako su izgledale te kuće, ulice, kako je bio planiran grad u to doba… I to nije radio samo on, postoje i mnogi drugi, ali s njim sam imao prilike razgovarati, hodati po Visu, vidjeti skrivene tragove. Roman je, normalno, fikcija, izmišljen je, ali onaj okvir unutar kojega se događa stvar, on je postavljen tako da je ono što se događa u priči unutar njega moguće. Jedino tako možete postaviti fikciju.

 

Koliko je pouzdana priča o Diomedovom svetištu na Palagruži?

Tamo su pronađene posude posvećene Diomedu. Postoji teza da je tu, vjerojatno, bilo Diomedovo svetište. Postoje stručni tekstovi o tome, ali to je i dalje jedno mitsko pitanje. Taj Diomedov grob, postoji li uopće, no svetište je najvjerojatnije postojalo. Postoje tekstovi gdje se razmatra to pitanje bi li Palagruža mogla biti to mjesto, glavno Diomedovo svetište. Nije dokazano, ali je moguće. Takve stvari se uglavnom ni ne mogu baš dokazati. Ali, vjerojatno je tu postojalo Diomedovo svetište koje je bilo utemeljeno prije Isse. Kad su Grci putovali na sjever Jadrana – jer oni su komunicirali s gradovima koji su postojali na ušću rijeke Po – mogli su zaobići jadranske otoke, a zadržati se na Palagruži, dakle bez da uđu na područje Liburna. Mogli su se tu odmoriti i tu je vjerojatno postojalo to svetište, njima potpora za sretan put, još čak i prije Isse. Roman ipak, moram ponoviti, nije znanstveni tekst nego književno djelo. Znanost kaže oprezno, moglo je biti, vjerojatno je, ili možda. Kad pišeš roman ne možeš reći možda je tamo na vrhu svetište. Ili ga ima ili ga nema. U priči moraš odabrati.

 

Upravo se ti prijepori između povjesničara i činjenica da ne znamo mnogo o tom dobu čine kao idealna podloga za povijesni roman ovakvog tipa.

Kažem, nije znanstvena knjiga, ovo je književnost. Književno djelo koje postavljaš u određeno vrijeme mora zadovoljavati samo jedan kriterij: da je to što piše književno vjerodostojno unutar svoje priče, a ta priča prati neke osnovne okvire. Nije to vrijeme u kojemu se stvari mogu točno locirati, dokazati, postoje određene rasprave još uvijek o mnogim stvarima. Pa Grga Novak, kao stari autoritet tih tema, primjerice, ima jednu priču, dok neki drugi povjesničari ili arheolozi imaju neke druge interpretacije. Dakle, postoje rasprave i među njima, a ja ulazim u to kao pisac. A u književnom djelu ne može pisati moglo je ovako, ili moglo je onako. Odlučiš se za jednu liniju priče i ideš po njoj.

Kako ste došli na ideju pripovjedača Vjetropira, vjernog opservatora okolnosti, historije, vaše družine junaka… On ima auru božanskog bića, to može biti iritirajući moment. Ali, kao da ste Vjetropira odlučili zaštititi (auto)ironijskom distancom koja je u njegovom glasu očigledna.

Kad sam krenuo pisati osnovnu liniju priče, došao sam do toga da Kalija, kao bivši rob, bude taj koji će se ukrcati na brod za Issu. To je povezano i s pravima životinja. On, kao bivši rob koji je izvan polisa, koji je progonjen od polisa i bez prava, on kao odbjegli rob – s obzirom na to da sam ja htio ispričati i tu životinjsku priču i perspektivu – on je bliži toj poziciji životinje i jednako vidi obespravljenima i njih i sebe. Zato sam krenuo s njim koji je rob koji je kao dijete pobjegao. No, bez Vjetropira bi mi to ostalo potpuno u toj liniji priče, u tom vremenu, a osjetio sam da mi fali nešto što spaja naše vrijeme s tim vremenom.

 

Dojmljiv je Vjetropirov nesiguran stav. On je kao neki duh vjetra koji sve vidi, mnogo toga baš i ne razumije, a gotovo ništa ne može učiniti. Ipak, ništa ne propušta komentirati.

Taj glas koji sam tražio nije mogao biti ljudski. Odlučio sam stoga uzeti jedan glas koji je čista fikcija. I shvatio sam da je vjetar na moru, na Mediteranu, on je integralni dio tog svijeta, kao i more. Tu mi se nametnulo da osmislim jednu pripovjednu instancu koja je povezana s vjetrom. A to kako sam ga konstruirao… S obzirom na to da je Vjetropir jedno totalno fikcionalno biće, pomalo eterično, nisam htio postavljati to bez jedne autoironije i humora, tako da se time ta njegova pomalo mitska dimenzija malo spusti na zemlju i relaksira. Vjetropir je postavljen kao neko biće koje je dugo s ljudima, on razumije i jezik i tako dalje, ali ne može, kao neljudsko biće, razumjeti određene ljudske koncepte. Tako on, primjerice, vidi turiste koji dolaze i odlaze na otok, pa ih uspoređuje s onima koji su se tako ranije ponašali u dugom tijeku vremena. Iz njegove perspektive, to su radile samo palikuće, gusari i vojske u prolazu pa se on, recimo, pita imaju li turisti veze s njima jer jednako dođu i odu. Ima tog humora, usput, a možda i nije skroz neozbiljno.

 

Nedavno smo gledali izvrstan HTV-ov serijal Dalibora Matanića prema vašem romanu Područje bez signala. Mislite li da postoji šansa da se ekranizira i Brod za Issu, ili je to suviše epska priča za naše kinematografske okolnosti?

Teško da vidim tu mogućnost. Ankica Jurić Tilić, koja je producirala Područje bez signala, pitala me prije nekoliko godina što sad radim. I kad sam joj rekao da radim priču o osnivanju grada Isse, o starim Grcima, putovanju iz Sirakuze, ona je samo odmahnula rukom. To se ne može s našim budžetima. Čim imate povijesni period morate imati kulise, kostime, bilo bi to nemoguće, a gdje je tek njihovo putovanje iz Sirakuze, zatim životinje… Bilo bi to jako teško. No, mislim da se može iz ovoga vidjeti da knjige ne radim planski za adaptaciju.

Izašlo je i američko izdanje knjige. Tamo ste i ranije izdavani, a dobivali ste u više navrata i zapažene kritike u uglednim njihovim novinama. Kako doživljavate sebe kao hrvatskog pisca na američkom tržištu i u toj kulturi?

Izlazile su dobre kritike u New Yorkeru, New York Timesu i nadalje, i to meni, ipak, daje neku volju da radim, jer znam da postoji taj potencijal da se neka priča čita i dalje u svijetu. Jednostavno, to ti daje neku volju da radiš stvari na određenom nivou. Znaš da ne smiješ nešto zbrčkat, ili spakirat knjigu na pola. Osjećaš težinu svega toga u radu.

 

Pričali ste mi ranije da ste morali i požuriti s pisanjem zbog deadlinea za američko izdanje.

Meni je kao piscu teško staviti točku na kraju. Uvijek mislim da mogu nešto još malo popraviti. U svakom slučaju, zbog američkog deadlinea sam morao završiti rukopis, jer dobar dio prijevoda je već bio obavljen. Prevoditeljica je prevodila dok sam ja završavao, i trebao sam na kraju ja stizati nju. Stigao sam je i knjiga je objavljena u Americi, a ima dosad i nekoliko kritika. Izašle su u Kirkusu, Wall Street Journalu i sve su pozitivne. Vidjet ćemo što će biti dalje.

 

Osim vas, postoji niz domaćih pisaca koji su ostvarili zapažene prijevode i dobivali kritike u uglednim novinama. Mislite li da hrvatska kultura primjereno valorizira i tretira te uspjehe?

Ne može se poticati samo ono što će ići u prijevod, mora se poticati književnost u cjelini. Pisanje je, srećom, takva stvar. Za razliku od redateljskog posla – malo se ljudi školuje za redatelja, a još manje ih dobije ozbiljna sredstva za film – stvar s književnošću je takva da je potencijalni bazen stvaraoca svi oni ljudi koji su pismeni. I zato se mora poticati široki krug ljudi. Ne bi zato isticao samo nas koji smo prevođeni, ali u svakom slučaju, knjige iz određene zemlje koje se pojavljuju u Europi i svijetu, one su neki podatak o zemlji, kulturi. Putem književnosti, zemlja se opisuje i predstavlja na jedan drugačiji način svijetu. No, znamo, knjige se ne pišu zbog trećih ciljeva, nego se možeš baviti samo onim što te stvarno vuče, a poslije što bude.

 

www.tportal.hr, 12. prosinca 2022.

 

Bilješka o autoru

Robert Perišić (1969, Split) hrvatski je pisac prevođen u brojnim europskim državama i SAD. Osim romana, piše poeziju, kratke priče i dramske forme. Diplomirao je (1999) hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje živi i radi kao samostalni umjetnik.

Njegov roman Naš čovjek na terenu u Hrvatskoj je 2008. dobio nagradu Jutarnjeg lista (2008) i objavljen je u 11 zemalja. Američko izdanje romana je 2013. uvrštavano na liste prijevoda godine u SAD-u, uz pohvale kritičara istaknutih medija (The New Yorker, NPR, The Times Literary Supplement, The Boston Globe, The Toronto Star, Publishers Weekly...) i pisaca poput Jonathana Franzena. Roman Područje bez signala (2015) – finalist nagrada Tportal i „Meša Selimović“ – ponavlja međunarodni odjek prethodnika te je, uz ostale prijevode, 2019. objavljen u Francuskoj, a američko i britansko izdanje izašli su 2020., uz odjeke u istaknutim medijima kao što su The New York Times, Publishers Weekly, Kirkus, Irish Times, itd. Po Području bez signala snimljena je istoimena serija koja je dobila više međunarodnih nagrada.

Perišićeve knjige kratkih priča imale su također značajan i pozitivan odjek kod kritike u Hrvatskoj i šire, osobito knjiga Užas i veliki troškovi (2002) koja je bila finalist nagrade Jutarnjeg lista. Perišić je objavio i tri zbirke poezija, a recentna je Siromašni čovjek kojeg boli glava (2020).

U kazalištu mu je izvođena drama Kultura u predgrađu (DK Gavella, 2000), a ekraniziran je i njegov filmski scenarij inspiriran Slavom Raškaj, 100 minuta Slave (2004, red: D. Matanić).

Njegov novi roman Brod za Issu objavljen je u studenom 2022. istodobno u Hrvatskoj i SAD. Wall Street Journal uvrstio ga je među deset najboljih knjiga objavljenih 2022. godine u SAD-u.

Bibliografija

1995. – Dvorac Amerika; poezija, SC PRESS, Zagreb

1999. – Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas; kratke priče, Konzor, Zagreb

2000. – Kultura u predgrađu, drama, izvođeno u DK Gavella 2000--2002. (elektronickeknjige.com)

2002. – Užas i veliki troškovi; kratke priče, Edicija Ghetalus, Zagreb

2004. – 100 minuta Slave, scenarij igranog filma, redatelj: D. Matanić

2007. – Naš čovjek na terenu; roman, Profil, Zagreb

2011. – Uvod u smiješni ples; autofabule, Profil, Zagreb

2012. – Jednom kasnije; poezija, Sandorf, Zagreb

2015. – Područje bez signala, roman, Sandorf

2020. – Siromašni čovjek kojeg boli glava, poezija, Sandorf

2022. – Brod za Issu, roman

Pisci na mreži, srijeda, 25. siječnja 2023. od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite POVEZNICU!

 

Gošća 121. programa Pisci na mreži bit će Brankica Radić “pjesnikinja u potrazi, od izletničkog do sudbonosnog, sa znacima zaborava i neočekivanih figura pored puta, ponekad daleko od sebe, ponekad daleko od drugih… ” (Miroslav Mićanović). Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Brankicom Radić, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?
Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.
Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Brankicom Radić, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.
Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Brankici Radić da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

Dodaci

Brankica Radić, Crvena, 2022.

 

Voditelji programa Pisci na mreži
Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO
Miroslav Mićanović, AZOO

 

******************************************

Miroslav Mićanović
Gdje se sudbina dijeli kao što se dijele karte

Knjiga pjesama Brankice Radić Crvena (MeandarMedia, Zagreb, 2022) na putujući način uvlači čitatelja u prekogranične prostore poezije, vodi u zemlje koje preživljavaju svoju sadašnjost, suvremenost i budućnost kao prošlo vrijeme, kao prošlost koja se uporno vraća u novim oblicima i starim kontekstima. Crvena. Što ili koja crvena? Ona koja simbolično vijori nad državama koje su nestale pred naletom tzv. slobodnog svijeta? Ona koja se uzdiže kao melankolični žal zbog gubitka velike povijesti, velike priče? Ili je, nadajmo se, jezik poezije samo jednostavan „korak u pejzažu“.
Pjesnikinja u vlaku, u brzini odsječnih, snažnih i jednostavnih riječi, stihova, stvara nizove koji se rasprostiru na službenim postajama, granicama, ili u intimnim dvojbama, nesuglasicama i sumnjama. Pjesnikinja u potrazi, od izletničkog do sudbonosnog, sa znacima zaborava i neočekivanih figura pored puta, ponekad daleko od sebe, ponekad daleko od drugih…
Kako se glasovi umnožavaju u vremenu čitanja (i pisanja), u nesagledivu protjecanju „drugih i drugačijih“? Crvena je na mjestu prijepora i razlike, tamo gdje su (političke) igre zamijenile žive i mrtve, preselile ih u siromaštvo i bijedu, u stanje hibernacije i nesagledivost vlastitog lica… Nije riječ samo o zastoju na rumunjskoj granici ili na drugom egzotičnijem mjestu, na Bajkalu, na primjer, ili gdje se već dospije u bivšem i sadašnjem, gdje se sudbina dijeli kao što se dijele karte, gdje nam, kako je napisano, „bude povijest“.
Čitano i doživljeno, disanje, zakašnjelost, stara i nova mapa svijeta opsesivne su stanice pjesničkog interesa Brankice Radić, njezina kretanja koje traje u lirskom i narativnom konglomeratu. Na početku (kako je sve počelo?) i na začelju nepostojećeg vremena je opasna igra: „Ðokare. Ðirare. Nemoj više. Taj skrabl. U mojoj / glavi. Netko možda i razumije. Pišem drugačije. / Brišem. Prevrćem slova. Rješenje je blizu. Sasvim. / Znam. Ako još jedanput poludim. Bit će mi lakše“. Prije nego li stignemo do završne stranice-stanice Crvene, ne zaboravimo da je, iznad svega, riječ o slobodi i otporu, koliko god bili nadomak rasulu svijeta. Ali što s tim uvidima? Što s tim znanjem? Može li od toga onome koji putuje i piše, onome koji čita, ipak, biti lakše?

 

******************************************

Bilješka o autorici
Brankica Radić rođena je 1969. u Splitu. Studirala je francuski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studij francuske književnosti nastavlja na Sorboni u Parizu, gdje upisuje l’École Supérieure d’Interprètes et de Traducteurs (Višu škola za prevoditelje). Živi i radi u Parizu. Urednica u nakladi Éditions de la Villette, pri Višoj arhitektonskoj školi Paris-la Villette, priprema i objavljuje knjige iz arhitekture, urbanizma i pejzažne arhitekture. Prevodi hrvatske i francuske autore, uglavnom suvremene pjesnike, i redovito surađuje s književnim časopisima i festivalima u Hrvatskoj i Francuskoj. Njezina poezija objavljivana je u časopisima. Sa Jean de Breynom, Martinom Kramer i Vandom Mikšić urednica je biblioteke Domaine croate / Poésie, naklade l’Ollave, koja promovira suvremenu hrvatsku poeziju u Francuskoj. Svake godine objavljuju prijevode dva suvremena hrvatska pjesnika na francuski.
Prijevodi:
– Ville interdite (Zabranjeni grad), Hrvoje Pejaković, Éditions Est-Ouest Internationale, Paris, 2001.
– Personne ne parle croate / Nitko ne govori hrvatski, dvojezična miniantologija suvremene hrvatske poezije, izbor i prijevod u suradnji s Vandom Mikšić, Meandar, Zagreb, 2002.
– Larges espaces, courtes ombres (Veliki predjeli, kratke sjene), Zvonko Maković, Éditions Caractères, Pariz, 2003.
– Mars poetica, dvojezična zbirka pjesama hrvatskih i francuskih pjesnika, prijevod u suradnji s Vandom Mikšić, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb / Temps des Cerises, Pariz, 2003.
– Angle nord (Sjeverni ugao), Hrvoje Pejaković, Éditions Atelier de l’agneau, St-Quentin-de-Caplong, 2004.
– Voix croisées Croatie-France (Unakrsni glasovi Hrvatska-Francuska), časopis « Autre Sud », éditions Autres Temps, prosinac 2009, prijevod hrvatskih pjesnika na francuski.
– L´homme troué (Čovjek s rupom), Antun Šoljan, prijevod u suradnji s Martinom Kramer, L´Ollave, Rustrel, 2013.
– Les mots de passe de l´oubli (Lozinke zaborava), Sibila Petlevski, prijevod u suradnji s Martinom Kramer, L´Ollave, Rustrel, 2013.
– Visage de l’eau (Lice vode), Hadžem Hajdarević, Al Manar, Paris-Sète, 2013.
– Les forgerons de l’ombre (Kovači sjene), Gordana Benić, L’Ollave, Rustrel, 2014.
– Table des matières (Gdje je što je), Zvonimir Mrkonjić, prijevod u suradnji s Martinom Kramer i Vandom Mikšić, L’Ollave, Rustrel, 2015.
– Sels (Soli), Vanda Mikšić, prijevod u suradnji s Martinom Kramer, L’Ollave, 2015.
– Virgule d’été (Zarez ljeta), Miroslav Mićanović, prijevod u suradnji s Vandom Mikšić, L’Ollave, Rustrel, 2016.
– À jamais la neige (Zauvijek snijeg), Delimir Rešicki, L’Ollave, Rustrel, 2017.
– La Nuit à l’envers (Izvrnuta noć), Nikola Šop, L’Ollave, Rustrel, 2018.
– Une phrase pour entre deux (Rečenica za između), Hrvoje Pejaković, L’Ollave, Rustrel, 2019.
– Poèmes de transitions, 1980-2020, Branko Čegec, prijevod u suradnji s Martinom Kramer i Vandom Mikšić, L’Ollave, Rustrel, 2020.

 

Pisci na mreži, srijeda, 21. prosinca 2022., od 17 do 18:30 sati

Za sudjelovanje pratite poveznicu!

 

Gost 120. programa Pisci na mreži bit će Darko Šeparović “pjesnik je u proznim cipelama“, čije se „pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. Pristanište je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; superiornim, promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja. Jedna je to od onih knjiga koje su toliko sugestivne da se na trenutak može izgubiti granica između čitatelja i protagonista. Knjiga koja vas natjera da ponovno razmislite o stvarima koje ste smatrali riješenima, koja nas podsjeća da, iako se katkad čini suprotno, zapravo se nikad ništa ne rješava.” Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autorom u programu Pisci na mreži. 

Namjera nam je danas u razgovoru s Darkom Šeparovićem, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Darkom Šeparovićem, odnosno njegovi tekstovi i njegov nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu tekstove o Darku Šeparoviću da biste saznali više od onoga što sada znate o njemu. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

D. Šeparović: Autopilot, zbirka poezije, izbor, 2015.

D. Šeparović: Krvotok, roman, izbor, 2018.

D. Šeparović: Pristajanje, roman, izbor, 2020.

D. Šeparović: Proces gorenja, zbirka poezije, izbor, 2022.

 

Poveznice

·         https://www.tportal.hr/kultura/clanak/pisac-darko-separovic-jezik-je-zivo-bice-jedini-bog-pred-kojim-cemo-svi-pokleknuti-foto-20220828 

·         https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/mozda-je-jedna-od-najvecih-opsesija-danas-potreba-da-se-svidimo-svima-15051859 

·         https://mvinfo.hr/clanak/darko-separovic-ljubav-je-juha-od-hobotnice 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

Mirela Barbaroša-Šikić, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

NOVA HRVATSKA PROZA: DARKO ŠEPAROVIĆ, PRISTANIŠTE

 

Strahimir Primorac

Šeparović se preporučuje

 

Nakon studentice arhitekture Ene Katarine Haler, nedavnoga literarnog iznenađenja godine (roman Nadohvat, 2019), čini se da još jedan arhitekt postavlja književne temelje koji obećavaju uzbudljivu budućnost. Doduše, Darko Šeparović (rođen u Veloj Luci 1987, diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu) ne dolazi iz literarne anonimnosti kao što je bio slučaj s Halerovom: objavljivao je pjesme, prozu i književne osvrte u časopisima i na portalima, nagrađivan je za svoje rukopise, tiskana mu je zbirka pjesama Autopilot (2015) i roman Krvotok (2018), ali je tek romanom Pristanište snažno, suvereno iskoračio na proznu scenu.

 

Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020) je roman koji od čitatelja traži nešto veći stupanj literarnog iskustva, razumijevanja teksta i punu koncentraciju, pa ni tada ne može uvijek biti siguran da će ispravno shvatiti pojedine postupke i izjave likova ili otprve razumjeti neke situacije. Autor se koristio minimalističkim sredstvima, namjerno nije pružao odviše podataka (više ih je izostavio nego što je ponudio), glavni lik ujedno je pripovjedač u prvom licu, što opet sužava perspektivu, a sve to ponekad otvara mogućnost različitog (ili višestrukog) tumačenja. Pritom Šeparović priča vrlo neobičnu priču o čovjeku koji u svojoj kući – razgrađujući je iznutra, što je precizno i uzorno opisano, zacijelo zahvaljujući autorovoj izvornoj struci – potajno od ljudi gradi brod, čiju ćemo svrhu doznati tek na kraju romana. I da, upravo je u organiziranju gotovo neznatne romaneskne fabule pisac pokazao da ima dobar, siguran osjećaj za raspoređivanje događaja i ritam teksta kojim će dodatno zaintrigirati čitatelja. Njegova odluka da se posluži obrnutom ekspozicijom te da u kompozicijskom ustroju razmjesti još nekoliko analeptičkih poglavlja u kojima se pripovijeda o povijesti ljubavne veze protagonista i slikarice, svakako je bila ključ koji je Pristanište učinio respektabilnim štivom.

Čitatelj se zapravo sve vrijeme susreće s raznim iznenađenjima kojima ga autor uspijeva zaskočiti vještim očuđavanjem svakodnevnih vizualnih i misaonih automatizama. Na primjer, mjesto radnje neimenovani je „primorski grad“, pa kontinentalcu automatski pred očima zasvjetluca predodžba opuštenoga turističkog raja – ali u romanu se sudara s iskustvom protagonista, domaćeg čovjeka, čiji je doživljaj potpuno drukčiji. On naime zapaža izmjene kišovitih i vrlo vrućih dana, atmosferu zasićenu benzinom koji nadvladava miris ružmarina, drvored alepskih borova kod njega budi osjećaj straha, a ustaljeni ritam uplovljavanja i isplovljavanja trajekta i pristizanja i odlaženja turista koji bučno tegle svoje kofere na kotačićima zamara ga i iritira.

Nigdje u tekstu nema nijedne pobliže naznake o vremenu u kojem se događa radnja romana; a budući da je sasvim zanemaren društveni kontekst (jer je težište na unutarnjim procesima, psihi glavnog lika), ne spominje se ni neki važniji autentičan događaj prema kojem bi se vrijeme posredno moglo pobliže rekonstruirati. Jasno je, doduše, da je riječ o suvremenosti, bližoj ili malo daljoj, ali je jednako izvjesno i da to za roman nije presudno, pa ga tako, nezainteresirano, neodređeno i rastezljivo, doživljava i glavni lik: „Iza mene su mjeseci posla, možda jedna godina ili nekoliko dugih godina rada na brodu.“ Čitatelju neće promaknuti ni činjenica da su u romanu samo tri lika, sva tri bezimena – protagonist/narator, slikarica koja je kod njega unajmila prostoriju za atelijer i s kojim je u ljubavnoj vezi te prodavač u obližnjoj željezariji kod kojeg protagonist kupuje alat i materijal.

Kako sam već nagovijestio, fabula i siže Pristaništa ne poklapaju se, jer poglavlja nisu složena prema kronološkom redu. Ako se roman čita od početka prema kraju, u prednjim poglavljima postaje sve jasnije da je veza između glavnog junaka i slikarice zbog nečega nepovratno narušena i ona u jednom trenutku odlazi. Iako pogođen rastankom, on pronalazi novu nadu: opsjednut burmanskim tikovim drvom od kojeg su napravljeni podovi prostorija u prizemlju i na katu, postupno izbacuje sve stvari iz kuće, ruši unutarnje zidove i stropne grede da bi stvorio prostor za gradnju broda od tikovine. U simboličkom smislu ustrajnost u tom poslu za njega je znak novoga rođenja, a završetak broda i njihovo zajedničko isplovljavanje (odlazak iz grada), mašta on, potvrdit će njihovu trajnu vezu.

Kad čitatelj stigne do posljednjeg (petnaestog) poglavlja, shvatit će da je ono kronološki prvo (obrnuta ekspozicija) i da je posrijedi prvi susret glavnog junaka i slikarice. U tom čudnom, donekle i provokativnom razgovoru, u kojem se postavlja i pitanje što je to uopće normalno, naznačeni su temeljni motivi koji se razrađuju u romanu; krug se efektno spojio. Usput, slikarica je pitala svoga domaćina je li razmišljao o tome što sve prethodi otključavanju vrata, pa ću citirati jedan od protagonistovih odgovora, tako da se vidi s koliko umijeća Šeparović prenosi na papir svoja tehnička znanja i praktična iskustva: „Otključavanje vrata nije samo guranje ključa u bravu, nego složeni mehanički proces iza kojeg stoji precizan rad strojeva i ruku, fina mehanika, usklađeni ples zupčanika, spajanje dijelova predviđenih da budu jedno tijelo, i ključevi nisu tek utezi u hlačama ako razumijem svaki njihov utor i razlog zašto otvaraju točno određenu bravu.“

 

Vijenac, MH, Zagreb, br. 712, 17. lipnja 2021.

https://www.matica.hr/vijenac/712/separovic-se-preporucuje-31845/

 

 

Bilješka o autoru

Darko Šeparović (1987, Vela Luka) piše poeziju i prozu. Objavio je zbirke poezije Autopilot (Algoritam, Zagreb, 2015), Proces gorenja (Durieux, Zagreb, 2022) i romane Krvotok (Gradska knjižnica Rijeka, 2018) i Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020)

77. Pisci na mreži, 26. rujna (srijeda) 2018. u 17 sati: Đurđa Otržan

 

Gošća 77. programa Pisci na mreži bit će Đurđa Otržan, pjesnikinja, muzikolog, autorica koja osvrćući se na vlastiti put – kaže: “Što je ovaj posao od mene napravio? Dao mi je spoznaju da sam graditelj. Da donosim novu modu u svemu što gradim, povezujući iskustva jedne sfere sa spoznajama iz druge. I ostavljajući gradnje za sobom, ne da bi ih nastanjivala, već da bih našla neki novi teritorij da iznova gradim.“ Mnogo toga se može još dodati, a mnogo toga saznat ćemo, vjerujemo, iz razgovora s autoricom u programu Pisci na mreži.

Namjera nam je danas u razgovoru s Đurđom Otržan, a u idućim virtualnim susretima i s drugim hrvatskim autorima, autoricama, saznati: tko su oni, kako, zašto i za koga pišu? Željeli bismo s našim gostima na mreži, s hrvatskim piscima (različitih generacija, poetika, zanimanja…) i s vama – prisutnim učenicima i nastavnicima, sa sudionicima na udaljenim mjestima – ući u njihove radionice, proći labirintima njihovih književnih tekstova, dobiti pouzdaniji uvid kako i gdje žive, što čitaju, što im je važno u procesu pisanja, što misle o novim tehnologijama i mogućnostima komuniciranja s drugima, koji su njihovi uzori i životni izbori?

Ukratko: htjeli bismo izravno, u razgovoru, različitim pitanjima i novim, drukčijim odgovorima, učiniti složenu mrežu hrvatske književnosti (kulture) dostupnom i preglednom za čitanje, kretanje, stjecanje različitih iskustava i za uživanje. Želimo saznati kako čitati hrvatske pisce i njihove tekstove, želimo ih upoznati i učiniti vlastito vrijeme važnijim i boljim nego što nam se, nerijetko, čini da ono jest.

Vjerujemo da su za ovu priliku razgovor s Đurđom Otržan, odnosno njezini tekstovi i njezin nama ispričani život, više nego dobar i uzbudljiv izbor.

Molimo vas pročitajte ponuđene tekstove, potražite u knjižnici i na internetu knjige i tekstove Đurđe Otržan da biste saznali više od onoga što sada znate o njoj. Čitajte, pitajte i sudjelujte s nama. Izbor glazbe, fotografija, scene iz filmove, ilustracije, ako ih bude, također su dio onoga što nam želi reći o sebi.

 

Dodaci

 

Linkovi

https://www.kriticnamasa.com/item.php?id=1174

https://www.youtube.com/watch?v=LHzA1V3IMXk

 

 

Tekstovi

Đurđa Otržan: Izbor iz poezije, proze, 2018.

Đurđa Otržan: Zalihe (poezija), 2018.

 

 

Voditelji programa Pisci na mreži

 

Mirela Šikić-Barbaroša, AZOO

Miroslav Mićanović, AZOO

 

 

***

Dalibor Davidović

Protuberance

Predgovor knjizi: Spašavanje pobune

 

Što još reći nakon što netko posve točno formulira ono što određuje njegov rad? Osvrćući se na vlastiti put, Đurđa Otržan tako kaže: “Što je ovaj posao od mene napravio? Dao mi je spoznaju da sam graditelj. Da donosim novu modu u svemu što gradim, povezujući iskustva jedne sfere sa spoznajama iz druge. I ostavljajući gradnje za sobom, ne da bi ih nastanjivala, već da bih našla neki novi teritorij da iznova gradim.” Doista, što se tu još može dodati? Zapravo ništa. Može se tek pokazati da se ta graditeljska crta poglavito odnosi na njezinu esejistiku, jer o njoj je ovdje riječ. Može se samo demonstrirati kako to njezini eseji povezuju iskustva jedne sfere s uvidima iz druge.

Glazba i književnost tu su zajedno od samog početka. Nije stoga slučajno da su protagonisti njezinih prvih eseja Leverkühn, Aschenbach i pojedini članovi obitelji Buddenbrook, likovi obilježeni predanošću umjetnosti, a napose glazbi. Glazbeno-scenska djela, u kojima razlike između umjetnosti ionako valja potisnuti za volju “cjeline”, povod su za razmatranje literarnih tradicija i zakonitosti na kojima počivaju. Ponekad pak glazbi nisu nužne pjevane riječi da bi poprimila pripovjedne karakteristike, što je predmet eseja o simfonijskoj glazbi Richarda Straussa. Premda eseji iz osamdesetih godina učestalije kreću prema teatru, pa i filmu, riječ je prije o nastavku interesa za transpozicije i zajedništva medija, negoli o njihovu zasebnom promatranju, a Wilson i Glass kao da su onaj rez zahvaljujući kojemu su prethodna načelna razmatranja o glazbenoj sceni mogli odmijeniti ogledi o konkretnim predstavama.

I kada kreću od jednoga, eseji Đurđe Otržan uvijek ga razmatraju tako što premošćuju razlike i grade poveznice s nečim drugim. Graditeljstvo je tu samo druga riječ za pobunu. Gradeći spone među umjetnostima i medijima, njezini eseji istupaju protiv njihova razdvajanja i zasebnog promatranja, protiv pedanterije, protiv diferencijacije koja nužno dovodi do eksperata za ovu ili onu umjetnost. Unatoč tome što je auditivna sfera nerijetko zastupljena više od ostalih, eseji je nikada ne zatvaraju u neko ekskluzivno područje, dostupno samo odabranima. A kada pak piše o glazbi, Đurđa Otržan tek se iznimno približava žargonu kojim o njoj govore eksperti, služeći se tim jezikom samo da bi ocrtala neku širu scenu. Analiza Adagietta, najizrazitiji takav primjer, glazbu rastavlja na pojedinačne elemente tonskog sloga samo zato da bi pokazala kako se glazbeno “formira val”, kako nastaje ona neodoljiva “uzgibanost, prelijevanje i lelujavost tonske površine”, karakteristična za taj amblematični stavak, koji se uostalom nastanio i u Viscontijevu filmu. Jer način kojim eksperti razlažu ono što je pred njima protivan je umjetnosti samoj, svodeći je na dokument neke historijske epohe ili stila, ili pak na demonstraciju onoga što se nadaje iz nekog sistema glazbenih pravila, bez obzira jesu li ona unaprijed poznata ili ih tek valja rekonstruirati analizom djela. Učenost eksperta uništava umjetnost, mrcvareći je na operacijskom stolu toliko da joj više nikakvi aparati ne mogu pomoći. Eseji zato odbacuju proceduralnost, pristupajući djelima svaki put drukčije, bez prethodne pripreme.

Ali nije samo akademska mašinerija ono što umrtvljuje umjetnost: slično se zbiva i kada je izručena drugim “sistemima”, primjerice kada je zatvore u uvijek zagušljive institucije. Utoliko eseji Đurđe Otržan nisu samo pobuna protiv diskurzivne podjele, kako protiv podjele na ekspertize o zasebnim umjetnostima, tako i protiv podjele na “stručne” i “nestručne” diskurse; oni kao da traže neku točku na kojoj će i podjela na “dolične” i “nedolične” predmete, na umjetnost i pop, postati nevažnom, ako već ne sasvim iščeznuti. “Pjevala sam back-vokale po noći, a po danu u dvije škole”, stoji u autobiografskoj bilješci uz eseje. Njezino pisanje kao da je nastavak te dnevno-noćne inicijacije u dva međusobno odvojena, čak neprijateljska svijeta. Umjesto držanja na nišanu, eseji grade mostove. Pritom, doduše, samo iznimno govoreći o artefaktima koji bi izrijekom potjecali iz popa (a kada to i čine, posrijedi su zapravo samo blockbusteri). Prije će biti da su njihove graditeljske crte vidljive u izboru “popularnih”, “općih mjesta” umjetničke glazbe, koja se, međutim, ne osluškuju uhom koje bi im to zamjerilo. Pa i naglašen interes za djelo Gustava Mahlera – provodni motiv brojnih autoričinih eseja, i to ne samo onih koji o njemu eksplicitno govore – nipošto nije tek pravodobno plivanje niz onu snažnu struju što je od kasnih šezdesetih godina otkrivala i zauzimala se za opus toga zaboravljenog skladatelja. U Mahlerovoj glazbi Đurđa Otržan, doduše, pronalazi estetičku prefiguraciju “raspada na otpale komade svijeta kojemu više ne uspijeva biti cjelinom i koji nema budućnosti”, smatrajući je obilježjem što podjednako upućuje na historijski moment u kojemu je ta glazba nastala, kao i na onaj u kojem se ponovno otkriva; ali to je ujedno i glazba koja gradi mostove, obgrljujući i “umjetničke” i “popularne” izvore. No, možda je točka u kojoj eseji istupaju protiv podjele ipak najviše zamjetna u samome načinu pisanja. To nije distanciran, sistematski opis, koji nastoji dotaknuti što više detalja nekog predmeta, niti je riječ o dugim narativnim linijama što vode od nečega prema nečemu drugom; tekst je prije nalik neprestanim erupcijama, protuberancama koje se izbacuju u prostor, osvjetljujući načas ono zatamnjeno, ono o čemu stručnjaci za umjetnost ne govore, jer oni su, uostalom, samo bića dana. Ti momenti čiste intenzivnosti, koji se ne mogu zauzdati i u kojima se sve drugo gubi, za Đurđu Otržan nisu obilježje isključivo popa, premda ih je ondje lakše sresti nego drugdje. Budući da su im zajednički, valja ih preuzeti iz popa i potražiti u području umjetnosti, jer ono je podložnije okoštavanju i akademizmu. Na tome se mjestu pop susreće s upravo mističkom intuicijom, prema kojoj su momenti intenzivnosti, neposredovani “sistemom”, zapravo izboji života samog. “Ali taj život”, upozorava veliki istraživač mistike Gershom Scholem, “ne znači harmonično obilje odnosa svih stvari s bogom, koji se ostvaruju po vlastitim zakonima, dakle sliku nečega što je autoritet dobro uredio i što se stalno samoizgrađuje, već nešto sasvim drugo. To je ono što ovaj pojam života određuje: ni od kakvog zakona ili autoriteta okovano, slobodno izrastajuće i samoomeđujuće nesputano strujanje i neprestano uništavanje svakog obličja koje se iz njega pojavljuje. U onom životu koji ključa u ponoru i u koji je mističar pozvan i osuđen zaroniti, nije predstavljen element zakonski sređenog, nego naprotiv anarhični element uranjanja u slobodu od svake sputanosti i u promiskuitet svega postojećeg.”

Ako je umjetnost područje života podložnije okoštavanju nego pop, valja o njemu više i brinuti. Mr Hyde kao da je u redu, veći je problem njegov uštogljeni dvojnik. On, naime, može zapasti u rutinu, pedanteriju ili historicizam, zaboravljajući da su momenti čiste intenzivnosti ono što briše svaki osjećaj za vrijeme. Drugim riječima: može postati poslušan. Stoga će se pobunjeničko pisanje napose usredotočiti na ona bolna mjesta gdje umjetnost stenje pod prisilom vanjskog autoriteta. Tekstovi o ruskoj umjetnosti i glazbi – koji pored onih o srednjoevropskoj čine drugi pol esejistike Đurđe Otržan – uvijek iznova kruže oko “nesreće” što im se dogodila, pokušavajući dokučiti njezin izvor. Premda je njihova namjera rehabilitirati pojedini opus, oni uvijek ocrtavaju i ožiljke što ih je na njemu ostavila brutalnost sistema, što se zapravo, premda na drugi način, odnosi i na suvremenu umjetnost globalno, umjetnost iz “ne-doba za umjetnost”. Esejističko obgrljenje tako je u isti mah i razdvajanje. I ne dijeli samo umjetnost.

“Najprije da se razdvojimo”, glasi početna rečenica jednog od tekstova iz prve knjige Đurđe Otržan, svojevrsnog razgovora dviju ženskih osoba – dvojnica ili fantazmi, svejedno. Ali i eseji započinju razdvajanjem. U njima nema fusnota ni bibliografskih jedinica, ne prizivaju se imena autoriteta. Ako se i navode, probrana su, ona bez kojih se ne može. Esejistički je govor brisanje svega što je na istu temu već napisano, prebolijevanje straha da će vlastiti govor ispasti kao da su to tuđe riječi. Da bi se govorilo slobodno, potrebno je napustiti “sistem”. Kao što je potrebno odvojiti se od svijeta, da bi se obgrlio. Odvajajući se od akademskog pisanja, eseji odbacuju njegovu visokoparnu ispraznost, koja nije u stanju formulirati ono bitno pojedinog djela. A upravo se na to usredotočuje glas koji se odvaja od svijeta. Erupcije što grade tekst stoga su neprestani pokušaji da se o stvarima kaže samo ono bitno, podižući glas protiv govora što se gubi u bespotrebnim detaljima. No, određujući ono bitno, one u isto vrijeme skiciraju i nešto poput karte, na kojoj su zacrtane međusobne relacije pojedinih djela ili kakvih drugih pojava. Protuberance su zapravo formule, tvoreći usporedne tabele, a esejistika pisanje s onu stranu akademskih pravila, ali u isti mah i hiperakademsko. Nije stoga slučajno da su eseji okupljeni u drugom dijelu knjige, naslovljenom Slobodni radikali, istodobno jednostavniji i složeniji od onih u prvom: konkretniji u izboru predložaka i skloniji takvim “simulacijskim topografijama”. No, znači li to da su doista napustili doseg onoga što evocira prvi dio knjige, naslovljen Zov tradicije?

Eseji Đurđe Otržan ne samo što su pobunjenički, nego je pobuna nerijetko i njihova tema. Među njima se ističe onaj o Tristanu i Izoldi, ljubavnicima iz keltskog mita, strast kojih su opjevali mnogi, pa tako i Wagner. Sazdano oko dnevno-noćne osi, i s neprikrivenim pobunjeničkim crtama, njegovo je djelo ishodištem pitanja o izvoru bezgranične ljubavi i o njezinu cilju. Beskrajna ljubav Tristana i Izolde pobunjeništvo je protiv ljubavi svedene na formulu, protiv braka. Budući da je obećana kralju Markeu, Izolda je od samog početka svjesna što je čeka, pa je utoliko i aktivnija od Tristana, koji je “samo poslušno slijedi”. No, erupcije njihove strasti, samozaborav u drugome činu, koji nije drugo doli velika ljubavna scena što se odvija pod plaštom noći, nisu samo proboji nesputanog života. Tristan i Izolda, “slobodni radikali” u stvarima ljubavi, ne kane se, naime, suprotstavljati konvenciji braka, budući da ona ujedno i omogućuje ljubav kakvu oboje žele. “Ljubavlju, svojom težnjom da osmisle sve što im omogućuje konvencija”, zaključit će autorica, “oni su dovedeni do toga da postaju čuvari te konvencije, jer je ona i pozadina, a i ukinuće njihova života udvoje.” Ljubavni crescendo, želja da se konvencija sasvim ukloni, kako bi odagnala prepreku njihovu životu udvoje, stoga vodi u smrt. U glazbenom smislu to znači raspad jezičnog sistema, a možda i ideje glazbe kao jezika: “U tom jednom jedinom trenutku Tristan-akorda latentno zazvuči čitav tonski univerzum unutar kruga a-mol/es-mol; tonska se masa razvuče od svoje početne pozicije do krajnjeg gabarita vlastitog sistema – ali i smjesta vrati natrag. Time je jednim bljeskom, jednim potezom određen harmonijski mitski krug unutar kojega će se voditi 'dijalog', te on dalje funkcionira kao znak. To je bila novost vremena, ali neprikladna za višekratnu uporabu, tj. za nasljednike, jer je druga strana svake metafizike – dosada.” Naime, beskonačno ponavljanje, izlažući samo još jezični mehanizam glazbe, više nije u stanju ništa reći.

“Treba li biti drukčije?”, pita se stoga jedan od tekstova u zbirci, ocrtavajući stanje današnjice. I dodaje: “Ne, ne treba, jer je oduvijek tako bilo i bit će.” Ako je pobuna izboj života protiv okoštavanja, njegova konsekventna želja da nadvlada sve prepreke završava smrću. No, ako je “nesputano strujanje” od samog početka njome obilježeno, tada smrt nije nešto što bi se moglo rekuperirati, nad čime bi život mogao imati moći. Prihvatiti “zakone ovoga svijeta”, o čemu je riječ u više eseja ove zbirke, a napose u onome naslovljenom Hram i oni koji ostaju izvan hrama, stoga znači stati na stranu smrti, ali ne iz ljubavi prema njoj, nego iz želje da se ocrta pozadina na kojoj se sve drugo uopće može pojaviti. “Zašto ga nisu pokopali?”, pita se autorica na kraju eseja, govoreći o Lenjinovu izloženom tijelu. “Od straha da ne uđu u razvoj.” A stoga i pobunjeničke eseje valja jednom dovršiti, ukoliko dovršenje znači konačnost formulacija, nepromjenjivost, okoštavanje. Jednom objelodanjeni, oni više ne mogu biti drukčiji, no to je ulog za ulazak u “razvoj”, pa makar to bio i onaj “naknadni život”, o kojem je govorio Benjamin. Spašavanje pobune – ukoričenje knjige.

 

 

***

 

Bilješka o autorici

 

Đurđa Otržan (Bjelovar,1953) po struci muzikologinja i komparativistica, sada u mirovini, radni vijek je provela na Hrvatskom radiju i televiziji, kao urednica na Trećem programu Hrvatskog radija. Pisala je kritike za većinu dnevnih novina i periodike, a izbor iz esejističkog rada je objavila u knjizi Spašavanje pobune 2003. Prvu knjigu pjesama u prozi naslovila je Prizor s kopljem (Izdavački centar Rijeka), a zbirku kratkih priča Šah među zvijezdama (Meandar, Zagreb). Roman Penthesilea objavila je Naklada MD, a roman Parthian 'Shot', objavljen u vlastitoj nakladi, nastavlja njen rad na scenarijima za film i televiziju. Redovito i dalje surađuje na nekada matičnom programu, proznim radovima, putopisima i esejima.